Ovogodišnji rod kukuruza u BiH značajno je podbacio, a poljoprivrednici upozoravaju da trenutna cijena od oko 45 feninga po kilogramu nije dovoljna da pokrije troškove proizvodnje.

Suša, ekstremno visoke temperature, skup repromaterijal i gorivo dodatno su opteretili proizvođače, dok su na pojedinim područjima prinosi manji i do 70 odsto u odnosu na prošlu godinu.

Savo Bakajlić, predsjednik Udruženja sela Semberije i Majevice, rekao je za “Nezavisne novine” da je ovo jedna od najtežih godina za poljoprivrednike u Semberiji u posljednje tri decenije.

Prinosi u Semberiji

Prema njegovim riječima, u Semberiji je kukuruz ove godine bio zasijan na oko 26.000 hektara, ali su prinosi na velikom broju parcela bili izuzetno niski.

“Imali smo prinose od oko 150 do 500 kilograma po hektaru. Bilo je negdje i 700 kilograma, ali uglavnom na manjim površinama i na to se ne možemo osloniti. Realna cijena kukuruza je mala u odnosu na cijenu koštanja proizvodnje”, kazao je Bakajlić.

Kako ističe, jedna vreća sjemenskog kukuruza, dovoljna za oko pola hektara, koštala je između 140 i 170 KM, dok su visoki bili i ostali troškovi proizvodnje.

“Bez obzira na pomoć države i regres, poljoprivredni proizvođači su danas u Semberiji u minusu najmanje 300 do 500 KM po hektaru, čak i uz cijenu kukuruza od oko 45 feninga”, rekao je Bakajlić.

On kaže da poljoprivrednici ne pamte težu godinu.

“Ovo je najkatastrofalnija godina za nas u posljednjih 30 godina. Imali smo ekstremno visoke temperature, skup repromaterijal i skupo gorivo. Sada ulazimo i u jesenju sjetvu i teško je govoriti šta nas čeka”, naveo je on.

Bakajlić upozorava da bi nastavak ovakvih trendova mogao dodatno ugroziti domaću proizvodnju hrane.

“Godinama govorimo da je potrebno zaštititi domaću proizvodnju. Isto tako, ne možete ugroziti mljekarski sektor niskom otkupnom cijenom mlijeka, dok je cijena u marketima višestruko veća”, kazao je Bakajlić.

Nedostatak stočne hrane

Poseban problem, dodaje, predstavlja nedostatak stočne hrane, zbog čega bi dio proizvođača mogao biti primoran da smanji broj grla ili rasproda stoku.

“Svi su u problemu i nedostaje stočne hrane. Neki proizvođači će radije rasprodati stoku nego se dodatno zaduživati u bankama po visokim kamatnim stopama da bi preživjeli”, rekao je Bakajlić.

Cijena kukuruza preniska

Da je cijena kukuruza preniska smatra i Nedžad Bićo, predsjednik Udruženja poljoprivrednika Federacije BiH.

On kaže da trenutnih oko 45 feninga po kilogramu nije ni blizu cijene koja bi proizvođačima mogla pokriti ulaganja.

“Ne mogu sada precizno reći koja bi cijena bila realna, to treba detaljno izračunati i uzeti u obzir sve troškove proizvodnje. Međutim, 45 feninga je premalo”, rekao je Bićo.

Kako ističe, u konačnu računicu moraju biti uračunate cijene goriva, repromaterijala i ostalih troškova koje su poljoprivrednici imali tokom sjetve.

“Gorivo je bilo veoma skupo kada se obavljala sjetva, a i sada su cijene visoke. Sve to mora biti uračunato u cijenu proizvodnje”, kazao je Bićo.

Šta je još značajno smanjilo prinose?

Dodatni problem ove godine bila je suša, koja je značajno smanjila prinose i uticala na kvalitet kukuruza.

“Rod je podbacio, kvalitet je loš i desilo se praktično sve ono što poljoprivrednicima nije odgovaralo. U pojedinim slučajevima prinosi su manji i više od 50 odsto”, naveo je Bićo.

Slična situacija je i na području Tuzlanskog kantona, gdje berba na pojedinim područjima još nije završena.

Enes Hasanović, sekretar Udruženja poljoprivrednika Tuzlanskog kantona, kaže da su prinosi na pojedinim parcelama manji i do 70 odsto, dok je prosječno smanjenje između 43 i 50 odsto u odnosu na prošlu godinu.

“Po situaciji koju imamo ove godine, trenutna cijena nije realna. Prinos je značajno umanjen, negdje čak i do 70 odsto, ali ako uzmemo neki prosjek, možemo govoriti o smanjenju od 43 do 50 odsto”, rekao je Hasanović.

On dodaje da berba na Sprečkom polju tek ulazi u punu fazu, jer vegetacija na ovom području kasni u odnosu na Lijevče polje i Semberiju.

Koja cijena kukuruza bi bila realna?

Za razliku od Biće, koji nije želio precizirati iznos, Hasanović smatra da bi cijena kukuruza između 60 i 70 feninga po kilogramu bila realnija.

“Realna cijena bila bi između 60 i 70 feninga, kako bi poljoprivrednik mogao pokriti svoje troškove”, istakao je Hasanović.

Da li će cijena dostići taj nivo, dodaje, zavisiće prije svega od ponude i potražnje.

“Oni koji imaju farme moraće, zbog nedostatka kukuruza, da ga plaćaju po cijeni koja bude formirana na tržištu. Kada je ponuda manja, cijena raste, a kada je ponuda veća, cijena pada”, zaključio je Hasanović.

Miris sumpora, buka i prašina. Slika je to Bukove Kose, sela koje je desetak kilometara udaljeno od centra Prijedora.

Rudnik mrkog uglja počeo je sa radom prije tačno tri godine i izazvao zabrinutost mještana zbog značajnih negativnih uticaja na životnu sredinu i kvalitet života.

Mještani su bili protiv otvaranja rudnika, organizovali proteste, pisali peticije… Ali njihove vapaje niko od nadležnih nije želio da čuje.

“Došlo je do grla, od prašine i dima. Oni su se zakopali ovdje gore i sad novi taj ugalj je zapaljiv. On se zapali i gase ga cisternom i vodom. Ovo više nije za izdržati”- priča nam Radmila Vujičić, mještanka ovog sela čija kuća se nalazi u središtu rudnika.

Mještani ističu da ih najviše boli okretanje leđa od strane njihovih predstavnika u Skupštini grada koji su dali saglasnost za izvođenje detaljnih geoloških istraživanja i potencijalno otvaranje rudnika, ignorišući volju zajednice.

“To je sve zahvaljući našoj gradskoj upravi .Oni su njima dozvolili da rade. Naši predstavnici nikada nisu došli da nas obiđu i vide kako žvivimo”- kaže Vujičić.

Firma „Drvo-Export” iz Teslića koja se dovodi u vezu sa SNSD-ovim Srđanom Klječaninim iz Teslića, započela je prije tri godine vađenje uglja u Bukovoj Kosi iako za to nije imala potrebne dozvole.

U međuvremenu izdavale su se dozvole, ali je Vrhovni sud Republike Srpske poništio odluku o dodjeli ranije koncesije za istraživanje uglja, a ekološka dozvola za eksploataciju čak dva puta poništena.

Uprkos tome, radovi nisu zaustavljeni jer se Vlada Republike Srpske stavila iznad Sudova i omogućila kako mještani kažu Rufiju da nesmetano svojim bagerima rovi po Bukovoj Kosi. 

Redžib Skomorac pravnik u Centru za životnu sredinu ističe da se u Prijedoru pokazao sav nedostatak sistematske prirode u pogledu upravljanja javnim resursima.

Dodaje da je ugalj  javni resurs i da treba da postoji određene koncesiona politika kao legitimno uporište.

Centar je zajedno sa tamošnjim mještanima podnio je i određene tužbe protiv Vlade Republike Srpske zbog nelegalnog rudarenja kojem kumuju lokalne i republičke vlasti.

“Mještani i Centar su podnijeli i vanredne i pravne lijekove kako bi se ustavri to poništavanje dozvole iskoristilo za osporavanje druge koncesija a to je sama ekploatacija i ti postupci su u toku”- dodao je Skomorac.

“Bukova Kosa predstavlja ne samo primjer korupcije već i odnosa lokalnih i republičkih vlasti sa prirodnim resursima. Taj odnos karakteriše ne samo transparentnost i zavorenost u smislu informacija koje se dijele u javnosti već jednu zatvorenost u smislu učešća javnosti i lokalne zajedni u sami proces donošenja odluka”- rekao je Aleksa Vučen iz organizacije Transparency International u BiH

Pokretanjem rudne proizvodnje u ovom selu uništena je kompletna infrastruktura, putevi propali, zatrpani bunari pitke vode… Prema riječima mještana, šteta je već odavno napravljena, ali i dalje postoji nada da će se u budućnosti zaustaviti neka nova Bukova Kosa.

Mali Slavko iz sela Skadar nadomak Osečine doživio je tragediju koja se riječima teško može opisati.

Dječak koji je odrastao uz oca, nakon što ga je majka napustila, ostao je i bez svog jedinog oslonca, čovjeka sa kojim je dijelio svakodnevicu, brige i životne borbe.

Njegov otac je preminuo, a kuća koju su zajedno gradili i u kojoj su živjeli ponovo je utihnula.

Priča o dječaku koga je majka davno napustila i ostavila da odrasta uz oca potresla je Srbiju. Njih dvojica su živjeli u staroj kući koja se polako raspadala, sve dok uz pomoć humanitarke Tamare Misirlić nije dobila novi sjaj. Ipak, ni obnovljeni dom, ni trud dobrih ljudi nisu mogli da spriječe ono najteže, Slavko je ostao bez oca, bez čovjeka koji mu je bio porodica i najveća podrška.

Vijest o njegovoj sudbini Tamara Misirlić saopštila je sa knedlom u grlu, svjesna da se iza zatvorenih vrata jedne kuće krije bol koji nijedno dijete ne bi smjelo da upozna.

“Slavkov otac je preminuo i ova kuća ostade pusta. I nekako u ovim teškim trenucima nadali smo se da će ga majka bar prihvatiti, ali nije željela”, kazala je Misirlić na početku.

Međutim, bolna priča tu se ne završava. Nakon gubitka oca, Slavko nije pronašao utočište ni među najbližima, već je njegovu sudbinu u svoje ruke morao da preuzme centar za socijalni rad.

“Nisu ga uzele ni rođene sestre Slavkovog oca, te je Slavka zbrinuo centar za socijalni rad. Neka ovo bude lekcija svima nama da volimo svoje bližnje dok su sa nama i da im ne okrenemo leđa onda kad smo im najpotrebniji”, zaključila je mlada humanitarka.

Podsjećanja radi, Tamara je malog Slavka posjetila u martu, kada je dječak izgovorio riječi koje kidaju i najtvrđa srca. Iza njegovog tihog glasa krila se tuga djeteta koje je prerano moralo da se suoči sa odlaskom roditelja i prazninom koju niko nije mogao da popuni, prenosi “Telegraf“.

“Moja mama je otišla. Bio sam mali. Ne sjećam se tačno koliko sam imao godina”, rekao je Slavko.

Na Tamarino pitanje da li je majka dolazila da ga posjeti, dječak je sa tegobom u glasu izustio:

“Pa nije. Teško je i sad kad je prošlo možda šest godina”.

Dok su druga djeca jutra započinjala igrom i bezbrižnošću, Slavko je ustajao rano, ložio vatru i pomagao ocu, a tek nakon toga odlazio u školu. Svakog dana prelazio je osam kilometara kroz šumu do škole i nazad, noseći na svojim malim ramenima teret koji bi i odraslima bio težak.

“Pređem dosta kilometara. Navikao sam da hodam, ali, nekada me zabole noge. Ovo me boli, kolena”, govorio je Slavko.

Ovaj hrabri dječak uz pokojnog oca radio je rame uz rame, kao odrastao čovjek. Za njega poslije škole nije bilo odmora kakav poznaju njegovi vršnjaci, već su ga čekale obaveze i rad. Ipak, uprkos svemu što mu je život nametnuo, Slavko se nije žalio. Njegova skromnost i snaga krile su se u jednostavnim riječima kojima je pokazivao da je navikao da izdrži i ono što dijete ne bi smjelo da doživi.

Kada ga je Tamara pitala da li voli da igra fudbal, Slavko je kroz osmijeh odgovorio da voli. A onda je uslijedilo pitanje na koje je njegov kratak odgovor zabolio više od mnogih dugih priča.

“Da li imaš loptu?”, pitala je Tamara, a Slavko je kratko rekao: “Nemam”.

U te dvije riječi stala je sva tuga njegovog djetinjstva u kojem ni najjednostavnije želje nisu uvijek bile ostvarive, a u kojem je morao da bude snažan i onda kada mu je bila potrebna samo igra, zagrljaj i osjećaj da nije sam.

Slavkova životna priča svjedoči o tome koliko veliko srce i koliko snage može da ima jedno malo biće. Ali ona je i bolan podsjetnik da nijedno dijete ne bi smjelo da odrasta bez ljubavi i sigurnosti, niti da se suočava sa gubicima koje je teško podnijeti čak i kada čovjek odraste.

I dok je kuća u kojoj je živio sa ocem ostala bez njegovog glasa, Slavku je sada najpotrebnije ono što nijedan zid, krov ili komad namještaja ne mogu da pruže sami – toplina, pažnja i osjećaj da nekome pripada.