U boji razvučenoj na platnu, u potezima kista i olovke Ognjena Tepavčevića, profesora i slikara iz Gradiške, zapretene su slike rata i traume koju nosi iz djetinjstva, kada je u sarajevskom naselju Briješće, 1992. godine, poginuo njegov otac Milorad (porijeklom iz Foče), a on, tada desetogodišnjak, sa majkom Ljiljanom i jednogodišnjom sestrom Andreom stigao u Gradišku, kod bake.

Tri godine živio je u gradu na Savi, gdje je pohađao osnovnu školu. A onda su, u maju 1995. godine, ponovo počele odjekivati granate, rat se sručio i na ovaj grad, a kolone izbjeglica iz Zapadne Slavonije, masovno pristizale noseći svoju nesreću. Ognjenova majka, rođena u Gradišci, odlučila je da sa sinom i kćerkom potraži drugu, bezbjedniju sredinu, podalje od Gradiške.

“Nosili smo i traumu iz Sarajeva. Plašili smo se i grmljavine.

Rat nas je duboko unesrećio, a mi smo htjeli da od svega odemo što dalje”, ispričao nam je Ognjen, profesor u gradiškoj Gimnaziji i Srednjoj stručnoj i tehničkoj školi, slikar posebnog senzibiliteta.

Nova adresa, te 1995. godine, bila je Niška Banja, a godinu kasnije Niš. U tom gradu Ognjen je tražio svoj svijet i životne puteve. Vjerovao je da je bogoslovija njegova sudbina, čak je od patrijarha Pavla dobio blagoslov. Taj susret sa velikim pravoslavnim svetiteljem na Ognjena je ostavio snažan utisak. Ipak, slikarski zov bio je jači. Talenat je, kaže, naslijedio od oca Milorada, a slikarstvo ga je sve snažnije obuzimalo.

U Nišu je upisao Umetničku školu, a potom i Akademiju slikarstva. Za njega je to bilo ostvarenje davnašnje želje. Zato je, nakon sticanja diplome akademskog slikara, otišao u Beograd, da u najvećem gradu Srbije iskaže talenat i ostvari slikarske snove. Tri godine je bio u Beogradu, tražio svoju srećnu zvijezdu, ali je nije našao.

“Radio sam različite poslove da bih obezbijedio novac za život. Za slikarstvo nisam imao dovoljno vremena ni mogućnosti”, priča Ognjen o svojim umjetničkim izazovima koji su ga vodili kroz život. Poslije Beograda vratio se u Niš, sa svega pet slika. Ispostaviće se da je upravo ovih pet slika, potrebnih za prijemni ispit, otvorilo put magistarskom studiju u gradu na Nišavi.

“Tek poslije završetka magistarskog studija dobio sam novu energiju i počeo da stvaram, da slikam. Činilo mi se da je reljefno slikarstvo moj realan izbor. Tome sam se posvetio. Osjećao sam i vajara u sebi. Volio sam, osim slikanja, da oblikujem figure”, priča Tepavčević o životnoj epohi koja je obilježila njegove umjetničke početke.

Nakon magistarskog studija zaposlio se u Galeriji savremene likovne umjetnosti u Nišu. Radio je i slikao.

Činilo mu se da je, napokon, svim svojim bićem zakoračio u umjetnost koja ga duhovno ispunjava.

“Moja tematika bilo je stradanje, kao neodvojiv lični doživljaj koji nosim u sebi kao traumu iz djetinjstva. Teret rata, tog najvećeg ljudskog zla, stalno me pratio. Nisam mogao slikati cvijeće kada ne osjećam njegov miris. Moj osjećaj su barut, granate, razrušene kuće, obogaljene ličnosti.”

U stalnom traganju za slikarskom formom, za ambijentom slikarske inspiracije, Ognjen Tepavčević, kojeg je rat, koju godinu kasnije od dolaska u Niš, ponovo zadesio, odlučio je da se vrati u Gradišku.

Ovdje je nastavio da slika i izlaže. Zapažene su njegove izložbe u Kulturnom centru, Zavičajnom muzeju, Banskom dvoru u Banjaluci…

Otvorio je atelje, malu školu slikanja koja je okupljala veliki broj talentovanih mališana. Mašta i kreativnost predstavljali su jedinstven pravac i smisao. To ga je ohrabrilo, dalo mu novu snagu da se intenzivnije posveti slikarstvu, da istražuje i usvaja nove pravce.

“I današnje teme mojih slika su stradanje, ali ne fizičko, nego je to duhovno stradanje svih nas na ovim prostorima. Moja umjetnost, moje slike, nisu moja inspiracija nego moj teg teškog vremena.”

Likovi u Ognjenovim djelima često su i komične osobe, ljudi sa margine, ali i oni koji zauzimaju medijsku pažnju savremenog doba. To je, takozvano, žutilo koje nas je obuzelo, smatra Tepavčević. On je svoj svijet, prije sedam godina, pronašao u selu Donja Jurkovica u Potkozarju, dvadesetak kilometara od Gradiške, gdje živi sa suprugom i kćerkom. To je njegov bijeg od sumorne stvarnosti, kaže ovaj svestrani umjetnik i pedagog.

“To nije moja inspiracija, nego mir, bijeg od sveopšteg nemira. Ljubav prema prirodi”, objašnjava slikar Tepavčević privrženost prirodi i selu koje je odabrao za život.

“Nakon radnog dana u Gradišci, putujem kući. U Jurkovicu. Tamo je moja kuća, moja oaza mira i spokoja. Tu je moje porodično gnijezdo, koje sam sagradio zajedno sa suprugom. U potkozarskom selu, u prirodi, na zdravom vazduhu, među stablima, mirisnom travom i cvijećem, okružen pticama i drugim životinjama, naše dijete zdravo odrasta”, zaključuje Ognjen.

“Ovdje je umjetnost živjeti i biti normalan”
Mnogi pitaju, priča nam Ognjen Tepavčević, učesnik nedavne kolonije “Dr Borislav Šokčević”, da li se može živjeti od umjetnosti, od slikarstva.

“Ovdje je umjetnost živjeti i biti normalan. Ipak, svi mi, nekako, živimo. Umjetnik ne bi mogao stvarati u idealnim uslovima. Iz iskustva znam, kada umjetniku, u materijalnom ili duhovnom smislu, ništa ne fali, kada mu je sve po mjeri, on ništa ozbiljno, dostojno poštovanja, i ne radi. Mi smo idealan prostor za stvaranje, slikanje, za muzičku, vizuelnu umjetnost, za pisanje…”

Umjetnici često žrtva sredine
Ognjen Tepavčević smatra da u BiH postoji veliki broj mladih slikarskih talenata.

“U svakom većem gradu imamo fakultet umjetnosti i veliki broj talenata koji se školuju. To je dobro. Problem je u odustajanju, nakon završenih škola i akademija. Umjetnici su često žrtva sredine u kojoj žive, u pokušajima da se dokažu, kao ja, nekada, u Beogradu.”

Zbog suše i vremenskih nepogoda ovogodišnji prinosi kukuruza u Bosni i Hercegovini ozbiljno su ugroženi.

Poljoprivrednici upozoravaju da je stanje na terenu alarmantno, a procjene govore da će šteta biti među najvećima u posljednjih nekoliko godina.

Savo Bakajlić, predsjednik Regionalnog udruženja poljoprivrednika “Sela Semberije i Majevice”, izjavio je za “Nezavisne novine” da je situacija na parcelama izuzetno šarolika, ali već sada jasno pokazuje razmjere štete.

“Ima parcela gdje će biti nešto roda, ali na mnogima neće biti ništa. Generalno, više od 50 do 60 odsto usjeva je uništeno. Suša je uzela svoj danak, a kiša koja je pala u međuvremenu nije imala stvarnog efekta, samo je, kako narod kaže, pokupila rosu, rekao je Bakajlić.

On je istakao da je kukuruz najzastupljenija biljka u Semberiji i da se godišnje sije na više od 26.000 hektara. Na mnogim parcelama biljke nisu ni dostigle punu visinu, doslovno su “zapaljene dopola” usljed visokih temperatura i nedostatka vlage.

“Biće velikih problema i za stočarsku proizvodnju. Mnogi farmeri će biti prinuđeni da smanjuju broj grla, jer neće imati dovoljno hrane za stoku”, upozorava Bakajlić.

Dodaje da je prošla godina bila na ivici rentabilnosti za ratare, te su mnogi poslovali ispod nule, dok će, kako ističe, ova godina biti još lošija.

Slično mišljenje dijeli i Nedžad Bićo, predsjednik Udruženja poljoprivrednika Federacije BiH, koji kaže da će i na teritoriji FBiH ovogodišnji prinosi kukuruza biti prepolovljeni.

“Očekujemo i do 50 odsto manji urod u odnosu na prošlu godinu. Kvalitet kukuruza takođe će biti lošiji, što će se neminovno odraziti i na tržište”, kazao je Bićo, dodajući da se može očekivati i rast cijena kukuruza i stočne hrane u narednim mjesecima.

Stanje usjeva kukuruza na području Brčko distrikta BiH je izuzetno loše i jedno od najtežih u posljednje tri godine, tvrde poljoprivrednici iz distrikta.

“Ni kiša koja je pala neće pomoći kukuruzu da se oporavi, jer su nakon 40 dana suše, naglih padavina i grada, usjevi većinom uništeni. Zbog trenutne situacije biće ugrožen i stočni fond, jer će se stočari suočiti s nedostatkom hrane za stoku, te će biti primorani da redukuju brojno stanje grla ili da kupuju uvozni kukuruz, koji je skuplji od domaćeg”, pojasnio je Milorad Kojić, poljoprivrednik iz sela Brezik nadomak Brčkog, na čijim parcelama je zasijano oko 15 hektara kukuruza.

Istakao je da su ulaganja po hektaru do 1.500 KM, a da se ovogodišnji prinosi ne očekuju ili će biti minimalni.

Dragan Mandić, šef Zavoda za strna žita u Poljoprivrednom institutu Republike Srpske, kazao je da će ove godine prinosi najzastupljenije žitarice, kukuruza, biti smanjeni i preko 50 odsto.

“Na pojedinim parcelama prinosa skoro neće ni biti”, kazao je Mandić.

Kako je rekao, razlog za to su suša i visoke temperature. Ističe da ove godine čak ni navodnjavanje nije dalo željeni efekat.

“I kod nas se u narednim godinama očekuju ekstremne temperature, tako da će sigurno morati biti raniji rokovi sjetve”, zaključio je Mandić.

Dodao je da se očekuju manji prinosi, ali da je još rano govoriti da li će to na kraju uticati na samu cijenu ove žitarice.

Donacije hrane oslobođene plaćanja PDV-a i dalje ne stižu u dovoljnoj mjeri na adrese javnih kuhinja i udruženja u BiH, a većinom je doniraju firme koje su i ranije bile poznate po humanitarnim aktivnostima.

Tako je, prema podacima organizacije “Pomozi.ba”, od oktobra 2024. do ovog mjeseca putem platforme Nikogladan.ba donirana hrana u vrijednosti od skoro 100.000 KM, što svi mogu provjeriti na navedenoj platformi (ko je donirao, kome i šta je donirano).

Iz “Pomozi.ba” su pojasnili da su nakon izmjene Zakon o PDV-u, kojim je donirana hrana pred istek roka oslobođena plaćanja PDV-a, nastavili raditi na implementaciji ove važne izmjene kroz osnivanje digitalne banke hrane Nikogladan.ba.

“Iako u Evropi postoje zakonski okviri za podsticanje donacija hrane – poput francuskog Zakona o borbi protiv bacanja hrane i italijanskog Zakona o donacijama hrane i lijekova – Nikogladan.ba predstavlja jedinstvenu digitalnu banku hrane koja u realnom vremenu povezuje donatore s javnim kuhinjama i humanitarnim udruženjima. Takvo rješenje, u ovom obliku, još ne postoji ni u regiji niti šire”, naveli su.

Trenutno je, dodaju, u digitalnoj banci hrane registrovano 27 kompanija, i više od 60 posrednika u doniranju, a to su javne kuhinje i udruženja.

“Kompaniji treba par minuta da objavi šta ima za doniranje i ima mogućnost da izabere kome želi donirati ili samo objaviti, pa će se jedno od udruženja ili javnih kuhinja javiti za preuzimanje donacije. Cilj nam je da ova platforma zaživi, jer to pomaže da hrana dolazi i do onih ljudi koji su u udaljenijim krajevima BiH i imaju manje mogućnosti za dobijanje donacija”, dodali su.

Miroslav Subašić, predsjednik Udruženje građana “Mozaik prijateljstva”, za “Nezavisne novine” kaže da je od prvog dana u toj priči, ali da i dalje nije uključeno dovoljno firmi koje žele donirati hranu oslobođenu plaćanja PDV-a.

“Bio sam u Sarajevu i Banjaluci na svim mogućim sastancima, i tada sam morao reći da tu nešto nije uredno. Jer, ako je donesen zakon da se firmama koje to doniraju vrati PDV, zar ne bi trebalo da u svim javnim kuhinjama bude puno hrane? Ali u praksi nije tako. Veoma slabo ta hrana dolazi, odnosno donose je ljudi koje poznajemo i kojima sugerišemo na taj zakon, i njima je to dobrodošlo, jer nam svakako pomažu, a na ovaj način njima se vraća PDV”, rekao je Subašić.

Ističe da u Banjaluci ima pet javnih kuhinja, a na nivou BiH 88.

“Samo u Republici Srpskoj ih ima više od 30. Mali je broj firmi koje doniraju, npr. ‘Perutnina Ptuj’, ‘Bakina tajna’, pekara ‘Zlatno zrno’ i sl.”, dodao je Subašić.

Kaže da sarađuju sa Udruženjem “Pomozi.ba”, te ističe da oni na nivou BiH imaju donacije, koje preusmjeravaju u FBiH i RS.

“Na primjer, donirani su šleperi jogurta, sokova, mlijeka”, ističe on.

Naime, Nikola Špirić, predsjedavajući Doma naroda, u četvrtak je, tokom izlaganja u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, komentarišući Prijedlog zakona o dopuni Zakona o PDV, koji podrazumijeva uvođenje nulte i diferencirane stope PDV-a na osnovne životne namirnice, a koji je usvojen, podsjetio na prethodne izmjene Zakona o PDV-u na doniranu hranu, navodeći da su dnevne uštede ovim izmjenama 0,003 feninga.

“Bilo bi dobro da kada ulazimo u rasprave o PDV-u, otvorimo ozbiljnu raspravu i uključimo sve one koji su bitni i koji po zakonu moraju biti uključeni”, rekao je Špirić.