Odlazak Banjalučanina Alije Mahmutovića, omiljenog čika Ale, emotivno je dirnuo mnoge stanovnike grada na Vrbasu.
Jedan od njih je i travel bloger Robert Dacešin, koji je na svojoj Facebook stranici iznio prijedlog da se Banjaluka jednoj od svojih legendi oduži podizanjem statue. Njegov post prenosimo u cjelini:

“Iako sam u ovih osam godina koliko imam svoju stranicu i blog, pored pisanja o drugim destinacijama, ponekad znao pisati i o idejama kako unaprijediti turizam u Banjaluci, od toga obično nikada nije bilo ništa.

Predlagao sam tako kroz godine Zmijanjski park, balone na Manjači nalik na one u Kapadokiji, ideju za izgled spomenika Safikade na Kastelu, posebnu aplikaciju za strance kako bi se lakše snašli u gradu i još razne druge stvari za koje iskreno vjerujem da bi bile dodatna turistička ponuda gradu, ali dobro. Nisam to radio iz razloga da neko priča da sam ja to predložio, već zato što volim svoj grad najviše na svijetu i hoću da kada mi prijatelju iz drugih zemalja dođu u posjetu, imaju šta da vide i da mu se oduševe jednako baš kao i ja svaki put kada se vratim u njega.

A iako znam da vjerovatno i od ove ideje neće biti ništa, ajde barem da je napišem ovdje, da mi duši bude lakše.

Kao neko ko je rođen u Banjaluci juna ‘89. godine i ko je svoj čitav život proveo u gradu, ne pamtim da je za mog vakta u gradu postojala osoba koju smo svi nekako jednako i istinski voljeli kao što je to bio čika Ale.

Vjerujem da je i prije mene bio jednako omiljen, ali moj komšo (živjeli smo u istoj zgradi, samo različiti ulazi), je složićete se bio ona rijetka dobra duša koju danas teško možeš pronaći.

Neću pisati o tome kako je pamtio tablice automobila i skupljao sličice Životinjskog carstva jer vjerujem da ste za to već čuli do sada. Njegova veličina ide mnogo i iznad bombona i slatkiša koje nam je svima dijelio. Radi se o tome da je naš čika Ale vjerovatno bio jedini čovjek koji je živio u ovom gradu od njegovog nastajanja koji je mnogo više dao za druge, nego što je tražio ili dobio od njih. Ne radi se opet o bombonama, već o osmijesima i pozdravima koje je upućivao usputnim drugima, hrani koju je davao svim životinjama, ali prije svega dobroj energiji koja je isijavala iz nje.

U materijalističkom svijetu u kojem živimo i u kojem svi želimo više, bolje i veće, on je ostao skroman, jednostavan i nenametljiv. On je dokaz da čovjeka ne čine ni riječi ili odjela, već djela, a o njegovim će se tek vjerujem pisati i prepričavati.

I kao neko ko živi u ovom gradu, moram priznati da bih se mnogo obradovao njegovoj statui kako stoji na raskrsnici kod Gradskog mosta, na kojoj je on imao običaj da stoji. Da mu ponekad mahnemo dok smo u prolazu i da nas njegova pojava osvijesti da budemo dobri jedni prema drugima i da se međusobno pomažemo.

I da. Ne znam koliko bista u gradu postoji sa kojima vjerujem da većina Banjalučana nema nikakvu emotivnu povezanost niti zna o kome se radi. Zašto onda ne napraviti jednu ovu?

P.S. Znam da i od ovoga vjerovatno neće biti ništa, ali bar je duši ljepše

P.S.S. Ako možete podijelite ovaj post, da dođe do onih koji nešto mogu napraviti po ovom pitanju.