Politički diletantizam i bolesna sujeta ponovo su na djelu, a glavni akter je ko drugi nego gradonačelnik Bijeljine i potpredsjednik SDS-a, Ljubiša Petrović. Čovjek koji je umislio da je nedodirljivi moralni sudija, povukao je još jedan u nizu svojih djetinjastih i destruktivnih poteza – uklonio je predsjednika stranke Branka Blanušu sa naslovne fotografije svog Fejsbuk profila, šaljući poruku da za njega stranačka disciplina i organi ne znače apsolutno ništa.

Ali, ko je zapravo Ljubiša Petrović da bilo kome dijeli lekcije i uskraćuje podršku? Riječ je o čovjeku čija je vladavina Bijeljinom obilježena nezapamćenim skandalima, neradom i potpunim odsustvom empatije prema sopstvenim građanima.

Kupac klavira od pola miliona maraka u jeku najveće krize!

Dok se Gradska uprava Bijeljina gušila u dugovima, a budžet pucao po svim šavovima, Petrović je pokazao šta su mu stvarni prioriteti. Građani Semberije će ga vječno pamtiti po skandaloznoj i sramnoj kupovini koncertnog klavira koji je plaćen nevjerovatnih pola miliona konvertibilnih maraka! U vrijeme kada su poljoprivrednici očajavali, a socijalne kategorije jedva sastavljale kraj s krajem, Vukanovićev politički pajtos je narodnim novcem plaćao luksuz, glumeći svjetsku elitu preko leđa sirotinje. To je to “poštenje” i “štednja” o kojoj Petrović i njegov mentor Nebojša Vukanović svakodnevno drže pridike na društvenim mrežama.

Dok je Bijeljina tonula, gradonačelnik je gasio telefon!

Lice i naličje Petrovićeve “brige za narod” najbolje se vidjelo u trenucima kada je Semberiju pogodila katastrofa. Tokom velikih poplava, kada su domovi građana Bijeljine bili pod vodom i kada je svaka sekunda bila bitna za spasavanje imovine i ljudskih života, Ljubiša Petrović se bukvalno krio i nije želio da se javi na telefon bilo kome iz kriznih štabova i institucija!Dok je narod tonuo u mulju i očajnički tražio pomoć svog gradonačelnika, Petrović je isključio telefon, pokazavši neviđeni kukavičluk i potpunu nesposobnost da rukovodi gradom u kriznim situacijama.

Sada, taj isti čovjek koji je bježao od poplava i trošio stotine hiljada maraka na klavire, glumi političku veličinu i udara s leđa sopstvenom stranačkom šefu. Jasno je da Petrović, zajedno sa svojim političkim blizancem Nebojšom Vukanovićem i Milanom Miličevićem, čini tandem koji ima samo jedan zadatak – uništenje SDS-a i miniranje bilo kakve šanse za zajednički nastup opozicije.

Fejsbuk revolucije umjesto rada na terenu.

Lične sujete i kompleksi ispred interesa stranke i naroda.

Direktno igranje za režim kroz izazivanje haosa unutar SDS-a.

Uklanjanjem Blanušine fotografije, Petrović nije ponizio predsjednika SDS-a, već je ponovo ogolio sopstveni jad i nemoć. Građani Bijeljine su ga odavno pročitali kao neradnika i demagoga, a ovim potezom je dokazao da je obični politički diverzant koji sopstvenu stranku vuče na dno.

Banjaluka24

Odluka Glavnog odbora SDS-a da definitivno odbaci spajanje sa Pokretom “Sigurna Srpska” (PSS) i odbije kandidaturu Draška Stanivukovića za predsjednika Republike Srpske predstavlja ključnu istorijsku raskrsnicu za predstojeće opšte izbore. Ipak javnost se pita kako bi izgledala izborna trka i kolika bi bila stvarna šansa za pobjedu opozicije da je ovaj sporazum prihvaćen?

Duboka analitička simulacija ovog scenarija otkriva dramatične promjene u političkoj matematici, dinamici kampanje i resursima koji bi, u slučaju dogovora, ozbiljno ugrozili vladajući SNSD.

Krajina kao neosvojiva tvrđava: Ključ pobjede u rukama Stanivukovića

U svakoj ozbiljnoj političkoj analizi u Republici Srpskoj, izborna matematika je neumoljiva – onaj ko ubjedljivo trijumfuje u Izbornoj jedinici 3 (Banjalučka regija) i generalno u Krajini, taj postaje predsjednik Republike.

Da je sporazum prihvaćen i da je Stanivuković bio zajednički kandidat cijele opozicije za predsjednika, SNSD bi se našao u najtežoj poziciji od dolaska na vlast:

Sinergija populizma i resursa: Stanivuković u Banjaluci posjeduje razvijenu ličnu mrežu, ogromnu medijsku mašineriju i visoku prepoznatljivost među mlađim i apolitičnim biračima.

Kreiranje nedostižne razlike: Kao zajednički kandidat opozicije, Stanivuković bi u samoj Krajini mogao povući između 50.000 i 60.000 glasova razlike u odnosu na kandidata vlasti. Ta istorijska razlika bila bi praktično nedostižna za SNSD, čak i uz njihove tradicionalno jake bastione u drugim dijelovima Srpske.

 Spajanje infrastrukture: Tradicionalni Istok i medijski Zapad

Najveća snaga ovog propalog sporazuma ležala je u savršenoj komplementarnosti SDS-a i Stanivukovićevog pokreta. Ove dvije strukture pokrivaju potpuno različite, a vitalne segmente biračkog tijela.

Formula potencijalne pobjede: SDS donosi duboku, tradicionalnu stranačku infrastrukturu na istoku Republike Srpske, u Semberiji i Posavini, dok Stanivuković donosi finansijsku logistiku, agresivan marketing i dominaciju u urbanim centrima na zapadu.

Da je Stanivuković bio kandidat za predsjednika, a SDS-u prepuštena trka za premijersku poziciju i komandovanje kompenzacionim listama, opozicija bi imala ono što joj godinama hvali – jedinstven front i pokrivenu svaku stopu terena. Birači bi osjetili “miris pobjede”, što automatski podiže motivaciju i izlaznost za 5 do 7 odsto, a visoka izlaznost je oduvijek bila najveća opasnost za vladajuću koaliciju.

Psihološki efekat i matiranje SNSD-ove strategije

Strategija SNSD-a se godinama uspješno bazira na doktrini “zavadi pa vlada”, odnosno na mrvljenju opozicionih glasova, podgrijavanju unutrašnjih sujeta i stvaranju percepcije da je opozicija nesposobna da se dogovori oko bilo čega.

Prihvatanjem sporazuma, ta strategija bi bila potpuno razbijena:

Režim bi bio prisiljen da vodi odbrambenu kampanju, fokusiranu isključivo na diskreditaciju Stanivukovića, što u velikim gradovima često izaziva kontraefekat i revolt građana.

Stvorio bi se talas optimizma. Kada narod vidi da su najveća stranka opozicije (SDS) i najpopularniji pojedinac (Stanivuković) zakopali ratne sjekire radi višeg cilja, stvara se politički narativ o nezaustavljivoj promjeni.

Druga strana medalje: Hipotetičke pukotine i rizici pakta

Ipak, ni ovaj scenario ne bi bio idiličan i bezbjedan za opoziciju. Čak i da je sporazum potpisan u Banjaluci i Istočnom Sarajevu, opozicioni blok bi se suočio sa ozbiljnim unutrašnjim izazovima:

Tiha sabotaža “stare garde” SDS-a: Dijelovi SDS-a, naročito sarajevsko-romanijska regija i pojedini rigidni odbori, teško bi prihvatili da stranka sa takvim istorijskim nasljeđem kapitulira pred liderom PSS-a. Tihi bojkot na terenu i opstrukcija kampanje bili bi realna opasnost.

Radikalizacija Nebojše Vukanovića: Vukanović bi u ovom scenariju vjerovatno potpuno prekinuo odnose sa ostatkom opozicije. Njegovi bjesomučni napadi na “pakt SDS-Stanivuković” odvukli bi dio tvrdokornih, protestnih glasova, što bi donekle okrnjilo opozicioni rezervoar.

Konačni bilans: Propuštena šansa vijeka ili spasavanje dostojanstva?

Politička i terenska matematika jasno pokazuju: Zajednički nastup sa Draškom Stanivukovićem kao predsjedničkim kandidatom davao je opoziciji najveću matematičku šansu za pobjedu u posljednjih dvanaest godina. Šanse za osvajanje te inokosne funkcije u tom scenariju skakale bi na preko 55%, uprkos svim unutrašnjim sabotažama.

Odbijanjem ovog sporazuma i potvrđivanjem Branka Blanuše, SDS je izabrao očuvanje sopstvenog političkog identiteta i unutarstranačkog mira, ali je svjesno osudio opoziciju na fragmentaciju. Sa podjelom karata u kojoj Stanivuković odbija ponuđenu kandidaturu za Predsjedništvo BiH i ide svojim putem, opozicija u oktobar ulazi razbijena u nekoliko kolona. Time su šanse za pobjedu nad uigranim aparatom vlasti svedene na nivo teorije, dok vladajuća koalicija može mirno da privodi pripreme za izbornu kampanju kraju.

Banjaluka24

Šefica Kluba poslanika PDP-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Tanja Vukomanović, još nekoliko dana prije sjednica Predsjedništva i Glavnog odbora SDS-a upozorila je na nejasne i kontradiktorne poruke koje dolaze iz opozicionih redova.

Gostujući u BUKA podcastu, Vukomanovićeva je istakla da su i u PDP-u zbunjeni različitim stavovima koji su stizali iz SDS-a kada je riječ o dogovoru opozicije za predstojeće izbore.

„Što se tiče PSS-a i SDS-a, pomalo smo i mi nekako zbunjeni. Imali smo razne varijante, od toga da SDS poštuje stav organa stranke i da oba kandidata moraju biti iz SDS-a, pa sporazum da dvije najveće partije daju po jednog kandidata za dvije inokosne funkcije, pa izjave ‘svi pod jednu zastavu’, pa onda da je odbijen sporazum koji je trebalo da bude zajednički“, rekla je Vukomanović.

Ona je naglasila da opozicija nema luksuz za međusobna neslaganja i poručila da bi eventualni neuspjeh u postizanju dogovora mogao imati ozbiljne političke posljedice.

„Mislim da ako opozicija izgubi ove izbore, da će SNSD još 20 godina biti na vlasti. Ako ne iskoristimo ovo sad što oni nemaju novog Dodika, moći će ga za četiri godine napraviti i onda ćemo opet biti u problemu“, upozorila je Vukomanović.