Connect with us

Društvo

Zašto se ubio Goran Karanović (19), vjernik koji je volio i štitio životnje? Jedna kap je prelila čašu

Goran Karanović (19), mladi zaštitnik napuštenih životinja iz sela Šibovska kod Prnjavora, ubio se u četvrtak uveče na imanju svojih roditelja.

Tako je 40 napuštenih pasa, o kojima je mladić brinuo, ostalo bez svog anđela čuvara.

Zašto je Goran digao ruku na sebe?

Da li je pritisak komšija i komunalne policije zaista otjerao mladića u smrt?

Goranovi roditelji, ali i mnogi zaštitnici životinja, tvrde da jeste.

Ali, ipak će mnogo toga u vezi sa ovom tragedijom, koja je rastužila cijeli region, zauvijek ostati misterija.

Šta se u trošnoj izbjegličkoj kućici porodice Karanović dešavalo u četvrtak uveče, u časovima koji su prethodili tragediji? I šta se dešavalo u Goranovoj duši?

Odgovora na ta pitanja nema.

Ekipa Srpskainfo, koja je juče pratila sahranu nesretnog mladića, razgovarala je sa komšijma i prijateljima, koji su došli na Goranov posljednji ispraćaj.

Iako su znali da je Goran bio pod pritiskom, svi su bili šokirani zbog tragedije koja se dogodila.

Naprosto, nisu to očekivali.

Isitna, nekoliko komšija je konstantno potpisivalo peticije, tražeći da se psi uklone iz naselja, jer su im navodno smetali. Čuli smo i da je dolazila Komunalna policija. Ali, sve to traje već mjesecima i ne znamo da se posljednjih dana desilo nešto naročito dramatično, što bi ovog dobrog momka navelo da digne ruku na sebe – kaže jedna mještanka susjednog sela Štivor, koja je poznavala porodicu.

Da je pritisak trajao mjesecima, svejdoče i dokumneti koji su u posjedu Srpskainfo.

Potvrdila je to ranije za Srpskainfo i Anđela Španović, predsjednica udruženja za zaštitu životinja “Wag Wag“, sa kojom je Goran sarađivao.

– Mi smo mu dosta pomogli i oko registracije smještaja za životinje i trebalo je da za petnaestak dana sve bude gotovo. Policija i inspekcija su konstantno dolazili kod Karanovića na vrata i stvarali mu pritisak, ali okidač koji je doveo do samoubistva je možda i Goranova mladost i to što nije shvatao kako ne postoji način da se bez sudskog naloga oduzima imovina – rekla je Anđela.

Da je rješenje problema bilo na dohvat ruke, smatra i načelnik opštine Prnjavor Darko Tomaš, koji je za Srpskainfo rekao da je nesretnog mladića sreo dan prije samoubistva i da mu je obećao pomoć.

– Rekao sam mu da ne brine, da mu niko neće oteti njegove pse, ali da ih mora iz naselja preseliti na drugu lokaciju. Predložio sam da ih smjesti na jednu poljanu, pola kilometra od njegove kuće, to je državna zemlja – izjavio je Tomaš i dodao da je mladiću obećao da će mu opština dati pomoć od 2.000 KM za preseljenje životinja.

Ali, to se nije desilo. Dan kasnije mladić se ubio.

I Snježana Emanuela Dalšašo Linke, žena koja je pomagala Goranu oko njegovih životinja, i koja ga je voljela i podržavala kao rođeno dijete, kaže da, kad je posljednji put vidjela mladića nije primijetila ništa što bi upućivalo na tako tragičan rasplet.

Vidjela sam ga dan prije tragedije. Da sam išta naslutila učinila bih sve da do toga ne dođe. I sada se pitam “zašto”, ali se bojim da na to pitanje nikad nećemo dobiti odgovor – kaže Snježana za Srpskainfo.

Karanovići su izbjeglička porodica, često su tražili, a mnogo puta i dobili materijalnu pomoć od lokalne zajdnice.

Iz svog sela u okolini Drvara došli su u jedno sasvim drugačije područje, ali mnoge komšije tvrde da oni nisu bili marginalizovani.

– Istina, bili su siromašni i kada su došli ovamo, jedva su se nekako skućili, ali nisu bili odbačeni. Učestovali su u svim dešavanima u svim i okolnim selima, dolazili na sahrane i veselja, prihvatili smo ih kao svoje – kaže komšija iz sela Šibovska.

Ovaj domaćin dodaje da je Goran bio fin, kulturan i vrijedan maldić i da njegovi psi nisu nikome pravili probleme.

– E sad, ima u selu nekih, kojima smeta ne samo pas, nego mu smeta i komšija. To su ljudi koji nemaju pojma o životu, mogu reći i da su zli. Tu su peticiju potpisivali i neki koji žive kilometrima daleko od kuće pokojnog Gorana, pa i neki koji iz inostranstva dođu dva puta godišnje – kaže naš sagovornik.

Priča da su se nakon tragedije komšije okupile i došle u kuću Karanovića, da su solidarno skupili novac za sahranu, kako bi, koliko toliko pomogli ojađenim roditeljima.

– Neko je dao 20, neko 50 maraka. Naravno, oni koji su isali peticije nisu dali ništa, oni nisu ni saučešće izrazili, ni na sahranu došli. Ali, vidjeli ste koliko je svijeta bilo na sahrani. Da Karanovići nisu cijenjeni i poštovani, da nismo svi voljeli Gorana, ne bi bilo tako – kaže ovaj komšija.

Na sahrani je komšija Mile Matijević održao potresan govor, iz kojeg se može isčitati mnogo toga.

Želio si, Gorane, da jaki pomažu nemoćnima, ali nisu te razumjeli, nisi opstao u ovom nakaradnom svijetu. Ti počivaj u miru, a mi grešni ćemo odgovarati pred Bogom i pred ljudima za sve što smo učinili i što nismo učinili. Da je dao Bog da se ovako sastanemo, koji dan ranije i da nađemo rješenje, a moglo se naći, ne bismo te danas ispraćali na vječni počinak – rekao je Matijević.

Kasnije je Mile Matijević za Srpskainfo rekao da je Goran bio dobar mladić, da je imao talenat za rad sa životinjama i da je mogao imati lijepu perspektivu.

– Podsticao sam ga da se upiše u Policijsku akademiju, da bude kerovođa za policijske pse. Vjerujete ne bi u tom poslu bilo boljeg od njega – kaže Mile.

A da li je Goran vjerovao u sebe i u bolju budućnost? Ili ga je shrvao osjećaj besperspektivnosti? Je li ga zaista slomio strah za njegove “šapice” i osjećaj da je progonjen i neshvaćen? Ili se desilo još nešto, što je bio konačni okidač za očajničku odluku?

Psiholozi koje smo kontaktirali nisu željeli da komentarišu ovaj slučaj, jer kako kažu, to ne bi bilo profesionalno niti pošteno prema porodici preminulog.

U nezvaničnim razgovorima neki od njih su rekli da je svako samoubistvo priča za sebe i da neki ljudi mogu preživjeti i najgore traume, poput incesta ili silovanja, dok se drugi slome zbog naizgled manje teških problema.

Najčešće, uz nagomilane tegobe, samoubistvu prethodi ta “jedna kap, koaj prelije čašu”.

Koja je to kap presudila Goranu, niko ne zna.

Mladić nije ostavio nikakvu poruku, koja bi na to ukazivala.

Ono što se zna je da je njegovoj porodici neophodna pomoć, kako bi se izborila sa tako stršnom traumom.

Roditelji su očajni, sestra Gordana se ne odjava od bratove slike i stalno ponavlja da će napustiti studije, jer njen život više nema smisla.

Da li će Centar za mentalno zdravlje i Centar za socijalni rad u Prnjavoru priteći u pomoć Goranovoj porodici, vidjećemo u narednim danima.

Related Topics:

Društvo

VREMENSKA PROGNOZA! Oblačno uz povremenu slabu kišu

U ponedjeljak se očekuje umjereno do pretežno oblačno vrijeme. Povremeno slaba kiša moguća je u sjevernim, centralnim i istočnim područjima Bosne.

Vjetar će biti slab do umjeren, pretežno sjevernog smjera.

Najniža jutarnja temperatura zraka biće većinom između 6 i 11°C, dok će na jugu zemlje dosezati i do 15°C.

Najviša dnevna temperatura kretala bi se uglavnom između 14 i 20°C, a na jugu zemlje do 25°C.

Nastavi čitati

Društvo

MAJOR MILAN TEPIĆ! Sjećanje na posljednjeg narodnog HEROJA

Major Milan Tepić /1957-1991/ poginuo je 29. septembra 1991. godine, kada je tokom borbi sa hrvatskim paravojnim jedinicama digao u vazduh kasarnu JNA u Bjelovaru, ne želeći da neprijatelju preda skladište sa oružjem.
Zbog ovog čina, Tepić je postuhmno odlikovan Ordenom narodnog heroja Jugoslavije i proglašen je za narodnog heroja. Ovo je poslednji put da je neko ovjenčan tim zvanjem koja je bila karakteristična za period komunističke Jugoslavije.

Tepićevo ime danas nose ulice u gradovima širom Srbije i Republike Srpske, a u njegovu čast Vojska Republike Srpske ustanovila je poseban Orden za zasluge u ratu “Milan Tepić”.

Dok je trajala borba za kasarnu na Vojnoviću, major JNA Milan Tepić, komandant skladišta borbenih sredstava “Barutana” u selu Bedenik, nedaleko od Bjelovara, radi sprečavanja predaje oružja i municije pripadnicima hrvatske paravojne formacije ZNG /zenge/, raznio je magacin sa 170 tona eksplozivnih sredstava.

Tom prilikom, poginuo je i on i devetnaestogodišnji vojnik Stojadin Mirković, koji, uprkos Tepićevoj naredbi, nije htio da se preda.

“Jednom ljudi daju riječ – ona ostaje ili se pogazi. Ja sam dao riječ da ću da branim ovu zemlju ako joj bude teško”, napisao je u posljednjem pismu major Milan Tepić.

U Komlencu, kod Kozarske Dubice, Tepićevom rodnom mjestu, svake godine se obilježava dan njegove herojske pogibije.

Vojnik Stojadin Mirković 1999. godine odlikovan je posthumno Ordenom za zasluge u oblasti odbrane i bezbjednosti prvog stepena.

Njegovi posmrtni ostaci su u julu 1995. godine sahranjeni u rodnom selu Donje Leskovce, kod Valjeva, gdje mu je 2013. otkrivena i spomen-bista.

Grad Valjevo posthumno je Mirkoviću dodijelio najveće priznanje “Septembarsku povelju”, a i jedna ulica u tom gradu nosi njegovo ime.

Hrvatska strana potvrdila je gubitak 11 vojnika tokom eksplozije na Bedeniku, zbog čega su iz osvete strijeljali komandanta straže na tom objektu starijeg vodnika Ranka Stevanovića.

Za zločine nad pripadnicima JNA, u to vrijeme jedine legalne i regularne vojske u SFRJ, u čijem je sastavu tada formalnopravno bila i Hrvatska, gotovo niko nije osuđen.

Nastavi čitati

Društvo

BANJALUKA PUNA SREĆE! Za osam mjeseci rođeno 40 blizanaca

Za osam mjeseci ove godine rođeno je 40 blizanaca u Klinici za ginekologiju i akušerstvo Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske.

Kako je za “Nezavisne novine” rekla Zvjezdana Ritan Mičić, specijalista ginekologije i akušerstva u ovoj zdravstvenoj ustanovi, ove godine rođeno je ukupno 2.046 beba, a obavljeno je 2.006 porođaja.

“Broj blizanačkih trudnoća u navedenom periodu bio je 40, ali u ovoj godini nismo imali porođaj trojki i četvorki”, kazala je Ritan Mičićeva. Pojasnila je da jedan od najznačajnijih pomaka u posljednjih nekoliko godina jeste porast broja očeva koji prisustvuju porođaju.

“U osmomjesečnom periodu ove godine, čak 446 očeva bilo je uz svoje partnerke u trenutku rođenja djeteta, što je za 47 odsto više u odnosu na isti period 2024. godine, kada je taj broj iznosio 303. Tokom cijele prošle godine prisustvo očeva zabilježeno je u 483 slučaja, što pokazuje da je broj već sada premašio skoro cijelu prošlogodišnju statistiku i to za samo osam mjeseci”, rekla je Ritan Mičićeva.

Kako je rekla, važno je naglasiti da je usluga prisustva partnera na porođaju potpuno besplatna i da je procedura veoma jednostavna.

“Potrebno je da trudnica lično podnese zahtjev, pri čemu je jedini neophodan dokument lična karta. Prisutna osoba se u dokumentaciji vodi kao ‘osoba od povjerenja’, ali u najvećem broju slučajeva to je upravo otac djeteta”, dodaje Ritan Mičićeva.

Pojašnjava da paralelno s povećanjem prisustva partnera na porođaju, raste i broj porodilja koje se odlučuju na epiduralnu anesteziju, savremenu i efikasnu metodu ublažavanja porođajnog bola.

“U periodu januar-avgust ove godine, ovu opciju izabralo je 489 trudnica, što predstavlja 24,37 odsto ukupnog broja porođaja. U poređenju s istim periodom prošle godine, broj korisnica epiduralne anestezije povećan je za pet odsto, što ukazuje na rastuće povjerenje u ovu medicinsku uslugu”, kazala je Ritan Mičićeva.

Pojašnjava da cijena epiduralne anestezije iznosi 250 KM, a uplata se vrši nakon porođaja, prije otpusta pacijentkinje iz bolnice. “Sama procedura se obavlja pod nadzorom anesteziološkog tima, uz prethodni ljekarski pregled i saglasnost porodilje.

Sve češće prisustvo očeva porođaju, kao i rast broja žena koje se odlučuju za savremene metode ublažavanja bola, odraz su šire promjene društvenog stava prema porođaju i roditeljstvu.

Jedan od očeva koji je prisustvovao porodu svoje supruge ističe za “Nezavisne novine” da je to je najposebniji trenutak njegovog života.

“Prisustvovati porođaju svoje supruge nije bilo lako, bilo je napeto, emotivno, ponekad i zastrašujuće, ali bilo je i najljepše iskustvo koje sam doživio, ali kada sam čuo plač naše bebe, cijeli svijet je na trenutak stao”, kazao je on.

Ističe da ju je gledao kako se bori nadljudskom snagom, hrabrošću i ljubavlju.

“Taj trenutak kada sam držao našu bebu prvi put… to se ne može opisati riječima. Bio sam preplavljen emocijama, radošću, olakšanjem, zahvalnošću”, ističe ovaj ponosni otac.

Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut, smatra da rastući trend prisustva očeva na porođaju i sve veća upotreba epiduralne anestezije nisu samo medicinski fenomeni, već ogledalo šire društvene i kulturološke promjene u načinu na koji razumijemo roditeljstvo, partnerski odnos i samu ulogu porodice.

“Za majku, prisustvo partnera u porođajnoj sali ima višestruko značenje. Ona nije sama u trenutku intenzivnog bola i straha, nego uz nju stoji osoba kojoj vjeruje i s kojom dijeli najvažniji trenutak. To značajno smanjuje osjećaj ranjivosti i usamljenosti, a kod mnogih žena jača i osjećaj sigurnosti da će biti saslušane i podržane. Za očeve, ovo iskustvo često mijenja samu percepciju očinstva – to više nije uloga koja počinje tek kada dijete dođe kući, već proces koji počinje od prvog trenutka rođenja. Mnogi muškarci svjedoče da su upravo tada prvi put osjetili snažan emotivni naboj, odgovornost i vezu sa djetetom”, kazala je Savanović Zorićeva.

Dodaje da se, kada se govori o epiduralnoj anesteziji i savremenim metodama ublažavanja bola, primjećuje još jedan značajan pomak.

“Nekada se bol u porođaju shvatao kao nešto što žena ‘mora’ izdržati, pa čak i kao simbol žrtvovanja. Danas, međutim, žene otvorenije traže medicinsku podršku kako bi prošle kroz porođaj s manje patnje i uz više osjećaja kontrole nad sopstvenim tijelom. To možemo posmatrati i kao oblik emancipacije, ali i kao promjenu u društvenom stavu prema majčinstvu i roditeljstvu – ono ne treba da počiva na izdržavanju i podnošenju bola, već na brizi, podršci i poštovanju dostojanstva žene”, kazala je ona.

Dodaje da je važno istaći da u posljednje vrijeme često čuje i diskusije među samim ljekarima i stručnjacima, gdje postoje podijeljena mišljenja.

“Dok jedni snažno podržavaju epiduralnu anesteziju i prisustvo očeva, drugi izražavaju rezervu i podsjećaju na moguće komplikacije, kao i na potrebu da porođaj ostane medicinski kontrolisan proces. Ova razmjena mišljenja zapravo pokazuje koliko je važno da društvo vodi otvoren dijalog o porođaju, ne samo kao medicinskom događaju, već i kao psihološkom i porodičnom iskustvu”, dodala je ona.

Nastavi čitati

Aktuelno