Između Tare, Zlatibora i Šargana postoji mjesto za koje mnogi kažu da nije obično selo, već stanje duha. Kremna, skrivena u zelenilu zapadne Srbije, decenijama važe za jednu od najneobičnijih tačaka na mapi zemlje, mjesto gdje se priroda, istorija i mistika prepliću na način koji se ne zaboravlja lako.

Ako se zateknete u blizini Tare ili krenete čuvenom Šarganskom osmicom ka Mokroj Gori, Kremna ne bi trebalo da zaobiđete. Iako ste za njih sigurno čuli, mnogi ne znaju da se ovo selo nalazi upravo u tom planinskom pojasu koji važi za jedan od najzdravijih u Srbiji.

Zbog idealne nadmorske visine, sudara vazdušnih struja, prostranih livada i gustih četinarskih šuma, Kremna su još početkom 20. vijeka nazvana “slatkom malom vazdušnom banjom“. Mještani kažu da se ovdje ne dolazi slučajno, već onako kako vas put sam dovede.

Vizionarsku reputaciju Kremna stekla su još u doba dinastija Nemanjić. Prema predanjima, pripadnici ove vladarske loze ovdje su imali ljetnikovce i provodili ljeta, a kasnije su i turski age i begovi rado dolazili u središte Kremanske kotline. Vjeruje se da su upravo mještani ukazali vlasteli na blagotvoran uticaj klime na zdravlje.

Priča kaže da su Kremna bila turističko mjesto i prije Zlatibora, a sve do 20. vijeka važila su za glavno odredište zapadne Srbije. Dugovječnost i vitalnost stanovnika i danas se navode kao dokaz da vazduh ovdje ima posebnu snagu.

Jedna od najintrigantnijih legendi govori da je Kremanska kotlina nastala u ranoj fazi formiranja Zemlje, nakon udara nepoznatog nebeskog tijela. Naučna istraživanja su pokazala da stijene ovog područja zaista imaju neobičan sastav i sadrže elemente nalik poludragom kamenju. Kremanci vjeruju da upravo to zemljištu daje biogeno zračenje koje blagotvorno djeluje na organizam, zbog čega mnogi dolaze i ostaju duže nego što su planirali.

Kremna su širom svijeta poznata i kao selo “srpskih Nostradamusa”. Upravo ovdje su živjeli Miloš i Mitar Tarabić, stric i sinovac, nepismeni seljaci čija su proročanstva ostavila dubok trag u narodnom pamćenju. Njihove vizije je bilježio kum, prota Zaharije, a kasnije ih je objavio Radovan Kazimirović u knjizi “Kremansko proročanstvo”, koja je doprinijela stvaranju mita.

U zaseoku Tarabići, pored puta ka Tari, danas se nalazi Dom proroka, mjesto koje rado posjećuju turisti. U njemu se mogu vidjeti drvena statua Miloša Tarabića, stari dokumenti, novinski isječci, amajlije i suveniri, dok ispred kuće stoji skulptura Mitra Tarabića i prote Zaharija.

Posebnu pažnju nekada je privlačila i takozvana kosmička kugla, kamena lopta za koju se vjerovalo da je pala s neba. Iako je, prema pričama, nestala u požaru, dio kamena je uzidan u trem, gdje turisti i danas zastaju da zamisle želju, uvjereni da kamen ima posebnu moć.

Promoter kremanskog proročkog turizma Dragan Pjević tvrdi da se Kremansko proročanstvo u svijetu smatra jednim od najznačajnijih.

– Ljudi koji se bave proročanstvima priznaju da u svijetu postoji deset pravih proročanstava, a među njima je i Kremansko. Po važnosti zauzima treće mjesto, odmah iza Nostradamusovog i Celestinskog – kaže Pjević.

On ističe da je proročanstvo često osporavano u domaćoj javnosti, nazivano gatanjem i lagarijama, a da su čak štampane i izmišljene knjige kako bi mu se umanjio značaj.

Posebno mjesto u kremanskoj priči zauzima i kraljica Draga Obrenović, koja je, prema predanju, ozbiljno shvatala poruke iz Kremanskog proročanstva. Kako tvrdi Dragan Pjević, u vrijeme kada su nastajala proročanstva u 19. vijeku, mnoge poruke bile su nepovoljne po dinastiju Obrenović. Nakon ubistva kneza Mihaila 1868. godine, kada je prorok Mitar Tarabić navodno na Žitnom trgu u Užicu povikao “ubiše knjaza“, kraljica Draga je počela da pažljivo prati sve depeše koje su stizale iz Kremna.

Sve poruke iz ovog sela brižljivo su sakupljane i čuvane u posebnoj fascikli na kojoj je pisalo “Kremanci”. Poslije Majskog prevrata, zavjerenici su tu dokumentaciju odnijeli sa sobom, a fascikla je kasnije dospjela u ruke kralja Petra Prvog Karađorđevića. Tada je dobila novi naziv, “Dragino proročanstvo”.

Navodno su upravo te poruke i savjeti iz Kremna uticali na odluke kralja Petra Prvog, koji je potom uspostavio blisku saradnju sa mještanima Kremna. Pomogao je njihov ekonomski razvoj, izgradnju puta i pruge kroz selo, a prota Zaharije bio mu je jedan od savjetnika. Tako su Kremna, bar prema narodnom predanju, postala mjesto koje su vladari slušali onda kada su željeli da zavire u budućnost.

Ipak, Kremna danas ne privlače ljude samo zbog proročanstava. Sve je više onih koji ovdje dolaze da odmore, udahnu punim plućima i osjete sporiji ritam života. Mnogi mještani su se okrenuli seoskom turizmu, uredili domaćinstva i sa iskrenom pažnjom dočekuju goste.

Kremanska kuhinja važi za lijek. Na trpezama se nude vruća gibanica, proje, pršuta, jela iz zemljanog posuđa, pečeno prase i jagnje, domaći sokovi od maline, rakija i kolači koji podjednako prijaju i starima i mladima. Sve to, kažu posjetioci, ima drugačiji ukus jer je začinjeno prirodom i mirom

Ogromna prostranstva pustinje Atakama u Čileu prekrivena su cvijećem nakon što su neobično obilne padavine donijele velike količine vode u ovaj inače izuzetno sušni predio.

Fenomen se pojavio početkom proljeća na južnoj hemisferi, kada su stvoreni uslovi da biljke koje godinama miruju ponovo procvjetaju.

Milioni sjemenki i lukovica proklijali su zahvaljujući neuobičajeno velikoj količini vlage, a mnoge od njih decenijama su mirovale u pjeskovitom tlu Atakame.
Ova pustinja, koja se prostire duž obale Čilea između Tihog okeana i planina Anda, duga je više od 1.600 kilometara i smatra se najsušnijom nepolarnom pustinjom na Zemlji.

Više od 200 biljnih vrsta

„Ovo je očigledno izvanredna i neobična pojava, veoma različita od drugih obrazaca cvjetanja koji se dešavaju drugdje u svijetu – izraslo je više od 200 biljnih vrsta za samo nekoliko toplih dana početkom proljeća na području koje je inače prekriveno smeđim pijeskom“, rekao je šef Odjeljenja za zaštićena područja Nacionalnog udruženja šumarskih kompanija Horhe Karabantes, prenosi AP.

Rekordne padavine u Čileu

Tokom jula i avgusta u nekoliko pokrajina Čilea zabilježene su rekordne padavine, a količine kiše na pojedinim mjestima nisu zabilježene od početka mjerenja pedesetih godina prošlog vijeka.

Ogromne količine kiše natopile su inače suvo tlo Atakame, omogućivši sjemenu koje se već nalazilo u zemljištu, kao i novom koje su donijeli vjetrovi, da proklija i pusti korijen.

Pustinja promijenila izgled
Zbog specifičnih uslova, Atakama povremeno može da doživi kratkotrajni period cvjetanja, kada pustinjski predio dobije potpuno drugačiji izgled. Ovoga puta količina vlage stvorila je uslove za neobično obiman rast različitih biljnih vrsta.

Obilne padavine povezuju se sa sve snažnijim klimatskim fenomenom „super El Ninjo“, koji je povezan sa promjenama temperature i padavina u različitim dijelovima svijeta.

Stajao je pored autobuskih stajališta, na trgovima, ispred željezničkih stanica, u blizini škola i fabrika, a mnogi ga i danas pamte jednostavno kao “crveni kiosk”.

U njemu su se prodavale novine i cigarete, kupovale karte, plaćalo parkiranje, spremale viršle i obavljale različite usluge.

Njegov pravi naziv bio je K67, a osmislio ga je slovenački arhitekta i industrijski dizajner Saša J. Mehtig. Ideja je nastala 1966. godine, a naziv K67 povezuje se sa 1967. godinom, kada je dizajn patentiran.

Ono što je nekada bilo dio svakodnevice miliona ljudi danas se nalazi i u kolekciji Muzeja moderne umjetnosti u Njujorku (MoMA), kao primjer značajnog modernog industrijskog dizajna, prenosi Magazin Politika.

Zašto K67 nije bio samo kiosk?
Kada je Mehtig osmislio K67, napravio ga je kao modularni sistem koji je mogao da se prilagođava različitim potrebama.

Osnovna zamisao bila je da se pojedinačni elementi povezuju i tako stvaraju različite cjeline. Jedan modul bio je dovoljan za malu prodavnicu, dok je više povezanih jedinica moglo da stvori znatno veći prostor.

To je bila veoma moderna ideja za šezdesete godine. Umjesto da se svaki mali objekat posebno gradi, isti industrijski proizvedeni sistem mogao je da se postavi na različitim mjestima i dobije različitu namjenu.

K67 je tako mogao da bude kiosk za novine, prodavnica, punkt za prodaju karata, turistički informativni centar, portirnica, mjesto za naplatu parkiranja ili objekat brze hrane.

U jugoslovenskom sjećanju posebno su ostale viršle, zemičke i jogurt koji su se kupovali na ovim kioscima.

Zašto ga svi pamte kao crvenog?
Iako je crvena boja vremenom postala njegov zaštitni znak, K67 nije postojao samo u crvenoj boji.

Proizvodio se u različitim bojama, među kojima su bile bijela, zelena, žuta, narandžasta i plava. Ipak, jarkocrveni primjerci toliko su se urezali u sjećanje da je “crveni kiosk” postao sinonim za K67.

Boja je imala i praktičnu ulogu. Jarki kiosk lako se uočavao u gradskom prostoru, dok su ga zaobljene linije i neobičan oblik odmah izdvajali među betonom, asfaltom i klasičnim zidanim objektima.

Kako je iz Jugoslavije stigao do Japana i Amerike?
Izvan Jugoslavije K67 je imao još raznovrsniju primjenu.

Korišten je kao prodavnica, objekat brze hrane i punkt na skijalištima, a zabilježene su i neobičnije namjene, uključujući korištenje u sistemima granične kontrole.

Zbog toga ga nije sasvim precizno opisivati samo kao “trafiku”. K67 je bio mali arhitektonski sistem namijenjen javnom prostoru.

Primjerci K67 izvozili su se u Poljsku, Japan, Novi Zeland, Keniju, Irak, tadašnji Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države.

Prema dostupnim podacima, proizvedeno je oko 7.500 primjeraka, a proizvodnja je trajala do 1999. godine.

To je posebno značajno jer su mnogi modernistički i futuristički projekti iz šezdesetih godina ostali samo na crtežima ili u obliku prototipova, dok je K67 iz arhitektonske ideje prešao u masovnu proizvodnju.

Od čega je napravljen K67?
K67 je pravljen od ojačanog poliestera, čelika i stakla, što je omogućavalo serijsku proizvodnju njegovog neobičnog, zaobljenog oblika.

Upravo je to bila jedna od njegovih najvećih prednosti. Nije morao da se gradi poput male kuće, već se proizvodio kao industrijski proizvod, transportovao i postavljao tamo gdje je bio potreban.

Muzej moderne umjetnosti u Njujorku uvrstio je K67 u svoju kolekciju, a crveni kiosk bio je predstavljen i na izložbi “Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980”, posvećenoj arhitekturi nekadašnje Jugoslavije.

Kako je obični kiosk postao dizajnerska ikona?
Poslije raspada Jugoslavije mnogi kiosci K67 uklonjeni su, propali ili zamijenjeni novim montažnim objektima. Ono što je nekada bilo gotovo svuda počelo je da postaje rijetkost.

A onda se dogodio zanimljiv preokret.

Dok su ga gradovi sve više uklanjali kao zastarjelu uličnu opremu, dizajneri, arhitekte, kolekcionari i muzeji počeli su da ga otkrivaju kao vrijedan dio industrijskog nasljeđa.

Neki sačuvani primjerci danas dobijaju potpuno nove funkcije i koriste se kao kafići, turistički punktovi, izložbeni prostori ili privremeni objekti.

Kiosk koji je nekada bio toliko običan da ga gotovo niko nije primjećivao tako je postao jedan od prepoznatljivih simbola jugoslovenskog industrijskog dizajna.

View this post on Instagram

A post shared by Катарина | сербка | гид | Белград (@beogradski__)