Komisija za saradnju BiH sa NATO-om je u neki dan objavljenom Nacrtu programa reformi BiH za 2025. godinu na svojevrstan način potvrdila ono što piše i u Reformskoj agendi, koju je 30.9.2025. godine usvojio Savjet ministara BiH i SNSD-ovi ministri u tom savjetu.

Naime, i u Nacrtu programa reformi BiH za ovu godinu, koji će usvojiti Savjet ministara, jasno stoji (str. 8) da je 29. maja 2019. godine:

“Evropska komisija dala svoje mišljenje o aplikaciji Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji, kojim je pred Bosnu i Hercegovinu postavljena OBAVEZA ispunjavanja 14 prioriteta.

S razlogom sam u prethodnom citatu naglasio riječ “OBAVEZA”, jer ona više nego bilo koja druga riječ govori o tome da je BiH tih 14 priroriteta preuzela kao svoju obavezu, kako u od Komisije za odnose BiH sa NATO-om usvojenom programu reformi BiH za 2025. godinu, tako i u Reformskoj agendi.

Jer, i u Reformskoj agendi ta obaveza, a ne puka mogućnost BiH da se pogađa o tome sa EU, kako bi neki dan da prikaže javnosti Željka Cvijanović za govornicom Narodne skupštine Republike Srpske, je izražena na sledeći način (str. 21 Reformske agende):

“Mišljenje Evropske komisije o aplikaciji Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji od 19. maja 2019. uspostavlja 14 priroriteta za Bosnu i Hercegovinu. Reformska agenda snažno korespondira sa tih 14 priroriteta”.

Među najvažnijim prioritetima koje je pred BiH postavila Evropska komisija, koji se kao obaveze BiH navode i u njenoj Reformskoj agendi izglasanoj u Savjetu ministara od strane ministara iz SNSD reprezentacije, su prioriteti koji su na štetu ustavnih nadležnosti Republike Srpske.
To su, treba ponoviti, ovi prioriteti:

– uvođenje u Ustav BiH tzv. zamjenske klauzule, čija suština je u tome da će Ustavom BiH biti propisano pravo BiH da preuzme i ostvaruje nadležnosti entiteta radi, kako kaže Evropska komisija u svojim prioritetima, “sprečavanja i otklanjanja povreda prava EU;

– uspostavljanje na nivou BiH pravosudnog tijela “kojem bi bilo povjereno da obezbijedi dosljedno tumačenje prava u cijeloj BiH”, što u prevodu znači uspostavljanje vrhovnog suda BiH, koji će dovesti do gašenja Vrhovnog suda Republike Srpske;

– najzad, Evropska komisija u svojih 14 prioriteta postavila je i onaj iz tačke 4g) njenog dokumenta iz 2019. godine, kojim se od BiH zahtijeva “da se ukloni pravo veta u procesu donošenja odluka”.

A to će, prije ili kasnije, voditi u ukidanje tog ustavnog prava Republike Srpske koje ima u Predsjedništvu BiH, Domu naroda Parlamenta BiH, Savjetu ministara, što nikako nije dobro za Republiku Srpsku.

Sve ovo je, dakle, transponovano u Reformsku agendu aktuelnog Savjeta ministara BiH, u vidu obaveza koje je BiH preuzela na sebe, a što je samo ponovljeno i u Nacrtu programa reformi BiH za 2025. koji je usvojila Komisija za odnose BiH sa NATO-om.

Sud Bosne i Hercegovine je juče, u predmetu Esad Avdić i drugi, donio rješenje kojim je usvojen prijedlog odbrane osumnjičenog od 29. septembra s kojim se saglasilo Tužilaštvo BiH, na način da se u odnosu na osumnjičenog Nenada Nešića prihvata ponuđena kaucija u iznosu od 1.370.000 KM, te ukidaju mjere zabrane.

“Ukinuta je mjera zabrane putovanja i mjera obaveznog povremenog javljanja državnom organu, dok će se kontrola neophodnosti daljeg trajanja preostale izrečene mjere zabrane sastajanja s određenim osobama, koja i dalje egzistira osumnjičenom Nenadu Nešiću, izvršiti u periodu određenim posljednjim rješenjem o kontroli mjera zabrane Suda BiH”, saopšteno je iz Suda BiH.

Osumnjičeni je posebno upozoren da će se prihvaćeno jemstvo ukinuti, a osumnjičenom odrediti pritvor ukoliko se ne odazove na poziv Suda ili Tužilaštva a izostanak ne opravda ili ako se protiv njega pojavi neki drugi zakonski osnov za pritvor.

“Izrečena mjera obezbjeđenja prisustva može trajati do pravomoćnog okončanja krivičnog postupka ili do drugačije odluke Suda”, dodaje se u saopštenju.

Podsjećamo, Nešić je iz pritvora pušten 16. maj, nakon što je Sud BiH donio rješenje kojim se ukida pritvor Nenadu Nešiću, a umjesto toga određene su mu mjere zabrane.

Podsjećamo, Nešić je uhapšen krajem decembra prošle godine u okviru akcije “Tunel 2”, a zajedno s njim su tada uhapšeni i Mirko Pandurević, generalni direktor “Romanijaputeva”, Srđan Mijatović, izvršni direktor za ekonomsko-finansijske poslove u “Putevima Republike Srpske”, te jedan od zaposlenih u tom preduzeću, Mladen Čajić.

Tužilaštvo BiH ih sumnjiči za više teških krivičnih djela, uključujući udruživanje radi činjenja krivičnih djela, pranje novca, zloupotrebu službenog položaja i primanje mita.

Istraga se, između ostalog, odnosi na nezakonite poslove s firmom “Legend” d.o.o., koja je navodno snabdijevala preduzeća abrazivnim materijalom po višestruko većim cijenama od tržišnih.

Nešić je u trenutku hapšenja obavljao funkciju ministra bezbjednosti BiH, a ostavku na tu poziciju podnio je 23. januara ove godine.

Procedura imenovanja visokog predstavnika u BiH je ponovo pod lupom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (UN), nakon što je objelodanjeno da bi moglo da bude zatraženo mišljenje i Međunarodnog suda pravde, a to bi, prema riječima upućenih, za Srpsku, imajući u vidu osjetljiv politički momenat, bilo veoma značajno da se u potpunosti demaskira Kristijan Šmit i to iz više razloga.

Srpska, naime, s posebnom pažnjom dočekuje sjednicu Savjeta bezbjednosti UN, planiranu za 31. oktobar, jer bi, prema dosadašnjim najavama, tad Rusija, kao predsjedavajuća tog tijela, trebalo da članicama predstavi izvještaj republičkog vrha o situacije u BiH.

Rusija i Kina, kao dvije stalne članice Savjeta bezbjednosti UN-a, te Srpska kao strana potpisnica Dejtonskog sporazuma, od 2021. godine upozoravaju da njemački diplomata Kristijan Šmit nije legalno izabran za visokog predstavnika, jer je iza njegovog imena stao samo Upravni odbor Savjeta za sprovođenje mira (PIK), ali ne i Savjet svojom rezolucijom kako je to bilo u slučajevima njegovih prethodnika na toj poziciji.

Takav epilog dodatno je produbio jaz i u samoj BiH s obzirom na činjenicu da u FBiH smatraju da je Šmit legalni visoki predstavnik, ali, kako kažu sagovornici “Glasa”, sve bi moglo da se promijeni ukoliko i zvanično bude zatraženo savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde.

Pojedini mediji su krajem prošle sedmice objavili da bi Savjet mogao da zatraži od Međunarodnog suda pravde da iznese savjetodavno mišljenje o procedurama i modalitetima za imenovanje visokih predstavnika u BiH u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom.

Na internet stranici UN-a je navedeno da je pitanje različitih stavova oko uloge OHR-a u BiH ključno pitanje oko kojeg članice Savjeta bezbjednosti nisu saglasne, uz napomenu da će to biti na dnevnom redu polugodišnje debate o BiH 31. oktobra.

U tekstu se podsjeća da ni Kina ni Rusija ne priznaju ovlaštenja Šmita kao visokog predstavnika i da su pozvale na zatvaranje Kancelarije visokog predstavnika (OHR), dok se zapadne članice, uključujući Francusku, Veliku Britaniju i SAD, protive nametanju vremenskog okvira za zatvaranje OHR-a bez pozivanja na Agendu pet plus dva uslova.

Profesor međunarodnog prava Dragan Dakić za “Glas” kaže da se u okvirima stručnih razgovora u vezi sa situacijom u BiH provlačila teza da bi bilo idealno da se Međunarodni sud pravde izjasni o procedurama za imenovanje visokih predstavnika u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom.

– Republika Srpska sama ne može da se obrati Međunarodnom sudu pravde, ali to može Savjet bezbjednosti ili Generalna skupština UN. S obzirom na to da čujemo najavu da bi to mogao biti Savjet bezbjednosti, tako nešto smo i priželjkivali – rekao je Dakić.

Činjenica je da, podsjetio je, stalne članice tog Savjeta – Rusija i Kina, imaju nepromjenjiv i permanentan stav o Šmitu.

– Oni ga stalno osporavaju i to je veoma važno s aspekta međunarodnog prava jer zadržavaju status aktivnost prigovarača – rekao je Dakić, uz opasku da bilo kakva tendencija ozbiljnije revizije Dejtonskog sporazuma ne može da prođe bez odobrenja makar ondašnjih svjedoka među kojima je i Rusija.

Savjet bezbjednosti UN-a je svojevremeno, ističe, rezolucijom verifikovao Dejton, uzdižući ga u rang i izvora međunarodnog prava, a tim dokumentom su potvrđena određena ovlašćenja PIK-u koji jeste nadležan da predloži, ali ne i da imenuje visokog predstavnika.

– Savjet bezbjednosti je, kroz decenijsku praksu, zadržao za sebe ovlašćenje da imenuje to lice i zato bi bilo dragocjeno čuti šta kaže Međunarodni sud pravde, jer u BiH imamo nekoga ko je tu, na toj poziciji, u Kancelariji, a kome nedostaje ovlašćenje od strane Savjeta bezbjednosti, a ko se, međutim, koristi bonskim ovlašćenjima – kategoričan je Dakić.

– Iako bi u ovom slučaju zatraženo mišljenje bilo u rangu savjetodavnog i nije obavezujuće, zbog autoriteta koji imaju ta mišljenja, bio bi značajan korak. Osim značaja u moralno političkom smislu, stavovi tog suda su od velikog značaja za neke eventualne buduće postupke u vezi sa aktima koje je pokrenuo Šmit. To može da bude od značaja i za samu Republiku Srpsku, kao i pojedince koji su, na ovaj ili onaj način, pogođeni njegovim nametnutim odlukama, a biće značajno i za već pokrenute postupke kojima se osporavaju aktivnosti Kristijana Šmita. Jedan je u toku pred njemačkim Bundestagom, a drugi je onaj koji je, u suštini pokrenut, ali još nije ušao u zvaničnu proceduru, a tiče se Evropskog suda za ljudska prava koji je i ranije uzimao u obzir rezoluciju Savjeta bezbjednosti kada je u pitanju BiH i odluke pređašnjih visokih predstavnika – izjavio je Dakić.

Poslanik SNSD-a u Parlamentarnoj skupštini BiH Milorad Kojić ističe da preko Savjeta bezbjednosti UN ide najbolji put za ukidanje protektorata jer “svi znaju da Kristijan Šmit nije legalno i legitimno izabran”.

– Na ovaj način treba potvrditi da nisu sprovedene potrebne procedure i da nije legalni visoki predstavnik. Samim tim, treba da budu poništene i sve odluke koje je nametnuo – rekao je Kojić za “Glas“.

Ovlašćenja

Republika Srpska priprema svoj 34. izvještaj o stanju u BiH koji će poslati na adresu Savjeta bezbjednosti UN. U gotovo svakom od njih je ukazivano na to da je Dejtonski sporazum imperativ, uz podsjećanje na ono što je visoki predstavnik po tom međunarodnom aktu.

Riječ je, naime, o instituciji koja po Dejtonu ima ovlašćenja da djeluje kao koordinator aktivnosti u pogledu civilnih aspekata sporazuma. Aneksom Dejtonskog sporazuma je definisan striktno ograničen mandat na osnovu kojeg visoki predstavnik ima ovlašćenje da učestvuje u tim aktivnostima i da prati, održava tijesan kontakt sa stranama, pomaže, učestvuje na sastancima i izvještava, a ne da koristi takozvana bonska ovlašćenja koja su došla nakon Dejtona i od strane zemalja Savjeta za primjenu mira.