Šetnja dobro poznatim ulicama i mimoilaženje sa već viđenim ljudima, u malim mjestima predstavlja svakodnevicu. Dok jedan prolaznik drugome izgovara: „Dobar dan”, on i ne sluti da pozdravlja čovjeka koji je nekada činio velike stvari, a danas je zaboravljen.

Jedanaest kilometara od gradske graje ne zvuči kao velika udaljenost, ali pedesetih godina prošlog vijeka oni su predstavljali veliki izazov. U selu Glavice, na području opštine Glamoč, u porodičnoj kući Erceg je 1936. godine rođena Dosta.

„Tada su se sva djeca rađala u kućama, a kad dijete malo odraste odmah ide za ovcama. Išla sam u realnu gimnaziju, selo mi je bilo daleko, pa sam dvije godine bila u internatu. Moji su ušli u zadrugu, tadašnju, koja me obećala školovati, ali su slagali, pa sam se vratila u osmogodišnju školu”, govori devedesetogodišnja baka o svojim pubertetskim danima za eTrafika.net.

Ona je oduvijek bila vizionarka, odbacujući sve predrasude da žena nešto ne može ili ne smije. Nakon prestanka školovanja, Dosta se vraća seoskom životu, sve do 1959. godine, kada donosi odluku o preokretu svoje životne putanje.

Foto: Lejla Ćirić

„Iz naše kuće trebalo je neko da ide za Srbiju na izgradnju autoputa Niš – Paraćin. Brat je morao da radi oko žita, a mama je negodovala moj najavljeni odlazak, vodeći se seoskom pričom ‘dok žensko ode u svijet krene svašta da radi’. A ja gdje god sam išla mislila sam da ona ide za mnom, toliki sam imala strah. Na kraju sam ipak otišla ta dva mjeseca”, prisjeća se sa osmijehom na licu i sjetom u glasu.

Njen prvi odvažni korak donio joj je veliko zadovoljstvo. Putujući na radnu akciju u Srbiju, zapisivala je sve gradove kojima je prolazila, kako bi porodici i komšijama mogla da prepriča svoje putovanje.

„Iz Glamoča je bilo nas 17, a u tom naselju nas 700 iz svih republika bivše Jugoslavije. Razgraničavali smo cestu, dovozili pjesak, pripremali teren, po cijeli dan smo bili na suncu. Nema posla koji nismo radili. Nadređeni nam nije dao ni da odmorimo, toliko sam bila tvrdoglava da sam mu jedne prilike odgovorila kako nisam došla na prisilni rad, i sada, nakon svih godina, ne znam kako sam se sjetila te riječi – prisilni”, kroz smijeh priča za eTrafiku.

Dva mjeseca radne akcije su bili uslov kako bi Dosta mogla predati zahtjev za posao u tvornici trikotaže u Glamoču, koja je započela sa radom šezdesetih godina.

„Prvi dan sam na posao došla sa štapom od ovaca i postala pletač. Zatim sam radila na modeliranju, kontroli, pa me prebace u računovodstvo, pa na materijalno knjigovodstvo. Kad je Niko Babić došao za direktora, on me prebacio u proizvodnju i postala sam vođa smjene od 30 radnika. Tu sam zaradila penziju”, objašanjava ona sa ponosom, jer su majstori svoje znanje od nje krili, dok je ona išla za njima i upijala svaki njihov pokret.

Radila je punih 16 godina, nakon toga majka joj se razboljela. Njeno liječenje je zahtijevalo česte odlaske za Livno, što je bilo nedostižno za ljude iz sela kojima je i Glamoč bio daleko.

„Zovnula sam komšiju da ju odveze, dala sam mu novčanicu koju smo svi zvali ‘crvendać’. Bilo mu malo, ali ne htjede uzeti više, samo reče da ga više ne zovemo, jer u selu nema dobrog puta, a on neće svoje auto da lomi. Pomislila sam tada kako nas neće više niko vozati, nego ja. Prijavim se za polaganje vozačkog, ja jedina”, slikovito opisuje Dosta Erceg, koja je tako postala prva žena u Glamoču koja je položila vozački ispit i samostalno sjela za volan. Prva vozačka dozvola izdata od strane SUP-a Glamoč sa ženskim imenom i slikom je njena. Motiv svega bila je majka.

„Nisam dugo razmišljala, bolest moje majke mi je bila pouka. Pomislila sam tada i ti ćeš Dosto, pukao mi je film”, objašnjava pomalo tužno.

Najveća podrška su joj bili roditelji kojima je bilo neizmjerno drago zbog njenog uspjeha, uz dozu straha za već odraslo žensko dijete. Vjerovali su u Dostu jer je uvijek voljela eksperimentisati, dok joj je sjedenje predstavljalo najveću kaznu.

Foto: Lejla Ćirić

„Na pisti je bila obuka za poligon. Kaže ti meni Živković: ‘Vozi u rikverc dok ti ja ne kažem da staneš’. Vozila sam dok me nije vrat zabolio, noga mi se mahinalno opustila koliko sam se fokusirala da gledam iza sebe, skoči ‘Fićo’ u nebesa, a on se meni smije. Kad smo krenuli prema Livnu, izašli na pravac, naredi on meni da smanjim brzinu, a ja dodajem gas, pa naglo zakoči, a on da će glavom u šoferšajbnu. Znao je da vraćam za pistu, ja sam uvijek bila belaj”, prepičava živopisno anegdotu sa jedne od svojih prvih vožnji.

Proces polaganja je bio isti kao i danas. Prvo je položila testove, zatim vožnju, a cijela obuka koštala je 280 dinara. Instruktor Gojko Živković se nije iznenadio kada je vidio Dostu, jer je poznavao njen temperament i karakter.

„Tog se dana vrlo dobro sjećam, 13. decembar 1975. godine, snijeg u Livnu, a ja taj dan polažem. Imala sam tremu, noga mi je drhtala, a bilo me strah voziti uz brdo. Bog me pogledao kad mi je komisija naredila rutu po ravnici. Kad smo stigli do pumpe gdje sam se trebala okrenuti, meni je od straha cesta izgledala usko i reče mi čovjek iz komisije da može proći kamion, sama sam sebi rekla ako može on, mogu i ja. Na kraju sam auto parkirala dobro kao nikad i položila sam taj dan”, prisjeća se ona.

Logičan slijed je bio da se nakon vozačke kupi auto. Dosta se uputila u Banjaluku, u auto kuću „Šumadija” i kupila svoje prvo auto. Zastavu 750, simbol jugoslovenskih drumova, „Fiću”.

„Kad sam došla u selo, kao da je došao predsjednik. Komšije izlaze iz kuća na put, nose šta je ko imao, kokošija jaja, nema šta mi ne daju, okitilo me pravo”, prepričava prisjećajući se detalja kroz smijeh.

U malom mjestu, tada sa mnogo ljudi, ona nije mogla proći nezapaženo.

„Nikada u selo, a ni iz sela nisam išla prazna, Fićo je uvijek bio pun, vozila sam i muškarce i žene. Nikada nisam doživjela neprijatnu situaciju u Glamoču, kao žena vozač ili nisam obraćala pažnju. Kad dođem kod auto-mehaničara Žole, on odmah moje auto uzme, uvijek sam bila prva kad god dođem i niko se nije bunio što čeka zbog mene”, navodi kako su je muškarci poštovali.

Dosta u „Fići” je bila prava atrakcija. Vozila ga je šest godina, a onda je na red došla Škoda 120 LS.

„Kad sam vidjela Škodu, lijepa mi, a ja objavim oglas da prodajem ‘Fiću’. Kad sam ga prodala, sa jednim čovjekom pravac Banjaluka. Došli mi u auto kuću, stoje dvije – zelena i u boji cigle. Sa ovom drugom sam se vratila kući, ali od sreće nisam mogla da vozim”, govori i sada sa uzbuđenjem.

Foto: Lejla Ćirić

U penziju je otišla 1991. godine, a Škodu je vozila do kraja radnog staža. Za vrijeme rata izbjegla je u Leštane kod Vinče, u nestašici goriva bila je prisiljena ostaviti svoju ljubimicu u garaži.

„Ostavila sam i ključ u njoj, nisam htjela da iko odvaljuje bilo šta na njoj. Bez obzira što neće više biti moja, bilo mi je žao da neko lupa po tako lijepom autu. Čim sam se vratila, otišla sam da u garažu, komšinica mi reče: ‘Otišla ti je Škoda’. Bilo mi je žao, ali mnogo ljudi je izgubilo puno više od auta, nisam htjela da se sekiram”, prepričava.

Dosta više nije imala auto, ali to nije ograničavalo njeno kretanje. Šetala je, dok je mogla, svaki dan sa šeširom na glavi i dvodjelnim kompletom. Imala je svoju rutu koja joj je osiguravala miran i čvrst san.

„Ne izlazim više nigdje, ne mogu da hodam, stalno sam u ova četiri zida, kao u samici. Utorkom mi dođu Katrin i Anđelka, iz ‘Caritasa’. Jako su korektne, kao da sam ih rodila i da su mi najrođenije. Uvijek mi nešto donesu i iznenade me. Desna ruka mi je sestrin unuk, Velimir, a i komšije su mi dobre”, govori.

Više puta, u toku razgovora, istakla je koliko joj znači pomoć Katrin Popović koja joj pruža medicinske usluge, te Anđelke Andrić koja Dosti pomaže u kućnim poslovima.

„Odu mi u kupovinu namirnica i lijekova, ovjere mi knjižicu, sve što ja ne mogu. Neki dan me Katrin odvezla na šišanje u puno novijoj Škodi od moje nekadašnje. Nekada sam ja vozila druge doktoru, a sada drugi vozaju mene, sve se u životu vrati”, pripovijeda.

Dosta se nikada nije udavala i kaže da ne žali jer joj to nije padalo na pamet. Promijenila je dva auta, imala puno društva, nikada nije štedjela, a ono njoj najpotrebnije, gorivo, je bilo jeftino.

Za kraj razgovora htjela je mladima poručiti da slušaju svoje majke, da se bave nečim što donosi korist i da ne upadnu u loše društvo, jer život duže traje ako je kvalitetno iskorišten.

Odbor za međureligijsku saradnju u Zenici ocjenjuje da skrnavljenje pravoslavnog groblja u Pečuju predstavlja vandalizam do sada nezabilježen u ovom gradu i napad na dostojanstvo pokojnika, njihove porodice, ali i sve građane.

Iz Odbora je saopšteno da su zabrinuti zbog činjenice da je na pravoslavnom groblju u mjestu Pečuj oštećeno oko 60 nadgrobnih spomenika, te da je posebno bolno to što ovo groblje nije bilo dirnuto u vrijeme ratnih razaranja, a sada se u miru svjedoči vandalizmu razmjera kakve Zenica do sada nije zabilježila.

U saopštenju se podsjeća da Saborni hram Rođenja Presvete Bogorodice u Zenici ove godine obilježava 140 godina od izgradnje, te da je u toku njegova rekonstrukcija.

Predsjednik Odbora za zaštitu prava Srba u Federaciji BiH Đorđe Radanović izjavio je ranije Srni da je na pravoslavnom groblju u selu Pečuj, dva kilometra od centra Zenice, uništeno 60 nadgrobnih spomenika.

On je dodao da ga je o uništavanju spomenika obavijestio sveštenik i da se na fotografijama, koje je objavila i Srna, može vidjeti da je počinjen vandalizam uz upotrebu fizičke snage.

“Problem je što je groblje udaljeno dva kilometra od centra Zenice gdje policija ima pristup, a da niko ništa nije primijetio, već otac /Marko/ Maleš”, rekao je Radanović.

Vulićeva poručila: Uništavanje pravoslavnih grobalja – pokušaj brisanja srpskog identiteta

Uništavanje pravoslavnih grobalja u Federaciji BiH /FBiH/ nije samo napad na mrtve, nego i pokušaj brisanja srpskog identiteta, izjavila je Srni šef Kluba poslanika SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Sanja Vulić.

Vulićeva je rekla da političko Sarajevo i određeni međunarodni predstavnici tvrde da nije na snazi progon hrišćana i da ima mjesta za sve, ali da je jasno da im smetaju i živi i mrtvi Srbi širom BiH.

“Neće im to poći za rukom, srpsko nasljeđe i sjećanje ostaju neuništivi”, poručila je Vulićeva, povodom uništavanja 60 pravoslavnih nadgrobnih spomenika u selu Pečuj kod Zenice.

Vulićeva je ocijenila da je uništavanje pravoslavnih nadgrobnih spomenika u Pečuju nečuveno i nedopustivo.

Nova zakonska rješenja, kojim je predviđeno da prilikom upisa mališana u vrtiće ljekarsko uvjerenje sadrži i informaciju o vakcinacionom statusu, još nisu stupila na snagu, ali pedijatri u Srpskoj već neko vrijeme na osnovu instrukcija nadležnih provjeravaju kod roditelja da li su djeca imunizovana i ako nisu, zbog čega.

U Inspektoratu RS navode da je Zakonom o predškolskom vaspitanju i obrazovanju, koji je trenutno na snazi, propisano da se upis djece u vrtić, između ostalog, vrši na osnovu ljekarskog uvjerenja dobijenog na osnovu pregleda o fizičkom i psihičkom razvoju djeteta i laboratorijskih nalaza koji sadrže bris nosa i grla i nalaz stolice.

– S tim u vezi, republička prosvjetna inspekcija prilikom kontrole upisa djece provjerava i da li je priložena sva propisana dokumentacija, te da li ustanova o istima uredno vodi evidencije. Zakonom je propisana i kazna za predškolsku ustanovu ukoliko upiše dijete bez obavezne dokumentacije propisane ovim zakonom – navode u Inspektoratu.

Dodaju da je sistematska imunizacija djece i omladine određenog uzrasta regulisana Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti i Pravilnikom o imunizaciji i hemoprofilaksi protiv zaraznih bolesti. Sistematsku imunizaciju sprovode zdravstvene ustanove koje vode evidenciju o istoj, te ukoliko roditelj ili staratelj odbije da izvrši sistematsku imunizaciju, zdravstvena ustanova ima obavezu da o tome obavijesti zdravstvenu inspekciju.

– Pismenim putem u proteklih godinu dana je pozvano 87 roditelja, od čega 54 roditelja ne odbijaju vakcinaciju, ali zbog trenutnog zdravstvenog stanja djeteta ili drugih razloga nisu bili u mogućnosti da obave vakcinaciju, te im je ostavljen rok od šest mjeseci da izvrše imunizaciju. Sedam roditelja je dostavilo dokaze o izvršenoj imunizaciji, dok je pet roditelja odbilo imunizaciju i prema njima su pokrenuti prekršajni postupci. Šest roditelja nije na adresi koja je navedena na izvještaju doma zdravlja, dok 15 roditelja još nije odgovorilo na poziv inspektora – ističu u Inspektoratu.

Naglašavaju da je Nacrtom novog zakona o predškolskom vaspitanju i obrazovanju, koji je još u skupštinskoj proceduri, predviđeno da prilikom upisa djece u vrtiće ljekarsko uvjerenje treba da sadrži i informaciju o vakcinalnom statusu djeteta.

– U samom Nacrtu novog zakona nije striktno definisano kakav mora da bude vakcinalni status djeteta, te očekujemo da će se to pitanje dodatno razjasniti imajući u vidu i odredbe Pravilnika o imunizaciji i hemoprofilaksi protiv zaraznih bolesti koji propisuju da kontraindikacija za imunizaciju lica protiv zarazne bolesti može biti opšta i posebna, a prema trajanju može biti privremena ili trajna, što su ključne okolnosti kada je riječ o imunizaciji djece – naveli su iz Inspektorata.

Međutim, roditelji i ljekari svjedoče da je ta praksa već uvedena. To potvrđuje i pedijatar iz Banjaluke Slavojka Keleman koja kaže da je u posljednjih nekoliko mjeseci uz ljekarsko uvjerenje za upis u vrtić ili školu obavezno priložiti informaciju o vakcinacionom statusu djeteta.

– U informaciji se navodi da li je dijete bilo bolesno, operisano, primalo transfuziju i zbog čega nije na vrijeme vakcinisano. Ranije nam to nije traženo, ali nam je prije dva, tri mjeseca došlo naređenje iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite. U formularu koji imamo u IZIS-u prvo što se popunjava je status vakcinacije. Sada je na vrtićima da li će djecu koja nisu vakcinisana primiti ili ne – navela je Kelemanova.

Načelnica ambulante za specijalističke konsultacije iz pedijatrije Doma zdravlja Bijeljina Stojanka Škorić istakla je za “Glas” da bi sva djeca prilikom upisa u kolektiv, bilo da je riječ o vrtiću ili školi, trebalo da budu uredno vakcinisana.

– Nadam se da će i dokument koji predviđa da ljekarsko uvjerenje prilikom upisa djeteta sadrži informaciju o vakcinacionom statusu biti usvojen, jer mi pedijatri zaista imamo problema sa roditeljima koji ne žele vakcinisati djecu – rekla je Škorićeva.

Ona je pojasnila da ima roditelja koji odbijaju da vakcinišu djecu, ali i da postoje oni čiji su mališani uredno vakcinisani, za koje su potvrde izdavali bez problema.

– Možda će neki roditelji ove godine uspjeti upisati djecu bez uredne vakcinacije, ali kada stupi na snagu novi zakon o predškolskom vaspitanju i obrazovanju, sumnjam da će se iko usuditi. Tada će biti lakše i nama, ali i školama i obdaništima, jer ćemo imati slovo zakona na šta da se pozovemo – istakla je Škorićeva.

Ona je dodala da pedijatri prate vakcinacioni karton, a vakcina se ne odgađa, osim u slučajevima zdravstvenih prepreka.

– Zamolila bih roditelje da se pridržavaju vakcinacionog kartona. Vakcine su preventiva i daju se širom svijeta, a mi smo dio tog sistema. Prošle godine smo imali epidemiju morbila i bilo je dosta težih slučajeva, uključujući upale pluća i dugotrajne komplikacije. Nikad nije kasno nadoknaditi propuštene doze – poručila je Škorićeva.

Roditelji mališana koji pohađaju pojedine banjalučke vrtiće dobili su obavještenje da prilikom pribavljanja ljekarskog uvjerenja pedijatri traže i informaciju o vakcinaciji.

– Pojedini pedijatri ne žele da izdaju potvrdu za boravak u kolektivu jer djeca nisu vakcinisana redovno. Zakon još nije stupio na snagu, ali pedijatri pišu potvrde da dijete nije podobno da boravi u kolektivu ukoliko nije redovno vakcinisano. Ukoliko dijete iz opravdanih razloga, poput bolesti, nije vakcinu primilo, može dobiti potvrdu, ali ako roditelji ne žele da vakcinišu djecu, onda ne daju potvrdu – navodi se u obavještenju upućenom roditeljima.

Vlasnica banjalučkog privatnog vrtića “Miki Maus” Aleksandra Malević ističe da vrtići poštuju samo propise i mišljenja ljekara.

– Ako ljekar navede da dijete nije sposobno za kolektiv jer nije vakcinisano, mi ga ne možemo primiti. U proteklom mjesecu bilo je slučajeva da smo vraćali djecu koja nisu vakcinisana, uz savjet da to učine što prije. Ukoliko je vakcinacija odgođena iz zdravstvenih razloga, a pedijatar to nije označio kao prepreku, dijete može pohađati vrtić. Konačnu odluku o sposobnosti djeteta donosi pedijatar, a ne direktor vrtića – naglasila je Malevićeva.

Obuhvat MMR-om

Prema podacima Instituta za javno zdravstvo RS, obuhvat drugom dozom MMR vakcine lani bio je 77,7 odsto. Prema podacima Instituta, prošle godine evidentirano je 313 slučajeva morbila u Srpskoj.