Nekako je sredinom 1997. godine do mene došla VHS kaseta filma “Star Trek: First Contact”. Nisam tada mogao znati da će taj naslov, gotovo doslovno, označiti moj prvi kontakt s glumcem kojem ću se vraćati decenijama. Patrik Stjuart pojavio se kao čovjek čiji autoritet nije trebalo posebno objašnjavati. Bilo je dovoljno čuti njegov glas, posmatrati lice i način na koji izgovara rečenicu. Postoje glumci koje zapamtimo po ulozi, a postoje i oni zbog kojih počnemo tražiti druge filmove. Stjuart je za mene pripadao ovoj drugoj, dragocjenoj grupi.

Vijest da je preminuo 28. oktobra, u 86. godini, vratila me upravo toj kaseti i jednom davnom gledanju. Njegova smrt u domu u Los Anđelesu potvrđena je dan kasnije, saopštenjem koje je prenijela njegova portparolka. Iza velikog imena britanskog pozorišta, televizije i filma ostala je karijera koja je povezala generacije gledalaca. Ipak, kada ode neko čije nas je prisustvo pratilo toliko dugo, biografski podaci na trenutak ustupe mjesto nečemu ličnijem. Sjetimo se kada smo ga prvi put gledali i koliko smo se sami od tada promijenili.

Vrijeme u kojem su se filmovi polako otkrivali
Devedesete nisu bile naročito zahvalne za dolaženje do informacija iz kulture, pa ni iz svijeta kinematografije. Filmografije nisu bile udaljene nekoliko dodira prstom, a radoznalost se često morala zadovoljiti ponekim tekstom, razgovorom ili slučajno pronađenim naslovom. Između dva filma istog glumca moglo je proći mnogo vremena. U tom čekanju bilo je i uskraćenosti i neke neobične ljepote. Svako novo saznanje djelovalo je kao nešto što smo sami pronašli i zaslužili.

Ne treba uljepšavati sva ograničenja tog vremena da bismo priznali koliko je otkrivanje tada umjelo da bude uzbudljivo. Film nije nestajao iz misli čim bi počela odjavna špica. Ostajala su pitanja o njegovim autorima, glumcima i drugim ostvarenjima koja tek treba potražiti. Tako je bilo i sa Stjuartom. Njegovo ime postepeno je povezivalo naslove koji su na prvi pogled pripadali sasvim različitim svjetovima.

“Star Trek: First Contact”, film Džonatana Frejksa iz 1996. godine, bio je odličan početak tog poznanstva. U priči o sukobu s Borgom, njegov Žan-Lik Pikar imao je prostor da pokaže i odlučnost i ranjivost. Iza kapetanove discipline osjećao se čovjek opterećen iskustvom koje nije mogao jednostavno ostaviti za sobom. Upravo je ta napetost njegovom nastupu davala posebnu težinu. Naučnofantastični spektakl imao je lice kojem se moglo vjerovati, čak i kada njegov junak više nije sasvim vjerovao vlastitom rasuđivanju.

Od Huperovog horora do Linčove “Dine”
Potom sam ga ponovo vidio u filmu “Lifeforce” legendarnog Toba Hupera. Ostvarenje iz 1985. godine, sa svemirskim vampirima i Londonom koji tone u katastrofu, pripada onoj vrsti žanrovskog filma čija se smjelost pamti i kroz njegove nesavršenosti. Za sve koji misle da glumac Stjuartovog kalibra ne može biti sjajan u treš hororu, Huperov film ostaje vrijedan odgovor. Njegovo prisustvo pokazuje koliko ozbiljno odigrana uloga može doprinijeti jednom razuzdanom filmskom svijetu. U toj spremnosti da se prepusti neobičnom materijalu bilo je nečega zbog čega sam ga još više zavolio kao glumca.

Vrhunac mog uživanja u njegovim radovima dogodio se kada sam otkrio “Dinu”, film Dejvida Linča iz 1984. godine. U tom neobičnom, raskošnom i uznemirujućem univerzumu Stjuart je igrao Garnija Haleka. Bila je to još jedna potvrda da njegovo lice pamtim iz filmova kojima ću se vraćati iz različitih razloga. Linčova “Dina” za mene je imala privlačnost svijeta koji se ne otkriva do kraja jednim gledanjem. Stjuart je u njemu bio jedna od onih čvrstih tačaka za koje se gledalac veže dok pokušava da upozna sve ostalo.

Redoslijed tih susreta nije pratio godine nastanka filmova. Najprije je došao kapetan svemirskog broda, zatim Huperov horor, pa Linčova vizija daleke budućnosti. Takvo upoznavanje nečijeg rada imalo je svoju posebnu draž. Svaki naredni naslov mijenjao je sliku o glumcu kojeg sam mislio da već poznajem. Danas mi se čini da je upravo taj spori put omogućio da njegove uloge duže ostaju sa mnom.

Glas kojem su vjerovale generacije
Mnogo prije tih mojih gledanja Stjuart je izgradio ozbiljno pozorišno iskustvo. Školovao se u glumačkoj školi Bristol Old Vic, a Kraljevskoj Šekspirovoj kompaniji pridružio se 1966. godine. Godine rada na sceni pomagale su da njegova pojava na ekranu djeluje tako sigurno i odmjereno. U njegovom govoru osjećalo se razumijevanje ritma rečenice, a u tišini jednaka pažnja prema onome što lik prećutkuje. Čak i gledalac koji ništa nije znao o njegovoj pozorišnoj karijeri mogao je osjetiti iskustvo iza tog nastupa.

Uloga profesora Čarlsa Egzavijera u franšizi “X-Men”, započeta filmom iz 2000. godine, učvrstila je njegovo mjesto i među mlađom publikom. Za mnoge je upravo profesor Iks bio prvi susret s Patrikom Stjuartom, kao što je za mene to bio Pikar. Kasnije je “Logan” pokazao koliko potresan može biti povratak poznatom liku kada mu vrijeme oduzme sigurnost i snagu. Stjuart je umio da učini uvjerljivim i čovjeka koji drugima pruža oslonac i čovjeka kojem je taj oslonac potreban. U tome je bio važan dio njegove glumačke veličine.

Njegova filmografija danas ostaje otvorena i onima koji su ga pratili decenijama i onima koji će ga tek upoznati. Neko će početi serijom “Star Trek: The Next Generation”, neko filmovima “X-Men”, a neko sasvim slučajno pronaći “Lifeforce” ili “Dinu”. Dopada mi se pomisao da će i ti budući susreti imati svoju draž, bez obzira na to koliko su informacije sada dostupnije. Dobar glumac uvijek ostavlja mogućnost da ga otkrijemo iznova.

Za mene će, ipak, sve počinjati jednom VHS kasetom koja je do mene došla sredinom 1997. godine. Uz nju je vezano vrijeme u kojem sam tek učio koliko film može proširiti čovjekov unutrašnji svijet. Patrik Stjuart bio je dio tog odrastanja. Zato ovaj oproštaj nosi i zahvalnost za sve njegove uloge i tihu sjetu za godinama u kojima sam ih otkrivao. Prvi kontakt odavno je postao dobro skladištena uspomena.