Suđenje, presuda, nalog za privođenje, određivanje pritvora, potjernica – i to sve Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske, bez sumnje su najviše produbili institucionalnu i političku krizu u BiH od Dejtona naovamo.

I ranije je bilo hapšenja premijera, ministara, visokih političkih zvaničnika, ali čini se da je slučaj “Dodik” apsolutno zasjenio sve što se do sada dešavalo i u fokus, kao nikada dosad, vratio tenzije u koje su uključeni praktično svi izabrani institucionalni akteri.

Ne prođe ni dan a da sa neke od tri strane ne stigne poruka da oni prvi, drugi ili treći ruše Dejton, BiH ili Republiku Srpsku, da se udara na najvažnije institucije.

Policijske agencije su u pripravnosti, jedne da čuvaju, druge da hapse, bezbjednosne agencije na raskrsnici između dva zakona, a političari kao da su jedva dočekali još jedan minut slave, kako bi dokazali ko je od koga jači.

Nažalost, mogu se čuti i prijetnje, ali i priželjkivanja upotrebe oružja, sve pod zaklonom da se na taj način mora poštovati zakon, iako bi moglo da ima katastrofalne posljedice.

Na sreću, ima i onih koji smatraju da tenzije što prije treba da se spuste i da se povede dijalog. A opet, ima onih kojima to ne odgovara, jer smatraju da će na taj način oni izgubiti mjesto za pregovaračkim stolom.

Dok poruke domaćih aktera nerijetko prelaze granice neukusa, region spušta tenzije.

“Pravo mjesto je da se među političkom strankama i u institucijama u BiH nalaze rješenja za budućnost BiH. Sve drugo nije dobro, jer bi dovodilo do većih napetosti, usporavanja evropskog puta i loše ekonomske situacije”, rekao je Andrej Plenković, premijer Hrvatske.

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić, situaciju je opisao teškom, sa naglaskom da bi svaka odluka o pokušaju hapšenja Milorada Dodika bila katastrofalna za cijelu regiju.

“Zato je neophodno očuvanje mira i nedonošenje ishitrenih mjera”, istakao je Vučić.

Ove poruke iz Srbije i Hrvatske, ali i EU, kojima se poziva na mir, prema riječima politikologa Velizara Antića, govore da su svi oni mnogo više svjesni jako turbulentne situacije ne samo u BiH, već u cijelom svijetu, te da zato nikome nije potrebna još jedna kriza.

“I Srbija i Hrvatska su jako zainteresovane za stanje u BiH, jer bi bilo kakvo narušavanje mira direktno vodilo i njihovom miješanju, a to im trenutno nikako nije u interesu”, kaže on.

Sa druge strane, Antić ističe da političke elite u BiH svjesno dižu tenzije, i to iz tri razloga.

“Prvi je da im ne odgovara uređen sistem i društvo, jer u takvom sistemu ne bi imali ovoliku moć koju trenutno imaju. Drugi je da veliki dio biračkog tijela traži upravo ovakve njihove aktivnosti, a političari, boreći se za glasove takvih birača, sprovode upravo ovakve politike. I treći je taj da ne postoji kultura dijaloga kod naših političara. Prosto, oni čak i kada sjednu da razgovaraju jedni sa drugima, insistiraju samo na ciljevima svoje grupe i uopšte ne žele da čuju za probleme i šta je to što tišti drugu stranu. Tako i imamo situaciju da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva u više navrata i time direktno urušavaju Dejtonski poredak, a da se zbog toga uopšte ne potresaju”, ističe Antić.

Takođe, ono o čemu se, kako kaže za “Nezavisne novine”, u javnosti najmanje priča, jeste da postoji potreba za pozivanjem na odgovornost političara iz reda bošnjačkog naroda.

“Oni nemaju hrabrosti da izvade glavu iz pijeska i odstupe od maksimalističkih zahtjeva koje su postavili. Kao najbrojniji narod u BiH, na njima je ujedno i najveća odgovornost za postizanje dogovora. Međutim, oni su zauzeli stanovište da kao najbrojniji narod imaju najviše i prava u državi. A to upravo najviše i urušava same temelje države i vodi nas u ovakve krize. Takođe, ogromna je i odgovornost međunarodne zajednice, a sada i Kristijana Šmita, koji su u prethodnih 30 godina veoma često donosili jako štetne odluke i nametali rješenja koja nisu u skladu sa samim Ustavom zemlje”, naglašava Antić.

Rješenje za ovu krizu, dodaje, nalazi se isključivo u razgovorima, konsenzusu i kompromisu.

“Međutim, taj razgovor ne smije da bude kao što je vođen i do sada, a to znači da tri strane dođu na razgovore sa svojim zahtjevima, da ih jedni drugima objave i da svi odu na svoju stranu i nastave da se ponašaju kao i do sada. Kompromis znači da sve strane budu koliko-toliko zadovoljne. Odnosno, da nijedna strana ne ostvari svoje maksimalističke zahtjeve, a da druge strane ne ostvare ni minimum svojih interesa. Do sada je konsenzus posmatran kao vid slabosti i gubitka moći i vidimo dokle smo došli sa takvim stavom”, dodao je Antić.

Poruke koje stižu iz regiona te one koje svakodnevno slušamo u BiH, novinar Đorđe Vujatović opisuje riječima “kakav autor – takva poruka”.

“Plenković diplomatski pomirljivo, Vučić dramatično, a domaći akteri ratoborno. Taman kako su i navikli da vladaju, u atmosferi verbalnih sukoba i duvanja u ratničke trube, što se poklapa sa činjenicom da se ovdje nijedna vlast nije toliko bavila pitanjem napretka nego održavanjem permanentnog sukoba, te su na tim politikama gradili svoje rejtinge. To je obrazac politika u postdejtonskoj BiH koje pokazuju da je u mnogim glavama rat samo zaustavljen, ali nije okončan”, kaže Vujatović za “Nezavisne novine”.

Odsustvo od želje za dogovorom, dodaje, samo je još jedan od pokazatelja da domaći političari nemaju drugu vrstu politike.

“Povlačenje SAD iz unutrašnjih političkih tokova i slabljenje podrške OHR-u prvi put mijenja dinamiku političkih procesa, za šta domaći političari nisu spremni”, zaključio je on.