Polaganjem vijenaca i cvijeća na spomen-obilježje “Život” u centru Banjaluke danas je obilježeno 33 godina od smrti 12 beba u Kliničkom centru u Banjaluci, koje su umrle zbog nedostatka kiseonika za inkubatore.

Željka Tubić, sekretar Udruženja “12 beba” i majka jedne od nastradalih beba, kazala  je da je ovo period kada srpski narod, nažalost, obilježava mnoge godišnjice stradanja.

– Pored svih apela i molbi da se kiseonik dostavi, te 1992. godine počinjen je zločin o kojem je čuo cijeli svijet – ubijeno je naših 12 beba. Danas, 33 godine kasnije, naše bebe stoje na braniku otadžbine i upravo njihova žrtva bila je znak da Vojska Republike Srpske mora krenuti u našu odbranu – kazala je Tubićeva i dodala:

S ovog mjesta svake godine šaljemo poruku – da se nikada više ne ponovi ovakav zločin. Naše zvjezdice će zauvijek sijati u našim srcima, a dok ima sjećanja – one će živjeti – kazala je ona.

Predsjednik Republičke organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila Isidora Graorac rekla je da se ovaj strašan zločin nikada ne smije zaboraviti.

-Kada bismo mogli da vratimo vrijeme, da se vratimo u taj maj 1992. godine, kada su majke rađale svoju djecu, svi bismo uradili isto što i one – vapili za pomoć, molili da se spasu životi nevinih beba. Da su moćnici tada čuli njihove jauke, njihove molbe, možda bi sve bilo drugačije. Ali tada su radili o našoj glavi – i stradala su nevina djeca – kazala je ona.

Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković kazao je da svaki spomenik nešto govori, ali ovaj plače.

– Svaki spomenik nešto govori, ali ovaj – ovaj spomenik plače. Plače jer priča o 12 beba koje su trebale da upoznaju svijet. O 12 života koji su mogli da budu, ali nisu – jer im to nije dozvoljeno. Plače i zbog međunarodne zajednice, one iste koja danas govori o ljudskim pravima, a tada je ostala nijema. Samo jedan poziv, samo jedna odluka mogla je spasiti živote. Nije se radilo samo o tih 12 beba – to je značilo 12 djetinjstava, 12 odrastanja, 12 budućnosti. Danas bi svako od njih trebalo da ima svoj život, svoje snove, svoje porodice. Ali to im nije dozvoljeno. I zato ovaj spomenik ne ćuti – on vječno place – kazao je Stanivuković.

Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić izjavio je da je stradanje banjalučkih beba najveći zločin i tragedija koja se ne smije ponoviti.

– Najveći zločin u sudskoj praksi je gušenje, a ako je to gušenje bebe, to je onda zločin nad zločinima. Nisam siguran da ćemo dočekati dan kada će se svijest i odgovornost za ovaj zločin pojaviti ili doći pred neki sud, ali sam siguran da smo svi svjesni da nam se to nikada više ne smije dogoditi – kazao je Stevandić.

Iz Republičke organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila, koja je organizator obilježavanja, podsjećaju na nehumanu i necivilizovanu odluku svjetskih moćnika iz 1992. godine kojom je onemogućen transport kiseonika za Banjaluku zbog čega je u Kliničkom centru Banjaluka umrlo 12 beba.

– Trinaesta beba umrla je 13 godina kasnije, dok je četrnaesta beba preživjela sa teškim mentalnim i fizičkim oštećenjima – podsjećaju iz ove organizacije.

Naime, odlukom Savjeta bezbjednosti UN u maju i junu 1992. godine bili su zabranjeni međunarodni letovi, čak i oni sa bocama kiseonika iz Beograda za Banjaluku, zbog čega je preminulo 12 tek rođenih beba koje su bile u inkubatorima.

Prva beba umrla je 22. maja 1992. godine, nakon čega je uslijedila agonija i smrt ostalih beba.

Do 19. juna iste godine u Banjaluci je umrlo 12 beba koje su postale simbol kršenja ljudskih prava i neljudskosti međunarodne zajednice.

Trinaesta beba Slađana Kobas izgubila je bitku za život sa 14 godina, a četrnaestoj bebi Marku Medakoviću nedostatak kiseonika ostavio je posljedice za cijeli život.