Plaćenik, napisao je Nikolo Makijaveli, je beskoristan i opasan. Hrabar među prijateljima. Kukavica pred neprijateljima. Radi za novac. Pa ipak, 500 godina kasnije, posao privatnih vojnih kompanija (PMC) cvjeta.

Sukob donosi bijedu, ali i podstiče potražnju. Kada je Humanitarna fondacija za Gazu (GHF) ranije ove godine angažovana za distribuciju pomoći u Gazi, dovela je UG Solutions, američku kompaniju, da pruži oružanu podršku. Kada je Rusiji trebalo ljudi za rat u Ukrajini i za operacije u Africi, okrenula se Vagner grupi, organizaciji u kojoj rade bivši ruski specijalci. Kolumbijski plaćenici se bore za Ukrajinu. Na Zapadu je američka vlada najveći kupac privatnih vojnih kompanija, kaže Dominik Donald, analitičar koji je nekada radio za Aegis, britansku bezbjednosnu firmu, prenosi portal Bonitet.

Industrija obezbjeđenja obuhvata sve, od buckastih rent-a-policajaca u tržnim centrima i naoružanih čuvara koje firme unajmljuju na opasnim mjestima do plaćenika koji se bore u ratovima. Mnogi potiču iz iste grupe: bivši vojnici, često pripadnici specijalnih snaga. I svi dijelovi ove industrije su se proširili posljednjih decenija, jer su vlade smanjile svoje oružane snage, a privatna potražnja porasla. Sada su insajderi uzbuđeni zbog potencijalnog završetka rata u Ukrajini, nadajući se da će obnova tamo biti jednako dobra za poslovanje kao što je bila u Iraku.

Procvat industrije „vojnika sreće“
Početak 2000-ih bio je „pravi procvat“, kaže za Economist Tim Spajser, bivši oficir britanske vojske koji je osnovao i Aegis i Sandline International, još jednu privatnu vojnu firmu. Irak je bio dom desetina hiljada „radnika na ugovor“, mahom u neborbenim ulogama.

Na kraju rata, „kauboji“ su nagrnuli, kaže Spajser. Ali sada postoji desetak velikih privatnih bezbjednosnih firmi sa „korporativnim strukturama“, uključujući odjeljenja za pravne savjete, ugovore i osoblje. Obezbjeđivanje je samo dio njihovog poslovanja. Među njima su američki Constellis (koji je prošle godine imao prihod od 1,4 milijarde dolara i zapošljava preko 12.000 ljudi) i kanadski GardaWorld (koji posluje u desetinama zemalja).

Donald kaže da je tržište podijeljeno između dobro kapitalizovanih firmi, potkrijepljenih rizičnim kapitalom i privatnim bogatstvom, i onih koje „miruju“ dok se ne pojavi veliki ugovor.

Tri vrste bezbjednosnih firmi
Industrija je podijeljena i na druge načine, kaže Šon Mekfejt sa Univerziteta nacionalne odbrane u Vašingtonu. Bivši padobranac koji je, kaže, „osnovao male vojske u Africi za američke interese“. On dijeli privatne vojne kompanije na tri vrste, prema jeziku na kojem se daju naredbe. Svaka ima svoju kulturu: grupa koja govori engleski, uglavnom iz Amerike, Evrope i drugih anglofonskih zemalja; grupa koja govori ruski; i grupa bivših operativca specijalnih snaga iz Latinske Amerike, posebno Kolumbije, koji govore španski, a često ih obučavaju američke elitne Zelene beretke.

S obzirom na to da se vlade bore s regrutacijom, privatna vojna preduzeća pružaju jeftiniju zamjenu, dijelom i zato što ne zahtijevaju istu obuku, penzije i beneficije.

Spajser kaže da su njegovi kolege jednom izračunali da je jedan američki „vojnik na ugovor“ oko sedam puta jeftiniji od običnog vojnika, a da je britanski plaćenik deset puta jeftiniji. Kolumbijski „vojnici sreće“ su takođe vrlo povoljni.

Plata je glavni razlog zašto se ljudi okreću plaćeničkim firmama. Ali nije jedini. „Mnogi momci su otišli tamo ne zato što je novac bio dobar, već zato što možete da imate kontrolu nad svojim životom“, kaže Mekfejt. „Možete da kažete ne za neki zadatak. I to je vrlo privlačno.“

Grupa agresivnih kauboja?
Na kraju, Spajser lametira zbog pogrdne konotacije riječi „plaćenik“. „Doživljavanje industrije kao grupe agresivnih kauboja je pogrešno“, kaže.

Ipak, zapadne firme nisu bile bez kontroverzi. U Gazi je sada ugašeni GHF takođe koristio naoružane plaćenike iz Infidels Motorcycle Cluba, antiislamske američke bajkerske bande. Istina, vjeruje se da su većinu Palestinaca na mjestima distribucije ubile izraelske snage. Grupa Frontier Services, koju je osnovao Erik Prins, zloglasni direktor čija je firma Blackwater ubila 17 iračkih civila 2007. godine, bila je predmet američkih sankcija 2023. godine zbog obuke kineskih vojnih pilota.

Privatizacija ratovanja
Mnogi vjeruju da je industrija spremna za još jedan talas proširenja. „Mislim da će biti još jedan procvat“, kaže pukovnik Spajser. „Mislim da će se problemi koje smo vidjeli tokom obnove Iraka u velikoj mjeri pojaviti u Ukrajini.“

Kako bi se zadovoljila potražnja, vjerovatno će postojati spremna ponuda ljudi. Rat u Ukrajini će proizvesti hiljade okorjelih vojnika vještih u najnovijoj tehnologiji dronova. Takođe, mnogi elitni američki vojnici se tek vraćaju sa „odmora i oporavka“ nakon pada Kabula 2021. Spremni za agresivnu američku kampanju protiv latinoameričkih narkokartela, recimo, ili za zaštitu rudnika kritičnih minerala u „krhkim“ državama.

„Privatizacija ratovanja je u punom jeku“, tvrdi Mekfejt.