Za samo nekoliko dana dvije firme na području Srpske ugasile su svoje pogone i zatvorile vrata. Radnici su ostali bez posla, a Srpska bez još nekoliko stranih investitora. Sudeći po sve češćim slučajevima gašenja posla stranih investitora, nameće se utisak da Srpska nije poželjna stranim investitorima.

Tvornica odjeće Sevenpul iz Bijeljine, koja je proizvodila odjeću za poznati brend Beneton, fabrika obuće Viale iz Prnjavora, posljednje su u nizu firmi koje su investitori napustili i obustavili proizvodnju u Srpskoj. Kao razlog obe firme su navele nemogućnost izvršavanja dospjelih obaveza. Firme će u stečaj, a radnici na ulicu. Ovakve slike su sve češće. Zašto nismo omiljeni stranim investitorima i ko je za to kriv?

-Osim neodgovarajuće politike u Srpskoj, inostrane firme se suočavaju sa izazovima u vidu smanjenih narudžbi, ali to bi Vlada trebalo da prepozna i da ponudi stimulativne mjere. Međutim dešava se upravo suprotno, privrednicima se povećavaju nameti-  smatra ekonomista Bojan Kresojević.

Kaže da je povlačenje investitora iz RS sigurno jedna od posljedica loše politike i uticaja na privredu politike Vlade RS, što se može vidjeti odsustvom strategije Vlade RS.

-To se može vidjeeti po tome da Vlada ne podržava ni domaće ni inostrane privredne subjekte,a  s druge strane i konkretni politički potezi, tako je bilo u Banjaluci kada je politika stavljena iznad ekonomskog razvoja, kada je Skupština grada onemogućila da se u Banjaluci otvori firma sa 300 zaposlenih i 80 miliona evra izvoza, onda je jasno da investitori ovdje nemaju snaćnu podršku da grade poslovnu djelatnost- navodi Kresojević

Za privlačenje stranih ali i domaćih investitora potrebno je uspostaviti pravnu državu, objašnjava narodni poslanik Mirjana Orašanin.

Nestabilna politička situacija u BiH glavni je uzrok zašto nas investitori zaobilaze, smatraju u SNSD-u. Strahovanje od uticaja politike na poslovanje, investitore navodi da dignu ruke od ulaganja u nestabilan sistem i okrenu se ka onima koji ne gube vrijeme na politička prepucavanja.

Prema podacima iz sudskih registara, za period od 18. oktobra do 13. novembra likvidacioni ili stečajni postupak otvoren je kod čak 54 preduzeća. Talas zatvaranja nastavljen je pa je u drugoj polovini novembra, dakle u roku od 15 dana, ista sudbina zadesila još 31 preduzeće u BiH. Uzevši u obzir da su investicije ključni pokretač ekonomskog razvoja, podaci o zatvaranju preduzeća govore da se prepreke za ulaganje ne rješavaju, a pravni okvir ne unapređuje.

Pored pravnog okvira, ukoliko neko želi da pokrene posao, kada bira zemlju u koju će investirati i gdje će otvoriti firmu, najbitnije mu je da kriminal i korupcija nisu ono što ometa poslovanje, a time se BiH ne može pohvaliti jer smo u zapadnom Balkanu najkorumpiranija zemlja, a u Evropi smo na trećem mjestu, prenosi BN.

Generalni sekretar predsjednika Republike Srpske je 20.12.2024. godine saopštila da je Milorad Dodik ovlastio Davora Pranjića, potpredsjednika Republike Srpske, samo za, kako je istog dana u poslijepodnevnim časovima prenio portal RTRS, “donošenje ukaza kojima se proglašavaju zakoni koje je usvojila Narodna skupština”.

Iz tog saopštenja se vidi da je Dodik navedeno ovlašćenje dao 6.12.2024. godine, što znači da je trebalo gotovo pola mjeseca da bi javnost bila uopšte obaviještena o svemu tome.

Međutim, iz saopštenja se može, kada se pažljivo iščitava, uočiti nekoliko važnih stvari, koje razbijaju kako maglu kojom je obavijen boravak Milorada Dodika u privatnoj zdravstvenoj ustanovi u Beogradu, tako i neustavan način na koji obavlja funkciju predsjednika Republike.

U vezi sa maglom Dodikovog boravka u privatnoj zdravstvenoj ustanovi u Beogradu treba krenuti od toga da je postupajući sudija Suda BiH u krivičnom predmetu protiv Dodika i Miloša Lukića na posljednjem ročištu održanom početkom decembra, dakle prije 6.12. ove godine, istakla da:

“Sud više neće uvažavati bilo kakve razloge za odgodu ročišta, odnosno da se neće uvažavati bilo kakvi privatni ili poslovni razlozi za odgodu ročišta”.

Nakon što je to sudija izjavila početkom decembra ove godine, ubrzo zatim javnost u Republici Srpskoj je putem portala RTRS 8.12.2024. godine obaviještena da je Milorad Dodik u poslijepodnevnim časovima tog dana “zbog akutnih bolova pregledan i hospitalizovan u Beogradu”.

Iz ovog saopštenja se vidi da se radi o “akutnim bolovima” zbog kojih je Dodik tog 8.12.2024. hospitalizovan u Beogradu.

Odmah se postavlja pitanje zašto je onda Dodik, dva dana prije toga, 6.12. iste godine, prenio ovlašćenja za potpisivanje ukaza o proglašenju zakona na jednog od potpredsjednika Republike Srpske, kada je tek 8.12. medicinski pregledan i hospitalizovan u privatnoj zdravstvenoj ustanovi u Beogradu.

Sva ljudska, a ne samo pravna logika, govori da je to ovlašćenje mogao prenijeti jedino nakon pregleda i hospitalizacije, a nikako prije toga.

Ovo nam u stvari govori da Dodik kao da je znao 6.12. ove godine da će se iznenada (akutno) razboliti i da će samo dva dana kasnije biti prevezen i hospitalizovan u Beogradu, pa je zbog toga 6.12.2024. godine potpisao svoju Odluku, broj 01-010-4433/24 od 6.12.2024. godine, kojom je ovlastio Davora Pranjića samo za “donošenje ukaza kojima se proglašavaju zakoni koje je usvojila Narodna skupština”.

Kada se upravo rečeno poveže sa činjenicom da je Dodik odvezen u Beograd 8.12. ove godine, dan pred nastavak suđenja koje mu je u Sudu BiH trebalo biti održano 9.12. te kada se to poveže sa činjenicom da je samo par dana prije toga postupajući sudija, početkom decembra, istakla da Sud BiH u tom predmetu više neće uvažavati bilo kakve razloge za odgađanje ročišta, postaje jasno zašto je Dodik hospitalizovan u Beogradu 8.12. i zašto je u stvari dva dana prije toga potpisao navedenu Odluku, broj 01-010-4433/24 od 6.12.2024. godine, o ograničenom ovlašćenju za Davora Pranjića.

O postojanju te Odluke javnost saznaje tek 20.12. ove godine iz saopštenja generalnog sekretara predsjednika Republike.

Međutim, javnosti nije saopšteno, a trebalo je, da ta Odluka nije objavljena u Službenom glasniku Republike Srpske, iako je na osnovu Ustava Republike Srpske morala biti objavljena da bi proizvodila pravno dejstvo.

Naime, članom 109. stav 2. Ustava Republike Srpske propisano je da se prije stupanja na snagu opšti akti državnih organa objavljuju (znači moraju se objaviti) u odgovarajućem službenom glasilu.

To odgovarajuće glasilo je Službeni glasnik Republike Srpske kada se radi o opštim aktima predsjednika Republike.

Dakle, Ustav propisuje obavezu da se opšti akti državnih organa moraju najprije objaviti u Službenom glasniku da bi tek nakon toga mogli stupiti na snagu i proizvoditi pravno dejstvo.

To je ustavna obaveza, a ne stvar lične volje bilo koga.

Nesumnjivo je da je navedena Odluka od 6.12.2024. godine opšti pravni akt, jer je njome Dodik kao predsjednik Republike na opšti način, sa važnošću za neodređeni broj slučajeva, ovlastio Davora Pranjića da kao potpredsjednik Republike potpisuje sve ukaze o proglašenju svih zakona, a ne samo jednog zakona.

Zato je ta Dodikova Odluka od 6.12.2024. godine prema Ustavu morala najprije biti objavljena u Službenom glasniku Republike Srpske, pa je tek nakon toga Davor Pranjić mogao, sve dok je ta Odluka na snazi, da potpisuje ukaze o proglašenju zakona.

Nažalost, ta Odluka do ovog trenutka nije objavljena u Službenom glasniku Republike Srpske pa je zbog toga ona neustavna, usljed čega je neustavan i ukaz kakav je, recimo, Ukaz Davora Pranjića, broj 01-020-4482/24 od 12.12.2024. godine o proglašenju Zakona o podsticajima u privredi Republike Srpske, objavljen u Službenom glasniku Republike Srpske, broj 107/24.

Usljed toga je i taj zakon neustavan sa stanovišta njegove formalne neustavnosti, pa bi Ustavni sud Republike Srpske po službenoj dužnosti trebao reagovati, na šta ga obavezuju i Ustav i Zakon o tom ustavnom sudu, te proglasiti taj zakon neustavnim iz navedenih razloga.

Ali, sigurno je da to taj sud neće učiniti.

Ovdje se čovjek treba ograditi, ostavljajući mogućnost, jer ovdje su sva čuda moguća, da sve ovo vrijedi pod uslovom da moćnici u međuvremenu ne uspiju da nas obmanu da im je i to pošlo za rukom, pa da prikažu da je Dodikova Odluka od 6.12. i objavljena u Službenom glasniku od 6.12. ove godine ili nekog drugog dana prije pisanja ovog teksta.

E za taj slučaj, a i inače, treba reći da je Dodikova Odluka od 6.12. ove godine neustavna i zbog još jednog razloga.

Naime, kada nam je njegov generalni sekretar onako samo usmeno saopštila o postojanju te Odluke, rekla je i da ta Odluka ovlašćuje Davora Pranjića samo na “donošenje ukaza kojima se proglašavaju zakoni koje je usvojila Narodna skupština”.

Međutim, Ustav Republike Srpske propisuje sasvim suprotno od toga, jer je Amandmanom XL tačka 3. propisano da:

“predsjednik Republike određuje koji će ga potpredsjednik Republike zamjenjivati u slučaju privremene spriječenosti da obavlja svoje funkcije”.

Dakle, ova ustavna odredba, a ona je jedina koju Ustav propisuje za ovakve slučajeve, ne dozvoljava predsjedniku Republike da kaže da potpredsjednika Republike ovlašćuje samo na potpisivanje ukaza o proglašenju zakona, jer je tom ustavnom odredbom propisano da se odlukom predsjednika Republike, kojom određuje koji će ga potpredsjednik zamjenjivati u slučaju privremene spriječenosti, određuje i da ga taj potrpedsjednik zamjenjuje u obavljanju svih predsjedničkih poslova, a ne samo nekih od njih.

U protivnom, ako predsjednik Republike samo ne može da potpisuje ukaze, a može sve ostalo, onda može i da prisustvuje na suđenju pred Sudom BiH, pa makar i putem video linka.

Sve u svemu, sekvence iz sivila naše stvarnosti koje su opisane u ovom tekstu govore prilično toga, ako ne i sve, o tome kako je Republika Srpska zarobljeno društvo i entitet, svojevrsni feud jednog lica na kojem to lice, poput feudalca iz doba feudalizma, suvereno vlada, neograničen bilo kakvim, pa ni ustavnim normama.

U tom pogledu on je, kazano rječnikom feudalizma, sizeren, a svi drugi na njegovom feudu su njegovi vazali, prije svega oni koji se okupljaju u Sarajevu pred zgradom Suda BiH svaki put kada je suđenje njihovom sizerenu, ili dajući izjave koje su milozvučne za njihovog sizerena, znajući da se, ako njihov sizeren prestane to biti, ni njima i njihovim raznim sinekurama koje su stekli na sizerenovom feudu ne piše dobro.

U tome je suština kako sizerenove moći, tako i položaja njemu poslušnih vazala, dok u svemu tome, nažalost, stradava Republika Srpska.

Dr Milan Blagojević

Kad Željka Cvijanović nekome kaže da previše priča, to je kao kad puž nekome kaže da je spor, rekao je ovo šef Kluba poslanika PDP, Igor Crnadak.

-Cvijanović je kraljica mlaćenja prazne slame, poznata po biserima da je struja faktički  pojeftinila 113 %, da penzije ne kasne nego je samo isplata odgođena i drugim besmislicama kojim nas godinama zabavlja.

Ali, to što Cvijanović već godinama vrti šuplju priču nije najveći problem, jer je ona jedna od najvećih štetočina ovog režima, čija porodica isisava milione od naroda Republike Srpske iz državnih poslova i direktno je odgovorna za nikad gori međunarodni položaj Srpske- kaže Crnadak.

Željka Cvijanović još uvijek nije odgovorila koliko miliona su zaradile njene porodične firme od poslova koji su im dodijeljeni za projekat ‘Srpska Open’.

-Kako je moguće da Prim d.o.o. i druge firme direktno prenose narodni novac u kućni budžet gospođe Cvijanović, dok ona ubjeđuje narod da su im dovoljne mizerne plate i penzije koje im je odredio SNSD- kaže Crnadak.

Takođe, dodaje on, Cvijanović još duguje objašnjenje zašto je, u ime Republike Srpske, imenovala člana međunarodnog narko kartela Fatiha Kola za počasnog konzula?

-Zašto je sa Kinezima potpisala tajni ugovor za auto-put Banjaluka-Prijedor i koliku je imala ličnu korist od ovog posla, od kojeg se čak i Radovan Višković distancirao? Polako, ali sigurno, dolazi vrijeme kad ćemo dobiti odgovore na ova i mnoga druga pitanja u vezi sa Željkom Cvijanović – zaključio je Crnadak.

Inače, sve je počelo kada je Cvijanovićeva komentarisala izjavu Crnatka da, kako kaže, SNSD ne bira sredstva, pa i da BiH ide u NATO, “samo da još malo ostane na vlasti”, poručila da svaki put kad Igor Crnadak nešto izjavi ili prokomentariše pomisli koliko bi on bio uspješniji političar da je manje pričao, a više ćutao.