Stajao je pored autobuskih stajališta, na trgovima, ispred željezničkih stanica, u blizini škola i fabrika, a mnogi ga i danas pamte jednostavno kao “crveni kiosk”.

U njemu su se prodavale novine i cigarete, kupovale karte, plaćalo parkiranje, spremale viršle i obavljale različite usluge.

Njegov pravi naziv bio je K67, a osmislio ga je slovenački arhitekta i industrijski dizajner Saša J. Mehtig. Ideja je nastala 1966. godine, a naziv K67 povezuje se sa 1967. godinom, kada je dizajn patentiran.

Ono što je nekada bilo dio svakodnevice miliona ljudi danas se nalazi i u kolekciji Muzeja moderne umjetnosti u Njujorku (MoMA), kao primjer značajnog modernog industrijskog dizajna, prenosi Magazin Politika.

Zašto K67 nije bio samo kiosk?
Kada je Mehtig osmislio K67, napravio ga je kao modularni sistem koji je mogao da se prilagođava različitim potrebama.

Osnovna zamisao bila je da se pojedinačni elementi povezuju i tako stvaraju različite cjeline. Jedan modul bio je dovoljan za malu prodavnicu, dok je više povezanih jedinica moglo da stvori znatno veći prostor.

To je bila veoma moderna ideja za šezdesete godine. Umjesto da se svaki mali objekat posebno gradi, isti industrijski proizvedeni sistem mogao je da se postavi na različitim mjestima i dobije različitu namjenu.

K67 je tako mogao da bude kiosk za novine, prodavnica, punkt za prodaju karata, turistički informativni centar, portirnica, mjesto za naplatu parkiranja ili objekat brze hrane.

U jugoslovenskom sjećanju posebno su ostale viršle, zemičke i jogurt koji su se kupovali na ovim kioscima.

Zašto ga svi pamte kao crvenog?
Iako je crvena boja vremenom postala njegov zaštitni znak, K67 nije postojao samo u crvenoj boji.

Proizvodio se u različitim bojama, među kojima su bile bijela, zelena, žuta, narandžasta i plava. Ipak, jarkocrveni primjerci toliko su se urezali u sjećanje da je “crveni kiosk” postao sinonim za K67.

Boja je imala i praktičnu ulogu. Jarki kiosk lako se uočavao u gradskom prostoru, dok su ga zaobljene linije i neobičan oblik odmah izdvajali među betonom, asfaltom i klasičnim zidanim objektima.

Kako je iz Jugoslavije stigao do Japana i Amerike?
Izvan Jugoslavije K67 je imao još raznovrsniju primjenu.

Korišten je kao prodavnica, objekat brze hrane i punkt na skijalištima, a zabilježene su i neobičnije namjene, uključujući korištenje u sistemima granične kontrole.

Zbog toga ga nije sasvim precizno opisivati samo kao “trafiku”. K67 je bio mali arhitektonski sistem namijenjen javnom prostoru.

Primjerci K67 izvozili su se u Poljsku, Japan, Novi Zeland, Keniju, Irak, tadašnji Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države.

Prema dostupnim podacima, proizvedeno je oko 7.500 primjeraka, a proizvodnja je trajala do 1999. godine.

To je posebno značajno jer su mnogi modernistički i futuristički projekti iz šezdesetih godina ostali samo na crtežima ili u obliku prototipova, dok je K67 iz arhitektonske ideje prešao u masovnu proizvodnju.

Od čega je napravljen K67?
K67 je pravljen od ojačanog poliestera, čelika i stakla, što je omogućavalo serijsku proizvodnju njegovog neobičnog, zaobljenog oblika.

Upravo je to bila jedna od njegovih najvećih prednosti. Nije morao da se gradi poput male kuće, već se proizvodio kao industrijski proizvod, transportovao i postavljao tamo gdje je bio potreban.

Muzej moderne umjetnosti u Njujorku uvrstio je K67 u svoju kolekciju, a crveni kiosk bio je predstavljen i na izložbi “Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980”, posvećenoj arhitekturi nekadašnje Jugoslavije.

Kako je obični kiosk postao dizajnerska ikona?
Poslije raspada Jugoslavije mnogi kiosci K67 uklonjeni su, propali ili zamijenjeni novim montažnim objektima. Ono što je nekada bilo gotovo svuda počelo je da postaje rijetkost.

A onda se dogodio zanimljiv preokret.

Dok su ga gradovi sve više uklanjali kao zastarjelu uličnu opremu, dizajneri, arhitekte, kolekcionari i muzeji počeli su da ga otkrivaju kao vrijedan dio industrijskog nasljeđa.

Neki sačuvani primjerci danas dobijaju potpuno nove funkcije i koriste se kao kafići, turistički punktovi, izložbeni prostori ili privremeni objekti.

Kiosk koji je nekada bio toliko običan da ga gotovo niko nije primjećivao tako je postao jedan od prepoznatljivih simbola jugoslovenskog industrijskog dizajna.

View this post on Instagram

A post shared by Катарина | сербка | гид | Белград (@beogradski__)

U Tumanu, Mića Grbić ostavio je štake i prohodao pred vjernicima, što su mnogi doživjeli kao čudo.

Od kada ljudi pamte, postojala je potreba da se objasni ono što im je izgledalo neobjašnjivo.

Nekada su se neobične pojave pripisivale bogovima, čudima i natprirodnim silama, dok danas za mnoge od njih postoje medicinska, naučna ili druga racionalna objašnjenja.

Ipak, pojedinačna svjedočenja o događajima koje ljudi dožive kao nevjerovatne i dalje ostavljaju prostor za pitanje, šta se zaista dogodilo?

Jedan takav slučaj zabilježen je prošle godine u manastiru Tumane i privukao je veliku pažnju javnosti.

Mića Grbić iz Smederevske Palanke u svetinju je došao sa štakama, a onda ih, pred vjernicima i monahom, ostavio i počeo da hoda, a potom i da trči.

Za vjernike je to bio trenutak koji su doživjeli kao čudo. Za skeptike, pak, snimak nije dovoljan da bi se zaključilo šta se dogodilo i zbog čega je čovjek odjednom mogao da hoda bez pomagala.

Sam Grbić tada je rekao da je bol u nozi jednostavno nestao.

Na snimku koji je nastao tog dana vidi se kako muškarac najprije hoda bez štaka, a zatim trči ispred manastira.

Okupljeni ga posmatraju, neki snimaju telefonom, dok se oko njega stvara gužva.

Grbić je tada ispričao da je gotovo tri mjeseca hodao uz pomoć štaka i da je u Tumane došao sa sinom i sinovicom.

Kako je naveo, nakon što je prišao manastiru i poljubio kapiju, osjetio je promjenu.

Išao sam na štakama, maltene tri mjeseca. Uvijek sam hramljao kao da sam se rodio bogalj, međutim, moj sin Raša Grbić i sinovica Sanja kažu da idemo u Tumane. Stigli smo, poljubio sam kapiju, uhvatio me neki znoj, ništa nisam reagovao, držao sam unuka i ja sam vidio oca Zosima i rekao: “Ne boli me noga”. I evo, ne treba mi ova štaka, ispričao je on tada.

I nije ovo jedino svjedočenje koje se godinama vezuje za ovu svetinju.

Njihovo svjedočenje tada je prenio jeromonah Petar Bogdanović, koji je naveo da su mu roditelji ispričali da se njihova kćerkica “iscijelila od problema pri hodu”.

Takvih priča ima još. Neke dolaze direktno od ljudi koji vjeruju da su doživjeli iscjeljenje, neke prenose monasi, a neke ostaju samo lična iskustva bez medicinske potvrde koja bi mogla da objasni šta se dogodilo.

Priče poput ovih zato vijekovima bude isto pitanje, da li za ono što nam izgleda neobjašnjivo samo još nismo pronašli pravo objašnjenje ili postoje iskustva koja čovjek jednostavno ne umije da objasni? Možda odgovor zavisi od toga u šta vjerujemo, ali jedno je sigurno, ovakvi događaji i danas ostavljaju ljude zatečene

Čopor divljih svinja potpuno je uništio fudbalski teren kluba TSV 1923 Nojenbau u mjestu Feric u njemačkoj pokrajini Tiringiji, pričinivši štetu procijenjenu na oko 60.000 evra.

Zbog toga fudbaleri malog kluba nisu mogli da treniraju niti da odigravaju utakmice, a prema navodima kluba, teren je od tada još tri puta bio na meti divljih svinja, prenosi Bild.

“Iz dana u dan više nismo mogli da treniramo, a kamoli da igramo utakmice. Nema ni alternativnih terena. To je frustrirajuće”, rekao je predsjednik kluba Hartmut Štauh.

TSV 1923 Nojenbau ima oko 90 članova i takmiči se u nižem rangu njemačkog fudbala. Klub, međutim, nema dovoljno novca da sam finansira obnovu terena.

Opština je obećala 3.000 evra pomoći, dok se klub naredne godine nada dodatnim sredstvima pokrajinskog sportskog saveza i donacijama.

Problem nije samo sportski.

Teren je, prema riječima predsjednika kluba, bio jedno od glavnih mjesta okupljanja oko 300 stanovnika ovog malog mjesta.

Na njemu su se održavali sportski turniri, vašari, prvomajske proslave i druga okupljanja.

Mještani kao najvažnije rješenje vide postavljanje ograde koja bi spriječila nove upade divljih svinja.

Teren se nalazi na oko 750 metara nadmorske visine i okružen je šumom, što dodatno pogoduje životinjama.

Slični problemi sa divljim svinjama zabilježeni su i na drugim mjestima u Njemačkoj, gdje su životinje prethodno uništavale travnate površine fudbalskih klubova, kao i prostore oko škola i igrališta.