Connect with us

Zanimljivosti

OBJAŠNJENJE DOKTORA: Zašto nam psovanje toliko prija (i zašto TREBA da ponekad opsujemo)

Da li ste se ikada zapitali zašto se osjećate dobro kad psujete?

Ako bismo vas pitali kako biste definisali psovanje, šta biste odgovorili? Prema riječima doktorke Eme Birn, autorke knjige “Psovanje je dobro po vas”, psovanje je veoma teško definisati. Ona navodi da je riječ o “vrsti jezika” koju koju korisimo u osjećaju zaprepašćenja, nervoze, ushićenosti.

“Mi odlučujemo šta je tačno psovanje konsenzusom, a veliki dio tog konsenzusa ima veze s tim šta je tabu u datoj kulturi. Na nekim mjestima se vrijeđaju na dijelove tijela, negdje na životinjska imena, negdje na bolesti, negdje na određene tjelesne funkcije”, objašnjava doktorka Birn i dodaje:

“Da bi imalo određeni emotivni efekat, morate da se igrate s tabuom u datom društvu. To je ona vrsta jezika koju ne biste koristili u određenim okolnostima, na primjer, na razgovoru za posao ili kad prvi put upoznajete partnerove roditelje”, objašnjava doktorka. Htjeli da priznamo ili ne, činjenica je da psujemo u svakodnevnim situacijama – tokom gužve u saobraćaju, kad prospemo kafu ili kasnimo na važan sastanak.

Izgovaranje ružnih riječi doživljavamo kao potrebu da se “istresemo”, zbog čega momentalno imamo određen nivo zadovoljstva. Zašto je to tako?

“U stresnoj situaciji ili kad se desi nešto neočekivano, čini da se da je naša refleksna reakcija da psujemo. I na neki način osjećamo se dobro!”, kaže Gadi, redovni slušalac VVC-jevog Svjetskog servisa, sa kojim su drugi slušaoci saglasni. Ovako su glasili njihovi odgovori na ovo pitanje:

“Kad psujem, to može da bude iz radosti, krajnjeg iznenađenja ili dubokog žaljenja, bola ili bijesa”, “Čini se da je to najekspresivniji način da iskažete neku emociju”, “Naiđe mi automatski, bez razmišljanja i odmah se osjetim bolje”, “Ne psujem mnogo. Mislim da ako to koristite često, gubi snagu”, “Želite to da sačuvate za prilike kad je stvarno korisno”…

Doktorka Birn kaže da je jedna od najzanimljivijih stvari na koje je naišla tokom istraživanja, bila činjenica da čak i ljudi koji su doživeli hemisferoktomiju (kad uklonite jednu stranu čovjekovog mozga zbog neke nepopravljive štete) mogu da izgube sposobnost govora, ali ne potpuno.

“Kad uklonite nečiju lijevu hemisferu ili imate nekoga čija je lijeva hemisfera teško oštećena moždanim udarom i osoba je izgubila većinu sposobnosti govora, uglavnom ćete ustanoviti da je ona i dalje sposobna da psuje. Izgleda da gradimo neke veoma snažne emocionalne veze s određenom vrstom jezika.

Možete da uklonite dio nečijeg mozga i potpuno negirate nečiju sposobnost da se služi jezikom na način koji je tendenciozan i planiran, kao što ja to činim sada. Ali oni i dalje mogu spontano da opsuju. Psovanje je toliko snažno vezano za emocije, da su pokreti mišića neophodni da bi se izgovorile psovke pohranjene na više mjesta. Tako da imamo ‘bekap’ kad treba da ih koristimo”, kaže doktorka Birn.

Vrijedi li psovati u teškim situacijama?
Kada nas nešto boli, obično psujemo. Doktor Ričard Stivens, viši predavač psihologije na Univerzitetu u Kilu i osoba zadužena za njihovu “Laboratoriju psovki” u kojoj sprovodi eksperimente, zapitao se da li ima svrhe psovati u takvim situacijama. Tada je otkrio da, kada ljudi koriste ružne riječi, uspijevaju da izdrže bol. Primjera radi, mogu duže da drže ruku u ledu. Eksepriment u kom su psovke zamijenili drugim riječima, pokazao je da samo psovke imaju emotivni efekat.

“Obično vidimo da dolazi do ubrzanog rada srca tokom psovanja, u poređenju sa neutralnom riječi. To ukazuje na neku vrstu emocionalne reakcije na psovanje, a mi znamo da je psovanje neke vrsta emocionalnog jezika. I tako je naša radna hipoteza da je, kad ljudi opsuju zbog bola, oni praktično podižu nivo stresa i pokreću fenomen po imenu analgezija izazvana stresom (kad ste neosetljivi na bol), što je deo šire reakcije po imenu ‘bori se ili bježi'”, dodaje doktor Stivens.

Related Topics:

Zanimljivosti

NAUČNICI ZBUNJENI: Ova pečurka izaziva halucinacije patuljaka

Delikatesna pečurka iz kineske provincije Junan krije neobičnu tajnu – nakon konzumacije kod pojedinih ljudi izaziva višednevne halucinacije u kojima vide mnoštvo sićušnih patuljaka, a naučnici još ne znaju koja supstanca stoji iza ovog fenomena.

Kako navodi “Gardijan”, ova gljiva raste u simbiozi s borovima i veoma je cijenjena zbog ukusa, ali njena konzumacija može da dovede do višednevnih halucinacija u kojima se pojavljuju prikazi patuljastih osoba u jarkoj odjeći koje skaču, trče, penju se i igraju u inače sasvim uobičajenom okruženju.

Naučnici navode da su takve vizije specifične upravo za ovu pečurku i da se razlikuju od halucinacija koje izazivaju psilocibinske, odnosno takozvane “magične pečurke”, čije dejstvo potiče od psihoaktivne supstance psilocibina.

Iako Lanmaoa asiatica nije srodna psilocibinskim pečurkama, supstanca odgovorna za halucinacije još nije identifikovana.

Prema dosadašnjim saznanjima, halucinacije izazvane ovom pečurkom gotovo uvijek uključuju prikaze sitnih ljudi i mogu da traju nekoliko dana.

Istraživanja pokazuju i da se supstanca koja izaziva halucinacije uništava ukoliko se pečurka kuva najmanje 15 minuta prije konzumiranja.

Osim u kineskoj provinciji Junan, Lanmaoa asiatica do sada je zabilježena samo na Filipinima.

Nastavi čitati

Zanimljivosti

“ZVIJER” OD 770 KILOGRAMA SE VRATILA IZ DUBINA: Uhvaćena najveća bijela ajkule ikada

Poslije nekoliko mjeseci bez ikakvog signala, najveća bijela ajkula ikada zabilježena u Atlantskom okeanu ponovo je uočena, a stručnjaci vjeruju da se kreće ka sjeveru u potrazi za hranom.

Najveća bela ajkula ikada registrovana u Atlantskom okeanu, “Contender”, ponovo je zabilježena nakon višemjesečnog nestanka sa sistema satelitskog praćenja.

Ajkula, duga više od četiri metra i teška oko 770 kilograma, posljednji put je registrovana u aprilu u blizini zaliva Pamliko Saund u američkoj saveznoj državi Severna Karolina, nakon čega je nestala sa radara jer je zaronila u velike dubine.

Signal je ponovo uhvaćen, ali lokacija nije poznata
Istraživački tim OCEARCH, koji prati kretanje velikih bijelih ajkula, saopštio je da je prošle srijede uređaj za praćenje ponovo poslao signal.

Međutim, radilo se o slabom satelitskom signalu, poznatom kao “Z-ping”, što znači da peraje ajkule nije bilo dovoljno dugo iznad površine vode kako bi uređaj poslao precizne podatke o njenoj lokaciji.

Zbog toga istraživači trenutno ne mogu sa sigurnošću da utvrde gdje se ajkula nalazi.

Kreće se ka oblastima bogatim plijenom
Na osnovu dosadašnjih istraživanja i migracionih obrazaca velikih belih ajkula, stručnjaci smatraju da bi “Contender” mogao da pliva ka Kejp Kodu u američkoj saveznoj državi Masačusets ili ka obalama Atlantske Kanade.

Kako navode iz organizacije OCEARCH, velike bijele ajkule u zapadnom dijelu Sjevernog Atlantika tokom leta i početkom jeseni redovno migriraju ka severu u potrazi za hranom.

“Kejp Kod i Atlantska Kanada nude odgovarajuću temperaturu mora i obilje plijena, prije svega foka i velikih vrsta riba”, saopštili su iz OCEARCH-a.

Prešao više od 11.000 kilometara
Ajkula “Contender” obeležena je satelitskim uređajem u januaru 2025. godine u severnom Atlantiku, nedaleko od obala američkih saveznih država Džordžija i Florida.

Od tada je, prema podacima istraživača, prešla više od 7.000 milja (oko 11.300 kilometara) duž istočne obale Sjeverne Amerike, što je čini jednom od najpraćenijih velikih bijelih ajkula na svijetu.

Nastavi čitati

Zanimljivosti

NEVJEROVATAN SLUČAJ U BELGIJI: Zmija dobila 12 mladunaca bez mužjaka

Stručnjaci zoološkog vrta Pakavi park u belgijskom Olmenu ostali su iznenađeni nakon što je ženka bjelousne bambusove zmije donijela na svijet 12 mladunaca iako godinama nije bila u kontaktu s mužjakom.

To je izuzetno rijedak slučaj, saopštili su danas, 15. jula, stručnjaci iz zoološkog vrta.

Veterinar Tim Bauts rekao je da je odmah posumnjao na neobičan događaj kada su ga čuvari obavijestili da je zmija Marija dobila mladunce, jer u njenom terarijumu dugo nije bilo mužjaka, prenio je VRT.

Objašnjenje je pronađeno u fenomenu koji se naziva “partenogeneza”, odnosno obliku razmnožavanja bez oplodnje mužjakom, prenosi Tanjug.

Kod nekih vrsta gmizavaca ženke mogu same da se razmnožavaju kada nema mužjaka, kako bi se nastavila vrsta.

Bauts je objasnio da se u tom procesu jajna ćelija spaja sa dijelom ćelije koji bi inače propao, čime nastaje embrion sa gotovo identičnim genetskim materijalom majke.

Mladunci nisu potpuno isti kao majka, ali su joj genetski veoma slični.

Foto: Jean Paul Montanaro/Pexels
Foto: Jean Paul Montanaro/Pexels

Svih 12 mladunaca su mužjaci.

Iako ovaj način razmnožavanja može da pomogne opstanku vrste, čuvari su mladunce odmah odvojili od majke jer postoji opasnost da bi ih ona pojela.

Zmija, koja ranije nije imala ime, dobila je ime Marija po simbolici “bezgrešnog začeća”.

Bauts se našalio da bi, pošto je dobila 12 mladunaca, mogli da ih nazovu po apostolima.

Veterinar je naveo da je partenogeneza veoma rijetka pojava.

Ranije je zabilježena, između ostalog, kod komodskih zmajeva u londonskom zoološkom vrtu, ali se nikada ranije nije dogodila u Belgiji niti kod ove vrste zmije.

Posjetioci Pakavi parka već mogu da vide mladunce.

Nastavi čitati

Aktuelno