Divin. Opština, koja je postojala do šezdesetih godina prošlog vijeka, obuhvatala je sela: Fatnicu, Bačevicu, Orahovice, Gornje i Donje Davidoviće, Bijeljane, Milaviće, Gornju i Donju Zasadu, Kuti i Kukričje.

Živjelo je na tom području oko tri hiljade stanovnika. Današnjim generacijama djeluje nestvarano da je tako bilo nekada. Sada je ovo samo jedno obično, opustjelo selo na tranzitnom putu u kome zanoći, ni manje ni više, nego jedan stanovnik.

Oni stariji sa sjetom se sjećaju vremena kada je Divin bio mjesto života i okupljanja, opština koja je imala Osnovnu školu, u kojoj je školsko zvono na nastavu sabiralo više stotina učenika iz ovog i okolnih sela.

Isti, iz tih generacija, doduše kao kroz maglu, prisjećaju se da je divinskoj opštini, uz stočarstvo, radan narod uzgajao i duvan, često ona hercegovački „ravnjak“, sa malim brojem listova, ali kvaliteta kakvog mu nije bilo ravna. Danas nigdje ni struka, ni lista duvana, ni prkosne stabljike kukuruza.

Mirjana Bilinac, rođena 1956.godine u porodici Jovović iz Divina, mladost je provela u ovom mjestu. Prva tri razreda osnovne škole pohađala je u Fatnici, jer, kaže, u školi u Divinu nije bilo dovoljno mjesta za sve đake.

–Koliko me sjećanje služi, kada sam prešla u školu u Divin,  tada je bilo punih osam ogromnih učionica, u mom razredu bilo je oko trideset petoro vršnjaka. Kada bi se završila škola, ka Kutima i Davidovićima krenula bi rijeka djece – tadašnji Divin vrvio je od života, prisjeća se Mirjana.

Sjeća se ona i tadašnjeg Doma zdravlja, koji je imao stalnog ljekara i stomatologa, Poljoprivrene zadruge, Pošte, Matičnog ureda koji je radio svaki dan, dvije kafane, prodavnice u kojoj se moglo naći sve „od igle do lokomotive“…

Divin je, kaže, imao sve ono što treba da ima jedna opština. A ono najvažnije, imao je ljude koji su bili vrijedni i radni, zadovoljni životom i usmjereni jedni na druge, uvijek spremni da pomognu, raspoloženi za zdravo druženje i šalu.

Mirjana se 1976. godine odselila iz Divina i od tada sa svojom porodicom živi daleko od rodne Hercegovine.

Ipak, i danas, koliko joj mogućnosti dozvoljavaju, bar dva puta godišnje svrati do rodne grude – u svoj Divin, da obiđe i otvori kuću. Sjetno priča da je mine želja za lijepim, mladalačim danima, punim životne vedrine, provedenim u ovom pitomom mjestu.

–Kad uzmem ključ da otključam vrata, zadrhti mi ruka, uhvati me tuga, al šta ćeš, priča Mirjana.

Najbolji hroničar života u Divinu zasigurno je Petar Pero LJubomirac, vlasnik kultne kafane „Odmor“. Bila je na pravom mjestu za putnike namjernike, prolaznike, slučajne i nepoznate goste. Kafana je otvorena 1981. godine. Za četiri i po decenije zapamtio je Pero mnogo ljudi i događaja, pa se danas sa dozom sjete vraća u vremena kada je Divin bio „mravinjak“.

–Četrdesetero je ovdje noćilo svaku noć, puno bilo, dvije kafane, dvije prodavnice, mjesna kancelarija, zemljoradnička zadruga. Od ljudi iz Vranjske do Milavića, Kuti, Kukričja, Lukavca, Zovog Dola do Orahovica sve je dolazilo ovdje. Vjerujete,  sada zimi za deset dana desi se da ne svrati niko, priča nam Pero.

Utorak je, sjeća se Pero, neformalno važio kao pazarni dan kada je seoska prodavnica bila na raspolaganju najviše komšijama iz susjednih sela.

–Kad sam završio osmi, mislim, da nas je bilo 220 od prvog do osmog razreda: dva odjeljenja petog i dva odjeljenja sedmog razreda. Nismo mi mogli utorkom otići u prodavnicu zato što su ovi iz okolnih sela dolazili tu i kupovali brašno, pšenicu, tovarili na konje i gonili u svoje selo, znači nama djeci je bilo zabranjeno utorkom da dolazimo u prodavnicu. Možda bi se mnogi i sad vratili, ali su kuće oborene i zapuštane, priča Pero.

Sada zlatno doba Divina stanuje u sjećanjima. Poljoprivredna zadruga je, kažu, zatvorena početkom dvijehiljaditih, a prodavnica „kod Šeme“ ne radi više od pet godina. U selo je stigao asfalt, struja, rasvjeta… al, otišlo je ono najvažnije – ljudi. Kasno za pogodnosti u Divinu. Jedini mještanin u selu sada je Vida Šakotić.

O vremenima koja su presudila ovom mjestu i njegovim stanovnicima svjedoče oronule i napuštene kuće.

Od svega pomenutog, čime se mogla podičiti ova varošica u prošlim vremenima, u Divinu i danas ponosno stoji jedan objekat – zgrada Osnovne škole.

Ne tako davno, utihnulo je i ono preostalo školsko zvono, koje je sa seoskih puteljaka sazivalo đake u učionice. Svjedoči o jednom vremenu, ali, nažalost, ni ona odavno ne služi svrsi za koju je građena – da školuje, vaspitava i obrazuje. Nema djece.

Nekadašnja škola ustupljena je na korišćenje kineskoj firmi, čiji radnici već nekoliko godina izvode radove na izgradnji HE „Dabar“.

Na fasadi školske zgrade više ne stoji ni plava tabla sa natpisom „Osnovna škola Sveti Sava“, već njen ulaz sada krase kineska slova, koja znaju pročitati samo privremeni stanari.

(Radio Bileća)  Foto: Radio Bileća

U Bosni i Hercegovini se očekuje pretežno sunčano i toplo vrijeme uz temperaturu vazduha do 34 Celzijusova stepena.
Sredinom dana doći će do postepenog naoblačenja na zapadu, koje će se širiti ka sjeveru i istoku, ali bez padavina, saopšteno je iz Republičkog hidrometeorološkog zavoda.

Uveče će u većini predjela biti vedro, osim na sjeveroistoku, gdje će se javiti prolazna oblačnost. Duvaće slab do umjeren vjetar, promjenljiv ili sjevernih smjerova.

Minimalna temperatura vazduha od 12 do 17, na jugu do 21, u višim predjelima od devet, a maksimalna od 28 do 34, u višim predjelima od 25 Celzijusovih stepeni.

„Koliko košta česma koja radi?“. Pitanje kojim Maja Savanović Zorić, psiholog i porodični psihoterapeut otvara mnogo širu raspravu o stanju u zdravstvu. Nakon nekoliko dana provedenih na pedijatriji uz bolesnu bebu, govori o iskustvu koje, kako ističe, nije kritika, već poziv da se mijenja sistem. Moja beba je dobila terapiju i na tome sam zahvalna. Na odjeljenju sam upoznala i medicinske sestre i ljekare koji svoj posao rade sa mnogo znanja, topline i ljudskosti. Upravo zbog njih vjerujem da naše zdravstvo ima ljude koji zaslužuju svako poštovanje. Ali, upoznala sam i onu drugu stranu o kojoj roditelji često ćute govori ona.

Poručuje da je, kao majka, teško mogla da razumije da iscrpljen roditelj može da bude kritikovan zato što nije sklonio tanjir sa stola, iako satima drži ruku svoje bebe da ne izvuče braunilu. Ističe da u takvim trenucima roditelj ne traži privilegije, već malo razumijevanja.
Priča kako, kao roditelj, nije mogla ostati ravnodušna ni kada je primjetila da dio medicinskog osoblja nosi vještačke ili duge nokte na odjeljenju na kojem se liječe bebe bez upotreba rukavica.
-Nisam medicinski stručnjak da procjenjujem procedure, ali jesam roditelj koji ima pravo očekivati da se svi profesionalni standardi, od higijene ruku i korištenja zaštitne opreme do načina izvođenja medicinskih postupaka, poštuju dosljedno. Kada je riječ o liječenju djece, nijedan detalj nije beznačajan. Jednako tako, kao roditelj postavljala sam pitanja i čekala odgovore. Svaki sat čekanja nalaza, svaka neizvjesnost i svaka odgođena odluka čine se mnogo dužima kada gledate svoje dijete kako se bori s bolešću. Roditelj ne postavlja pitanja zato što sumnja u ljekare. Postavlja ih zato što voli svoje dijete – ističe Savanović Zorić.

I dodaje kako posebno boli kada uslovi u kojima borave djeca i roditelji nisu dostojni zdravstvenog sistema. Poručuje da ne pita koliko košta nova zgrada, već koliko košta česma koja radi.

-Koliko košta tuš u kojem roditelj može održavati osnovnu higijenu nakon nekoliko neprospavanih noći. Koliko košta nekoliko minuta razgovora kojim ćete umiriti uplašenu majku ili oca? Kao psiholog znam da se trauma ne stvara samo zbog bolesti. Ponekad je stvara način na koji se osjećamo dok prolazimo kroz bolest – naglašava ona. Poručuje da je svjesna da ni zdravstvenim radnicima nije lako. Da godinama rade pod pritiskom, sa premalo osoblja, previše pacijenata i često u uslovima koji nisu dostojni ni njih ni njihovih pacijenata.
-Zbog toga ovo nije tekst protiv medicinskih sestara, niti protiv ljekara. Ovo je poziv da otvoreno govorimo o sistemu koji iscrpljuje sve. I roditelje. I zdravstvene radnike. Roditelji ne očekuju savršenstvo nego samo da budu saslušani, da smiju postaviti pitanje, da se prema njima odnosi s poštovanjem. Da osnovni uslovi za boravak budu dostojni čovjeka. Da znaju da će se prema njihovom djetetu primijeniti najviši profesionalni standardi. Zato danas moje pitanje nije samo koliko košta jedna česma na pedijatriji. Moje pitanje glasi koliko nas, kao društvo, košta kada izgubimo povjerenje roditelja u zdravstveni sistem – navodi Savanović Zorić.
Srpskainfo