Obilježavanje 60 godina mature Mašinske škole u Banjaluci okupilo je danas dvadesetak nekadašnjih školskih drugara koji su, uz smijeh, anegdote i emotivne uspomene, oživjeli sjećanja na školske dane, mladost i vrijeme koje ih je povezalo zajedničkim životnim putevima.

Mašinska škola u Banjaluci, jedna od četiri tehničke škole na ovom području, u periodu od 1961. do 1965. godine školovala je generaciju mladih koji su kasnije postali stubovi industrije, inženjeri i tehničari širom zemlje.
Školovanje u to vrijeme, pričaju za Glas Srpske, bilo je izuzetno zahtjevno. Samo dva odjeljenja od prvobitno upisana tri su diplomirala, što svjedoči o strogim kriterijima i visokim standardima nastave. Danas, nakon šest decenija, školski drugovi redovno se okupljaju svake prve subote u junu, njegujući prijateljstva i sjećanja koja vrijeme nije uspjelo da izbriše.

Jedan od njih, Nedeljko Garić iz Čelinca, ističe da se tada u poređenju sa današnjim vremenom tražilo znanje i savladavanje svih disciplina, od teorijske nastave do praktičnih vježbi.

Poslije druge godine škole, na inicijativu kadrova iz “Čajevca”, nekoliko učenika iz oba odjeljenja, među kojima je bio i on, izabrani su kao potencijalni stipendisti.

– Pozvali su nas u kadrovsku službu da se izjasnimo o stipendiji. Ja sam je prihvatio jer mi je puno značila zbog teške materijalne situacije u kojoj sam bio – kaže Garić.

Stipendija je podrazumijevala obavezu rada u “Čajevcu” nakon završetka školovanja, što je on i ispoštovao. Iako je razmišljao o nastavku studija, prilike i materijalni uslovi bili su drugačiji.

– Ostao sam u “Čajevcu”, a nakon osam mjeseci otišao sam u školu rezervnih oficira u Karlovac, u Hrvatskoj, gdje sam završio vojnu obuku. Nakon toga vratio sam se u “Čajevac”, gdje sam proveo najveći dio svoje karijere – istakao je on.

U to vrijeme, pored Banjaluke, tehnička škola postojala je u Sarajevu, Tuzli i Mostaru. Škola u Banjaluci okupljala je učenike iz cijele Krajine, od Doboja do Ključa i Travnika.

– Postojao je i studentski dom koji je stradao u zemljotresu, a danas se na tom mjestu nalazi Elektrotehnički fakultet, gdje su učenici iz udaljenih mjesta stanovali – dodaje Garić.

Mašinski smjer koji je pohađao bio je opšti i obuhvatao je sve oblasti mašinstva, od obrade metala i livenja do rada sa parnim mašinama, kotlovima, sistemima centralnog grijanja i dizalicama.

– Zahtjevi su bili veliki, naročito u matematici, fizici, mehanici, termodinamici i tehničkom crtanju. Uprkos svemu, ta strogost nas je oblikovala u kvalitetne stručnjake – priča Garić.

Garić je u odjeljenju bio sa Dušanom Kecmanom, nekadašnjim novinarom i fotografom, s kojim dijeli brojne anegdote.

Garić, koji je bio najniži u odjeljenju, s osmijehom se sjeća da ga je Kecman često zadirkivao.

– Jednom ću ja njemu to vratiti. Bio je veliki odmor, on je nešto pisao na tabli, komentarisao neku formulu. Imali smo u učionici fino uglancan parket i nismo smjeli ulaziti u obući, nego smo nosili kožne natikače koje su znale biti klizave. Ja sam se zaletio i izbio mu noge i on pao je na parket. Htio je da mi vrati, ali jedan naš drug, jači od svih, upozorio ga je: “Pipneš li ga, imaš posla sa mnom!” Tako je sve ostalo u šaljivom duhu – prisjeća se Garić.

Kecman, poznat po svojoj vedroj naravi i razrednoj energiji, kaže da na okupljanja dolaze isključivo muškarci jer, nažalost, u njihovim odjeljenjima nije bilo djevojaka.

– Najviše nas interesuje razgovor, sjećanja i prijateljstvo – kaže Kecman, prisjećajući se posebno profesora Zvonka.

On je prvi, kako kaže, prepoznao njegove sklonost ka umjetnosti.

– Profesor mi je znao često reći: “Idi ti igraj fudbal na Kastelu” – priča Kecman.

Dodaje da su se, nakon što su obilježili 40 godina mature, dogovorili da se okupljaju svake godine. Od tada, više od 20 godina, tradicionalno se sastaju svake prve subote u junu u bašti Hotela “Bosna” u Banjaluci. Iako ponekad neko bude spriječen, većina ipak dođe.

– Od 66 učenika, više od 50 odsto nažalost nije više među nama – rekao je Kecman sa žaljenjem.

Pozne godine nisu spriječile ni Bernarda Kezića iz Rijeke da dođe i ove godine.

– Sve sam obaveze ostavio da bih se sastao sa svojim školskim drugarima. Samo jedne godine nisam došao, i to zbog teške operacije. Ovo okupljanje ne bih propustio ni pod koju cijenu – kaže Kezić.

Za njega je ovo, ističe on, pravo zadovoljstvo i ljubav prema društvu s kojim sam odrastao i stasao.

– Ova proslava mi znači nastavak jednog normalnog života. Ništa mi nije ljepše nego sresti prijatelje koji su ostali ljudi i s kojima zajedno gradimo duh zajedništva – naglasio je Kezić, koji čitav radni vijek proveo u mašinstvu, gdje je stekao 54 godine radnog staža.