Tanja Vukomanović, aktuelna savjetnica za medije gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića, nalazi se na listi PDP-a za Narodnu skupštinu Republike Srpske.

Tanja je za Buku pričala o njenom ulasku u politiku, programu za koji se bori, politici i medijima, balansiranju između posla i privatnog života.

Tanja, ove godine prvi put izlaziš na izbore. Kako je došlo do ove odluke da se politički angažuješ, radila si u medijima, a trenuno radiš u Gradskoj upravi kao savjetnica Gradonačelnika za medije?

Iako zvuči da je put do ove odluke bio kratak, on je ipak bio malo duži. Ja sam i ranije imala ponude i razmišljanja o tome da se politički uključim. Tada mi je sve to bilo prenaglo, da iz redakcije idem na neke liste ili slično. Kad sam prošle godine odlučila da iz redakcije pređem u Kabinet Gradonačelnika ostala sam u krugu svog zanimanja, u sferi medija. Ali tokom ove dvije godine bilo je tu mnogo politike i borbe. Nekako se daš u sve to, to je više od samog radnog vremena i posla. Nakon pet godina borbe u redakciji, onda dvije godine borbe u Gradskoj upravi, kada je došla ideja da među kandidatima budem i ja, puno sam razmišljala o tome. Odlučila sam da ipak treba da se uključim, da mogu da doprinesem. Iako sam možda ranije govorila da neću da se kandidujem, da ću se držati medija, shvatila sam da ipak ne treba da ćutim, da se sklanjam, niti da puštam da bude neko drugi, jer mogu i ja da se uključim. Kad me dijete jednom bude pitalo ”mama, gdje si ti bila”, da mogu reći ”bila sam na pravoj strani”. To me i sad vodi, kad vidimo u kakvoj državi živimo, koliko ima problema i sve nas vodi unazad. Nakon promjena u Banjaluci, mislim da je prilika za promjene i na nivou Republike Srpske nikad bliža. Ko god da je na vlasti dvadeset godina, vrijeme je za promjene. Kad me neko za deset godina bude pitao gdje si tad bila, da mogu reći dala sam sve od sebe.

Šta to znači za jednog novinara? Da li to znači da nema povratka kad se uključiš u politiku?

Vjerujem da da. Koliko god da sam mislila da ću u Kabinetu raditi svoj posao i da ću se moći vratiti u redakciju kad se Gradonačelniku završi mandat, nakon toga, sve je neizvjesno od njegovog puta i ne morao uvijek ići sa njim. Međutim, izgleda da sam previše srcem ušla u sve ovo tako da sam se uključila i politički. Koliko god da mislim da sam objektivna, ukoliko se vratim novinarstvu, vjerujem da bi se moje ime vezivalo za jednu političku partiju. Moji stavovi su sad uveliko poznati i ne bi bilo lako vratiti kredibilitet u novinarstvu.

Kad govorimo o samoj kampanji koju vodiš, na šta se ona fokusira? U ovoj predizbornoj kampanji malo slušamo o programima partija, a više imamo prepucavanja? Šta konkretno ti nudiš, po čemu je tvoj program specifičan u odnosu na ostale?

Sa ostalima na listi bazirali smo se na ono što smo radili u prethodnom periodu. Ja imam problem, ne znam da tražim glas, da obećavam i da govorim neke stvari u koje ne vjerujem. Ovo što smo radili u Banjaluci je dobro, ponosna sam na mnoge stvari, kao i na to što su mnogi gradovi prvobitno kritikovali odluke Banjaluke, a kasnije su to prepisali. Smatram da se sve to može uraditi na republičkom nivou. Mi smo krenuli od toga da razbijemo barijeru nedodirljivih, bahatih i rasipničkog ponašanja. Uvijek je bilo da su ljudi iz Kabineta Gradonačelnika neko i nešto, ovi drugi su smrtnici. To sada nije slučaj. Stariji ljudi u Gradskoj upravi zovu nas „djeco“ i govore nam da smo sve promijenili.

*Ovo je parcijalni dio intervjua. Cijeli intervju poslušajte u BUKA audio podcastu.