Posljednji preživjeli zatočenici ustaškog koncentracionog logora Jasenovac počeli su proboj 22. aprila 1945, prije 80 godina kako bi se spasili iz te “fabrike smrti”, najveće na jugoistoku Evrope.

U proboj je iz logora tog 22. aprila 1945. godine, krenulo oko 600 od 1.073 koliko je tada preostalo logoraša u logoru Ciglana u Jasenovcu.

Tog dana, ili prethodne večeri, pošto je postalo nesumnjivo da ih očekuje neizbježna smrt, jedan broj logoraša se odlučuje na proboj. Od 600 koliko je krenulo u proboj, preživjelo ih je najviše 169.

Istog dana u bijeg su krenuli i zatočenici drugog dijela logora, Kožare. Od njih 147 koliko je krenulo u proboj, samo je 11 preživjelo.

Proljeća 1945. marta i aprila, sporovođena je sistematska likvidacija logora. Saveznička avijacija bombardovala je logorski kompleks u više navrata, i pojedini objekati su uništeni.

Uprava, na čijem čelu se nalazio Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik tzv. ustaške obrane, naredila je zatim da se pobiju svi zatočenici, a logor minira, kako bi bili uklonjeni tragovi sistematskog zločina.

Likvidarni su zatočenici, uništavana arhivska građa, sva dokumetacija, objekti, sve ono što bi moglo biti svedočanstvo, pokazatelj, dokaz, šta se na prostoru koncentracionog logora događalo.

Dok je jedan broj ustaškog osoblja minirao objekte, drugi su palili barake i dokumetaciju, ostali su ubijali zatočenike, da ne bi bilo živih svjedoka.

Oni koji su posljednjem periodu pristizali u logor nisu ni uvođeni nego su odmah po prispijeću ubijani, uglavnom na Savi.

Hrvatski ustaški logor Jasenovac, nerijetko je nazivan i “balkanski Aušvic”. Bio je to sabirni, radni, kažnjenički i zarobljenički logor.

“Radni logor Jasenovac”, kako ga naziva hrvatska državna administracija, bio je stratište za Srbe, Rome i Jevreje, svih uzrasta, polova, životne dobi, socijalnih, obrazovnih i drugih profila, kao i za antifašiste, pomagače i simpatizere Srba, Roma i Jevreja.

Sistem logora Jasenovac bio je zloglasan po varvarskim metodama i velikom broju žrtava.

Jasenovačka fabrika smrti radila je od avgusta 1941. do aprila 1945. punih 1.337 dana. Tu su sistematski odvođeni civili, neželjeno stanovništvo, prečesto sasvim mirni građani koji nikakve veze ni sa politikom ni sa ustanicima nisu imali, ali su pripadali, po ustaškim nazorima, etničkim grupama koje je trebalo odstraniti.

Profesor Gideon Grajf, istoričar specijalizovan za Holokaust i autor izuzetno značajne monografije “Jasenovac – Aušvic Balkana – Ustaška imperija okrutnosti”, navodi da je Jasenovac bio “daleko brutalniji od Aušvica”.

U procesu “pročišćenja hrvatske nacije”, srpska djeca su ubijana, zajedno sa odraslima.

Tokom četiri godine, između aprila 1941. i maja 1945. godine, u ustaškoj NDH ubijeno je 73.316 mališana. Tokom Drugog svjetskog rata, jedino mjesto u cijeloj Evropi u kojem su postojali specijalni logori za djecu bila je Hrvatska.

Samo od decembra 1941. do aprila 1942. godine ustaše su ubile 19.544 dječaka i djevojčice srpske nacionalnosti, a njihovi identiteti utvrđivani su kasnije.

Ubijani su, prema svjedočenjima, na najstrašnije načine i umirali su, takođe, više nego odrasli, od bolesti, izgladnjelosti, žeđi i smrzavanja.

Mnoga djeca ubijena su u Jasenovcu i sredinom septembra 1942. godine. Tijela djece dovožena su sa 15 zaprežnih kola u ciglanu i spaljivana. Slična sudbina zadesila je i 300 djece koja su pogubljena u Gradini u oktobru iste godine.

Ogroman broj djece, oko 12.000, spasen je od ustaškog pogroma zahvaljujući Diani Budisavljević i desetinama plemenitih ljudi koji su joj pomogli.

Broj žrtava u koncentracionom logoru Jasenovac nikada nije tačno utvrđen.

Logorska arhiva je dva puta uništavana – početkom 1943. i u aprilu 1945. godine.

Zemaljska komisija Hrvatske, osnovana 1945. godine, konstatovala je u izvještaju Međunarodnom vojnom sudu u Nirnbergu da je broj žrtava između 500.000 i 700.000.

Njemački generali iz Drugog svjetskog rata davali su veoma različite podatke o broju ubijenih Srba u NDH, ali zajedničko im je to da svi pominju stotine hiljada stradalih.

Aleksander Ler je još 1943. godine govorio o 400.000 ubijenih Srba, Lotar Renduli, njemački general-pukovnik, navodi da je ubijeno oko “500.000 pravoslavaca”, general Herman Nojbaher pominje “više od 750.000 ubijenih”, a SS general Ernst Fik – 600.000.

Nakon Drugog svjetskog rata, u namjeri da izjednače žrtve i zasluge za oslobođenje zemlje, komunističke vlasti činile su sve da se Jasenovac pominje što manje.

O najvećem stratištu u NDH nisu snimani filmovi niti rađeni serijali, a lider komunista Josip Broz Tito nikada nije otišao u Jasenovac.

O načinu na koji različiti nivoi opštinske vlasti štite izvorište Bioštice, a samim tim i 90 postotno vodosnabdijevanje građana Sokoca pitkom vodom najbolje ilustruje činjenica da se u prvoj vodozaštitnoj zoni nalazi niz smetljišta kao i ilegalna deponija otpada. Međutim, odlaganje otpada samo je jedan segment izostanka zaštite ovog područja.

Taj problem nije zaobišao ni Sokolac, u kome je u poslednje vrijeme primjetan sve veći broj nelegalnih deponija, naročito imajući u vidu probleme sa kojima se suočava JKP „Sokolac“.
Da Sokolac ima sve veći problem sa nelegalnim deponijama svjedoči nam jedan Knežinac.

„Ljudi u Maluš dovoze smeće pa isti pale trujući ljude. Zamislite taj bezobrazluk u sred šume, na par kilometara od izvora pijaće vode. Komunalno preduzeće je prekinulo i smanjilo usluge zbog problema u samom preduzeću. Potrošači isto odvoze na razne lokacije i odlažu, naravno bilo je toga uvijek ali ne u ovim mjerama“, sa ogorčenjem priča stanovnik Knežine koji želi ostati anoniman.
– Kontejneri postavljeni unazad nekoliko godina, služe da potrošači konstantno tu dovoze otpad, a s’ obzirom da je količina istog povećana zbog novonastale situacije, a da Šumsko gazdinstvo „Romanija“ nema kapacitet da redovno servisira (vrši pražnjenje i odvoženje smeća iz pomenutih kontejnera), dolazimo do toga da se smeće u istima počinje paliti, što stvara strašno neugodne mirise ili ti smrad. A i kada se odvozi iz istih, to je sačuvaj Bože. Mada je u našoj maloj opljačkanoj Republici nažalost sve sačuvaj Bože, zaključio je on.

Sudeći po fotografijama koje nam svakodnevno pristižu, može se zaključiti da Sokolac gori, a načelnik se češlja.
Kada se na sve ovo doda nezapamćena sječa šume u poslednjih nekoliko godina u Maluši i na širem području Knežine, zbog čega je primjetno njeno sušenje, jasno je da će se stanovništvo Sokoca suočiti sa brojnim izazovima u vremenima koja su pred nama.

Ispit humanosti građani Republike Srpske položili su bezbroj puta do sada darujući svoje malo najugroženijim, ali pravoslavni vjernici iz Modriče, ujedinivši snagu, ljubav i odlučnost, pomjerili su granice dobročinstva i izgradili most prijateljstva između afričkog i evropskog kontinenta, neprekidnu nit koja podržava najvredniji dar čovjeka- život.

Priča počinje sredinom prošle godine kada je sveštenik Crkvene opštine Koprivna u Modriči, prota Jadranko Stojanović u medijima vidio kako je humanitarka Tamara Misirlić iz Srbije finansirala gradnju nekoliko bunara u Ugandi.

Slike ozarenih mališana koji su dobili pitku voda podstakle su ga da se javi mladoj Tamari i sazna sve pojedinosti o kopanju bunara u Africi.

– Crkvena opština Koprivna je veoma aktivna kada je riječ o humanitarnom radu na području cijele Modriče i okolnih opština. Realizovali smo niz akcija zbrinjavanja naših ljudi, ali dugo smo težili ka tome da uradimo nešto više i to za one koji nam ne mogu ničim vratiti, koji će pamtiti šta smo učinili. Kada sam čuo za Tamarin rad u Africi, kontaktirao sam sa njom i zamolio je da mi ispriča kako je sve realizovala. Uputila me na volontera, mladoga momka Hašima Tota koji živi u istočnoj Ugandi. Nisam ni razmišljao da li su ljudi dolje pravoslavci, muslimani ili pripadnici bilo koje vjerske zajednice, to je bilo nebitno. Važno je bilo samo da je sigurno i da će pomoć stići u prave ruke. Hašim mi je rekao da je voda za piće tamo gorući problem i odlučio sam se za akciju – priča Stojanović za “Glas”.

Nakon što je dobila blagoslov njegovog visokopreosveštenstva, mitropolita zvorničko-tuzlanskog Fotija Crkvena opština Koprivna pokrenula je humanitarna akciju prikupljanja novca za izgradnju bunara pitke vode za siromašnu djecu Ugande.

Akcija je započela u prvim danima vaskršnjeg posta, da bi, uz post i molitvu, i dobrim djelima, dodatno ojačali svoju vjeru i pripremili se za najveći hrišćanski praznik – Vaskrsenje Gospodnje.

– Vjera bez djela nije ništa. Ako želimo da pokažemo svoju vjeru, treba to da uradimo na djelu. Jedno od najvećih djela je pomoći bližnjem svom koji nije u mogućnosti da sebi pomogne – savjetuje Stojanović.

On je istakao da su se vjernici iz njegove i okolnih parohije rado odazvali ovoj humanitarnoj akciji, da su ga zvali ljudi velikog srca iz Banjaluke, Pala pa čak i Beograda nudeći pomoć. Zahvaljujući dobročinstvu svih tih ljudi za sada su izgrađena dva bunara u Ugandi, a uskoro će “nići” i treći.

– Krajem marta je podignut prvi bunar. Nazvan je po prvom srpskom arhiepiskopu i prosvjetitelju Svetom Savi, jer su oni tražili da svaki bunar nazovu po našim svetiteljima, što nas je posebno obradovalo. Bunar je blagoslovio sveštenik Michael Mushikoma, a iskopan je u porti hrama Svetog Spiridona u blizini Busembatija, gdje se nalazi i srednja škola Ugandske pravoslavne crkve, koju pohađa više od 200 učenika. U međuvremenu urađen je još jedan bunar pored crkve u gradu Namatumbu koji je nazvan po krsnoj slavi naše eparhije – Živonosni Istočnik. Oni su to preveli kao izvor života. Te su nam riječi ostale upečatljive, jer u suštini znače ako imaju vodu, imaju i život. Prije nekoliko dana poslao sam novac i za treći bunar – istakao je Stojanović i dodao da kopanje, betoniranje i pumpa za bunar koštaju 1.000 evra te da im novac šalje putem banaka, nakon čega dobije detaljan izvještaj o prijemu sredstava te foto i video-zapise o realizaciji zacrtanog projekta.

Donirali su sredstva i za kupovinu knjiga za đake, za hranu i obuću za djecu, više primjeraka Svetog pisma za hramove, kao i odežde za sveštenike.

– Pravoslavna zajednica je velika među siromašnima u Ugandi, imaju tri episkopa, to jest tri eparhije i 76 sveštenika, 100 hramova, od kojih je samo 40 zidanih, dok su ostalo privremeni objekti. Narod i djeca koja idu u obdanište i školu u blizini hramova se vezuju za crkvu, učestvuju u bogosluženjima. Zato smo i kupili Sveta pisma, svešteničke odežde, trudili smo se da im i liturgijski život približimo. Takođe, oni nemaju ni električnu energiju pa smo mislili da na nekoliko crkava postavimo solarne panele da bismo im obezbijedili struju bar za svjetlo – kazao je Stojanović.

Dodao je da je vjerujući narod u Srpskoj do sada sakupio oko 17.000 maraka te da svi dobročinitelji koje žele učestvovati u ovoj hvale vrijednoj akciji novac mogu uplatili na račun Crkvene opštine Koprivna pod svrhom “Bunar pitke vode za djecu Ugande”. Tekući račun u NLB banci je 5620110000050105 i devizni račun IBAN:BA395620118131388803.

– Smatram da je ova akcija lijepa stvar i da bi trebalo da preraste i povuče još mnoge da se pokrenu i pomognu ljudima koji žive tamo. Nepravedni smo prema tom narodu u Africi, cijela Evropa i svijet. Pored svog bogatstva koje ovdje imamo oni su žedni čaše vode i gladni kore hljeba. Naša djeca puste vodu da teče, dok na primjer peru ruke ili zube, ni ne razmišljaju o njenom značaju, jer se podrazumijeva da je imaju, a afrički mališani su željni tih kapljica koje život znače. Kad vidim njihovu sreću kako piju tu vodu, kako se raduju tom bunaru, znam da smo uradili pravu stvar. Pozivam sve koji žele da pokažu vjeru na djelu i na taj način obraduju našu braću i sestre u dalekoj Ugandi, da nam se pridruže u ovoj humanoj misiji – apelovao je Stojanović.

PUT U AFRIKU

Sveštenik Jadranko Stojanović planira u junu da putuje u Ugandu.

– Ako bi Gospod dao i mitropolit blagoslovio, planirao sam da odem u Afriku. U Namatumbu uz pomoć naših prijatelja iz Slovenije grade školu sa tri odjeljenja, a Crkvena opština Koprivna će urediti jedno odjeljenje tako da bi trebalo da odem dolje to da pogledam, kao i sve ostalo što je urađeno. Bez obzira na to što nama volonteri iz Afrike pošalju video-zapise i fotografije da su primili novac, dokaze o ulaganju, naši ljudi opet žele da se u to i lično uvjerimo – priča Stojanović.

POSJETA

Eparhija zvorničko-tuzlanska i ranije je pomagala Pravoslavnoj crkvi u Ugandi. Klirik Aleksandrijske patrijaršije u Ugandi đakon Emanuil boravio je u posjeti Srpskoj 2018, kada je u Bijeljini održao predavanje o radu Pravoslavne crkve u Ugandi i teškom životu ljudi u ovoj zemlji.

– On je tada rekao da se narod Ugande suočava sa brojnim problemima, od kojih su najveći nedostatak vode i nemaština. Tokom boravka đakona Emanuila u Srpskoj za pravoslavnu crkvu u Ugandi skupljeno je 14.023 KM. Pored pomoći u novcu Eparhija zvorničko-tuzlanska, sveštenici i vjerni narod su poklonili i jedan laptop te više odeždi, mantija i krstova – naveo je Jadranko Stojanović.
Glas Srpske