Kako kažu ne mogu se zamisliti u društvu u kojem znanje i trud nisu dovoljni.

Medicinske sestre, ekonomisti, radnici, ljudi s različitim diplomama i godinama iskustva. Mnogi su BiH zamijenili Njemačkom, Švedskom, Slovenijom, Austrijom… Ne zbog snova da će zgrnuti bogatstvo, nego zbog potrebe za sigurnošću i redom.

Sagovornici Srpskainfo kažu da su pokušavali da opstanu u BiH, radeći pošteno i ostati svoji. Ali su se, suočeni s korupcijom, stranačkim zapošljavanjem i životom „od prvog do desetog“ odlučili na drastičan korak otići. Sa nama su podijelili zbog čega su otišli, kako danas žive i da li se planiraju vratiti.

Naš sagovornik je iz Sarajeva prije 6 godina otišao u Švedsku. Kaže da je glavni razlog njegovog odlaska bio osjećaj besperspektivnosti. Radio je, kaže, sve i svašta, samo ne ono za šta se školovao.

-Za moju struku je bilo potrebno ili da pripadam političkoj stranci na vlasti ili da platim za radno mjesto. Dodajte na to i tu vječnu političku krizu u kojoj se vrtimo godinama i eto zašto nisam vidio nikakvu budućnost – kaže on za Srpskainfo.

Švedsku nije izabrao slučajno. Ima prijatelja koji tamo godinama živi. Danas kaže da je to bila ispravna odluka.

-Ovdje se rad i trud cijene. Nemojte misliti da ovdje nema zapošljavanje preko veze ili nepotizma, ali to je baš rijetko. I odmah se reaguje. U Švedskoj sindikat jako drži do radnika i ponekad mi se čini da je radnik jači i važniji od šefa ili vlasnika firme, što se, na žalost ne može reći za BiH, gdje je radnik zadnja rupa na svirali. Svi poslovi su povezani kolektivnim ugovorom, tako da svaki radnik godišnje dobija povećanje plate, bez obzira da li radite mjesec dana ili 10 godina – objašnjava on.

Ističe da se mnogo ulaže u mlade i daju se razni podsticaji, od sporta i obrazovanja, pa do podrške za stambeno zbrinjavanje.

-Što se tiče socijalnog života, ne može se uporediti sa našim. Ovdje se zna da je od ponedjeljka do petka posao najvažniji, a za vikend druženje, zabave, odlasci u neke druge zemlje. Nedjelja je dan odlaska u prirodu, duge šetnje bez obzira na vremenske uslove vani, jer treba izbaciti ono loše iz organizma što se unijelo tokom petka i subote – kroz smijeh priča.

Strahinja iz Banjaluke danas živi u Sloveniji. Već četiri i po godine radi u firmi koja pruža logističke usluge u prevozu. Otišao je sa 30 godina, nakon što je, kako kaže, iscrpio sve opcije u BiH. Početak nije bio lak, ali poručuje da ne žali ni jednog momenta što je otišao. Jer, poručuje, otišao je kada je shvatio da je BiH zemlja bez stabilnosti u svakom smislu, društvenom, političkom, ekonomskom.

-Završio sam ekonomsku školu, pa fakultet. Radio sam razne poslove, ali nikada u struci. Poslovi kojim sam se bavio bili su nepouzdani, plate loše. I kod nas bolje prolaze oni koji imaju poznanstva, a ne znanje i radne navike. U BiH je lakše dobiti posao preko kuma ili tetke, nego preko diplome. A ja sam konačno želio da živim u sistemu gdje postoji red – priča on. Slovenija je trebala biti samo prolazna stanica, ali se snašao. Danas je zadovoljan. Plata je, kaže, dobra, posao stabilan, a mogućnosti za razvoj realne.

-Prilagođavanje, jezik, birokratija. Tražilo je to i vremena i strpljenja. Sada mogu reći da sam zadovoljan, imam posao koji mi odgovara, plata je bolja nego u mnogim poslovima u BiH, mogućnosti za profesionalni razvoj su realne, a životni standard je mirniji – nabraja on benefite života u drugoj državi. Ali, nije sve savršeno. Ističe da su troškovi života visoki, bez obzira na to koliko si integrisan, stranac si, a običaji, kultura i jezik su ipak drugačiji.

Tamara je prije nekoliko godina spakovala kofere i iz Banjaluke otišla u Njemačku. Iako je u BiH radila kao medicinska sestra u privatnoj ambulanti, tamošnja plata i uslovi nisu bili dovoljni za život dostojan čovjeka.

-Završila sam B2 kurs njemačkog jezika. Prvi mjeseci u Njemačkoj bili su su užasno teški. Jezik je bio najveća prepreka. Pitala sam se hoću li se uklopiti, ali vremenom je sve došlo na svoje – priča ona. Danas radi kao medicinska sestra u blizini Vizbadena i ističe da su razlike u odnosu na BiH ogromne.

-Ovdje se rad cijeni. Imamo veća radna prava, bolje uslove, poštovanje. Možete napredovati, školovati se dalje. I što je najvažnije ne moram da brinem za egzistenciju. Nikoga ne zanima kojoj stranci pripadate. Živite svoj život – kaže ona za Srpskainfo.

Zajedničko svim sagovornicima jeste to što, još uvijek, ne planiraju povratak. Kažu da im nedostaju porodica, prijatelji, običaji, ali da se više ne mogu zamisliti u društvu u kojem znanje i trud nisu dovoljni.

-Nije sve savršeno nigdje. I u Švedskoj, Sloveniji, Njemačkoj postoje problemi. Ali tamo imate osjećaj da vas neko cijeni. Ovdje smo, kao radnici, bili zadnja rupa na svirali – poručuje jedan od njih.

I saglasni su u još nečemu. Nisu otišli jer ne vole svoju zemlju, već jer ovdje nisu mogli normalno da žive od plata koje su zarađivali. Saglasni su i da “preko grane” život nije savršen. Nedostaju im prijatelji, porodica, neki naši običaju, često osjećaju nostalgiju. Ali, idu naprijed. I ne namjeravaju da se vraćaju.