BiH je jedna od zemalja koje se suočavaju s velikim problemima u vezi sa neeksplodiranim minsko-eksplozivnim sredstvima i u javnosti se često postavlja pitanje kada će zemlja biti relativno čista od ove opasnosti.

Međutim, iskustva iz drugih evropskih zemalja pokazuju da ovu vrstu opasnosti praktično nije moguće u potpunosti ukloniti, čak ni nakon više decenija od završetka ratnih sukoba.

Prema podacima nekoliko evropskih vlada, zemlje poput Njemačke, Francuske ili Nizozemske i danas su „posijane“ neeksplodiranim sredstvima iz Drugog, pa čak i iz Prvog svjetskog rata.

Belgija godišnje ukloni stotine tona eksplozivnih sredstava
Tokom ljeta i sezone požara u nekoliko evropskih zemalja vatrogasci nisu mogli gasiti vatrenu stihiju jer su polja i šume bili posijani neeksplodiranim minsko-eksplozivnim sredstvima.

Prema priči koju je tokom ljeta objavio Associated Press, samo u Belgiji svake godine bude prijavljeno oko 3.000 slučajeva pronalaska ovakvih sredstava, pri čemu se u prosjeku pronađe i uništi oko 200 do 250 tona neeksplodiranih minsko-eksplozivnih sredstava.

Na dnu Baltičkog mora, prema navodima Konvencije za zaštitu morske sredine sjeveroistočnog Atlantika, nalazi se, prema procjenama, oko 1,6 miliona tona neeksplodiranih minsko-eksplozivnih sredstava zaostalih iz dva svjetska rata.

Na sajtu Vlade Francuske navedeno je da svake godine civilna zaštita te zemlje uništi oko 500 tona ovakvih sredstava, koja se pronađu prilikom izgradnje objekata ili ih otkriju slučajni prolaznici.

Oko Berlina hiljade kvadratnih kilometara pod sumnjom
Prema podacima lokalnih vlasti u Brandenburgu, koje smo pronašli na internetu, na području oko Berlina nalazi se oko 5.800 kvadratnih kilometara teritorije pod sumnjom da se na njoj nalaze zakopana minsko-eksplozivna sredstva zaostala iz perioda bitke za Berlin u Drugom svjetskom ratu.

Samo tokom 2025. godine, prema tim navodima, na teritoriji oko Berlina pronađeno je oko 360 tona ovih sredstava.

I u regionu Ahena, području Njemačke gdje su 1944. i 1945. godine vođene teške bitke, nalaze se hiljade hektara teritorije pod sumnjom da se na njima nalazi veliki broj ovakvih sredstava.

Njemački mediji su u avgustu ove godine izvještavali o sporadičnim eksplozijama tokom sezone požara, a situaciju je dodatno otežavala činjenica da je riječ o žbunovitom i šumovitom predjelu, gdje se ovakva sredstva teško mogu uočiti.

U BiH još 775 kvadratnih kilometara sumnjivih površina
Kada je riječ o BiH, prema podacima Centra za uklanjanje mina u BiH (BHMAC), procjenjuje se da je i dalje oko 775 kvadratnih kilometara teritorije označeno kao opasna ili sumnjiva površina, što, kako je naglašeno, predstavlja oko 1,5 odsto teritorije zemlje.

Kao i u ostatku Evrope, i u BiH problem predstavlja činjenica da nisu sva ova područja dobro označena, pa nije moguće utvrditi ne samo tačne lokacije već ni eventualnu gustinu mina na sumnjivim površinama.

Osim toga, u BiH je, kako navode u BHMAC-u, evidentirano 8.272 minska zapisnika o minskim poljima, dok je od početka deminiranja uklonjena minska opasnost na područjima obuhvaćenim sa 10.857 minskih zapisnika.

Međutim, kao i u ostatku Evrope, najopasnija područja su ona na kojima ne postoje tačno obilježena minska polja ili podaci navedeni u dokumentaciji nisu pouzdani.

„Problem predstavlja kvalitet minskih zapisnika prema kojima se u velikom broju slučajeva ne može utvrditi tačna lokacija minskog polja, oblik i raspored mina na terenu. Nedostupni, odnosno nefunkcionalni zapisi o minskim poljima znače sve težu identifikaciju preostalih minskih polja, koja su uglavnom u brdsko-planinskim područjima“, naglašeno je u ovom izvještaju.

U BHMAC-u dodaju da nedostatak relevantnih informacija, usljed protoka vremena, dodatno otežava identifikaciju sumnjivih područja.

Neeksplodirana sredstva odnose živote i decenijama nakon ratova
Prema nekim od izvještaja koje smo uspjeli pronaći na internetu, u evropskim zemljama je od kraja Drugog svjetskog rata do danas poginulo više stotina ljudi zbog eksplozija ovakvih sredstava.

Na internetu se mogu pronaći i članci u kojima su zabilježene ovakve tragedije, poput eksplozije u Getingenu u Njemačkoj 2010. godine, kada je poginulo troje ljudi, a šestoro povrijeđeno u eksploziji neeksplodiranog sredstva, više decenija nakon rata.

U BHMAC-u ističu da se i dalje dešavaju smrtni slučajevi i ozbiljna ranjavanja u BiH zbog kontakta s ovakvim sredstvima.

Kako navode, od kraja rata u BiH stradale su čak 1.782 osobe, dok je tokom rata registrovano gotovo 7.000 žrtava ovih sredstava. Među poslijeratnim žrtvama najviše je muškaraca, njih oko 1.600.

Prilikom deminiranja u BiH stradala su, kako je istaknuto, 134 deminera, od kojih su 53 smrtno stradala, dok je 81 deminer zadobio teže ili lakše povrede.

Obućarska industrija u Republici Srpskoj suočava se sa sve težom situacijom, padom narudžbi, nedostatkom radnika, a domaći proizvođači upozoravaju da se proizvodnja svodi na puko preživljavanje, dok se pojedini pitaju da li je pred ovom industrijom sezona gašenja.

Proizvođači u Srpskoj rade za opstanak, a ne za razvoj

Radovan Pazurević, vlasnik kompanije “Sanino” iz Dervente, kazao je za “Nezavisne novine” da je stanje u ovoj industriji dramatično loše.

“Mnogo je razloga za ovakvo stanje, ali veliki problem je što su naši dugogodišnji partneri mahom napustili ovaj prostor, a mi smo ostali bez mogućnosti da samostalno razvijamo proizvodnju. Propustili smo priliku da izgradimo industriju koja bi mogla da radi za domaće tržište. Nismo na vrijeme prepoznali mogućnost da proizvodimo obuću koju bi kupovali naši građani”, kazao je Pazurević.

Dodao je da je na ovaj način uništeno i školstvo, jer, kako kaže, nemamo bazne industrije i ne proizvodimo repromaterijale.

“Zavisimo od volje inostranih partnera koji kod nas ostvaruju profit, dok smo mi prinuđeni da radimo za veoma niske cijene. Pokušavamo da zadržimo radnike i održimo proizvodnju na nivou koji nam omogućava da opstanemo. Mi sada definitivno samo preživljavamo”, kazao je Pazurević.

Nedostatak radnika sve veći problem

Istakao je da je dodatni problem to što godinama nisu školovani novi kadrovi.

“Radnici nam stare, ulaze u ozbiljne godine i odlaze u penziju. Ako u svemu tome ima nešto pozitivno, onda je to što ih ne otpuštamo, već odlaze prirodnim putem. Međutim, novih radnika dugo nema. Čak i kada se neko javi za posao, često ostane dva-tri dana i ode. To je poseban problem”, naglasio je Pazurević.

Kako je pojasnio, u Republici Srpskoj sve firme koje se bave ovom industrijom uglavnom izvoze svoje proizvode.

“U Republici Srpskoj samo se simbolično radi za domaće tržište, možda pojedine firme poput “Dermala”, dok ostali uglavnom proizvode za inostrane kupce.

Pad narudžbi zbog pada prodaje na globalnom nivou

Međutim, obim narudžbi je pao, posebno zato što su veliki trgovački lanci smanjili kupovinu obuće usljed pada prodaje na globalnom nivou. Nijemci su prije sedam ili osam godina bili među najvećim potrošačima obuće i kupovali su oko deset pari godišnje po stanovniku, dok je taj broj sada pao na četiri para”, kazao je Pazurević.

Kako je rekao, domaće firme ne bi mogle funkcionisati ako bi se orijentisale isključivo na domaće tržište.

“Naše firme nemaju mogućnost da repromaterijal nabavljaju na domaćem tržištu. Nemamo nijednu kožaru, niti firme koje mogu da proizvedu sve što je potrebno za izradu obuće. Nemamo prateće industrije koje bi proizvodile konac, kalupe, ljepilo i druge neophodne materijale. Zbog toga nemamo ni uslove da zaokružimo proizvodnju od početka do kraja”, precizirao je Pazurević.

Istakao je da bi se stanje možda moglo donekle popraviti ukoliko bi ljudi počeli drugačije da se ponašaju i ukoliko bi došlo do oporavka potrošnje.

“Nije problem samo kod nas, jer se i Evropa polako budi. Sve je to posljedica globalnih poremećaja, rasta cijena i promjena u potrošnji”, zaključio je Pazurević.

Sezona pred gašenje

Marinko Umičević, tehnički direktor Tvornice obuće “Bema” iz Banjaluke, kazao je da situacija u ovoj industriji nikada nije bila lošija nego sada.

“Mislim da je ovo sezona pred gašenje”, rekao je Umičević i istakao da je u obućarskoj industriji zaposleno je oko 12.500 radnika.

“U globalu, nismo imali dobar odnos prema ovoj industriji. Imamo određene olakšice, ali postavlja se pitanje da li je trebalo dozvoliti da ova industrija propadane prije deset godina”, rekao je Umičević

Poslanike u novom sazivu Narodne skupštine Republike Srpske na stolu će dočekati i novi Prijedlog zakona o ugostiteljstvu, koji je krajem septembra usvojila Vlada Republike Srpske, a koji zadaje glavobolje i ugostiteljima i domaćinima.

Zašto su domaća rakija i pečenje sporni u novom zakonu?

Da će se upravo zbog toga polemisati i u Narodnoj skupštini Republike Srpske kada Prijedlog zakona dođe pred poslanike može se zaključiti i iz izjave Darka Banjca, budućeg poslanika koalicije DNS – NPS, koju je dao za “Nezavisne novine”.

“Vi kada pravite svadbe ili krštenja ne možete više donijeti rakiju koju je đed čuvao. Ja mislim da je to neprihvatljivo za srpski narod. Ne možete da vam kum donese pečenicu na krštenje. Uvijek je to bio običaj srpskog naroda. Ljudi su zaboravili da ono što se ponavlja kroz vijekove postaje zakonska kategorija. Običaji su postajali zakon”, rekao je on, najavljujući da će tražiti izmjene, a što je moguće amandmanima.

Šta ugostitelji zamjeraju Prijedlogu zakona?

Da je to problem uvidjeli su i ugostitelji, koji su Ministarstvu trgovine i turizma iznijeli niz sugestija, međutim mnoge nisu uslišene.

“Već dvije godine se borimo da se napravi poseban zakon za takve događaje ili da se u okviru postojećeg zakona naprave izuzeci. Dobili smo informaciju da se pravi novi zakon, iznijeli smo nadležnom ministarstvu svoje probleme i rekli su nam da napravimo svoj prijedlog. Ja sam to i napravio. Odnijeli smo im svoj prijedlog koji je jako ozbiljno napisan, gdje smo iznijeli probleme i rješenja. Obećali su nam da ćemo nastaviti razgovore, međutim poslije toga je došao tajac i skoro ništa nisu izmijenili”, kaže Dragan Milijaš, član Upravnog odbora “Horeca”, za “Nezavisne novine”.

Kako dodaje, zakon kafiće i restorane stavlja u istu ravan sa salonima koji organizuju slavlja kao što su svadbe, rođendani, krštenja, te od njih traži da cjenovnici moraju biti istaknuti, da nema domaće rakije…

Zašto ugostitelji tvrde da domaća rakija ne ide u promet?

“Glavni naš argument za domaću rakiju koju roditelji, bake i deke prave za mladence ili djecu jeste da ta rakija ne ide u promet. Oni je naprave i časte svoje goste, kao na slavi, kao kad im neko dođe u kuću. Ona ne ide u promet. Niko je ne kupuje, niko je ne prodaje. Tu nema nikakvog prometa. Čovjek napravi i časti svoje goste”, kaže Milijaš.

Prema njegovim riječima, oni su predlagali i da domaćini odu u Institut za javno zdravstvo Srpske i da dobiju potvrdu o ispravnosti rakije, međutim ni to nije prošlo.

Koje dodatne obaveze zakon predviđa za svadbene salone?

Sem rakije i pečenja, tu je i niz drugih problema.

“Nova stvar koju žele u zakonu jeste da mi ispred restorana i salona prikupljamo sve ugovore između, na primjer, mladenaca i muzike, dekoratera, fotografa, nekoga ko radi slatki sto, pušta dim… Mi se toga nismo htjeli prihvatiti”, navodi on za “Nezavisne novine”.

Takođe, problematično je i uređenje radnog vremena, pa su oni zatražili da saloni posluju isključivo na osnovu unaprijed ugovorenih i rezervisanih događaja.