Pančićeva omorika dobro podnosi teške uslove životne sredine, ali za nju izazove predstavljaju druge vrste i potreba za svjetlošću.

Po popularnoj priči, naš velikan Josif Pančić nekoliko puta prejahao je Taru (ali i Kopaonik) u potrazi za omorikom, sve dok 1875. godine u svojoj misiji nije konačno uspeo.

U zaseoku Đurići, blizu Zaovina, našao je – kako ju je od milošte zvao – „ledenu ljepoticu”.

Ovi četinari, na latinskom Picea omorika, smatraju se za „živi fosil” svjetske flore iz doba tercijara – prije oko 65 miliona godina. Iako je nekada davno njen životni prostor bio mnogo veći, danas predstavlja endemsku vrstu, koja postoji samo u zapadnoj Srbiji i istočnoj Bosni i Hercegovini.

Ali aktuelne antropogene klimatske promjene mogle bi da promijene ovu sliku.

„Ukoliko se ostvare projekcije klime za kraj 21. vijeka”, kaže biolog Marijana Josipović, zadužena za očuvanje prirode u Nacionalnom parku Tara, „postoji mogućnost da Pančićeva omorika nestane iz svog prirodnog areala.”

Na koji način je ugrožena Pančićeva omorika?
U našoj zemlji, Picea omorika naseljava pretežno Taru. Strogo je zaštićena, ali i ugrožena vrsta koja je uvrštena na Crvenu listu koju izrađuje Međunarodna unija za zaštitu prirode (IUCN).

Posredi je i pionirska vrsta, odnosno vrsta koja prva zauzima teren i formira biološku zajednicu, npr. nakon vatrenih stihija.

„Pančićeva omorika dobro podnosi teške uslove životne sredine”, priča diplomirani inženjer šumarstva Branko Bezarević, koji takođe radi u Nacionalnom parku Tara. „Čak i sa zagađenjem vazduha nosi se bolje nego obična smrča. Izazove za nju predstavljaju konkurencija drugih vrsta i njena potreba za svjetlošću.”

Drugim riječima, uprkos tome što je među vodećim osvajačima određenih predjela, ako se daljom sukcesijom pojavi drveće koje će na Pančićevu omoriku „baciti sjenku”, može doći do njenog potiskivanja.

Prirodna regeneracija izostaje na mjestima sa gustim zeljastim pokrivačem, a najuspješnija je na staništima gdje se miješa sa borovima zbog dovoljno osvijetljenja pri zemlji, navodi se naučnom radu posvećenom Pančićevoj omorici u svjetlu klimatskih promjena.

„Požari su isto značajna prijetnja ovoj vrsti”, nadovezuje se Bezarevićeva koleginica Marijana Josipović. „U Bosni i Hercegovini, 2021. godine, izgorio je značajan dio najveće populacije Pančićeve omorike na svijetu.”

„Na pojedinim lokalitetima na Tari, zabilježeno je sušenje gotovo svih jedinki”, odgovara Josipović i dodaje da su istraživanja ukazala na snažno smanjenje rasta Pančićeve omorike i sve veći negativni odgovor na ljetnju sušu u posljednje tri do četiri decenije, posebno kada je u pitanju mlađe drveće.

„Stabla na nižoj nadmorskoj visini takođe više pate od suše.”

U praksi, to je vidljivo na primjeru rezervata Zvezda koji se, u okviru Nacionalnog parka Tara, prostire na 2.025 hektara. Prema mišljenju Branka Bezarevića, Pančićeva omorika na tom području najteže je pogođena i sušenje je najizraženije.

„Tamo raste na najnižoj nadmorskoj visini”, ističe on, „prema literarnim podacima, spušta se i do 400 metara.”

Mada nagrižena klimatskim promjenama, dama među četinarima i dalje je sa nama, uz ozbiljne napore da tu ostane za buduće generacije.

A na Tari, u središnjem dijelu nacionalnog parka blizu visoravni Mitrovac, svoje korenje pustila je na potpuno jedinstvenom staništu: na mekoj podlozi tresetišta u rezervatu Crveni potok.

„U Crvenom potoku jedino je stanište Pančićeve omorike na svijetu koje nije na stenovitim terenima, već na tresetu”, otkriva Ranko Milanović, rukovodilac Službe informisanja, promocije i turizma u Nacionalnom parku Tara.

„Kada je 1950. godine osnovan rezervat, bilo je dvadeset omorika”, dodaje Milanović.

„Sada imaju dve, uz dvadeset posađenih.”