Kriza NATO saveza, koju su s obje strane Atlantika do sada poricali ili pokušavali da odlože , sada je stigla, piše Robert Kagan u američkom časopisu ”The Atlantic”, prenosi Index.

Nakon što je Rusija u srijedu poslala roj drinova na Poljsku, navodi Kagan, došao je trenutak u kom će svijet otkriti da li su Sjedinjene Države i dalje posvećene odbrani svojih saveznika.

Kagan, koji je saradnik “The Atlantica” i viši naučni saradnik u “Brookings Institution”, jednom od najuticajnijih američkih tink-tankova, podsjeća da je od početka svoje predsjedničke kampanje Donald Tramp bio nejasan oko američkih bezbjednosnih obaveza prema Evropi.

“Saveznici su se nadali da će uspjeti da ga smire laskavim titulama poput ‘tatice’, popuštanjem pred njegovim carinama i opštim prihvatanjem ponižavajuće podložnosti – sve samo kako bi kupili vrijeme. Neki su čak gajili iluziju da će SAD pružiti neku vrstu sigurnosti ako bi evropske snage ušle u Ukrajinu, mada je bilo jasno da to Vladimir Putin nikada ne bi dopustio”, ocijenio je Kagan.

Prema njegovom mišljenju, pravo iskušenje američke predanosti činilo se kao problem koji će se pojaviti tek budućnosti, dok se u međuvremenu održavala fasada transatlantskog jedinstva, sve dok Evropa ne ojača sama ili dok Tramp ne ode sa scene.

To je odgovaralo i Amerikancima i Evropljanima: Tramp nije morao otvoreno da napusti saveznike, iako ih je postupno napuštao, a Evropljani nisu morali da priznaju da SAD više nisu uz njih, što bi značilo suočavanje sa sopstvenom sigurnošću i većim izdvajanjima za odbranu.

Putin je požurio…

Putin je, piše Kagan, imao sve razloge da požuri stvari. Iznenađenje je jedino to što napad na Poljsku nije izveo ranije.

Napad na linije snabdijevanja Ukrajine preko Poljske, Rumunije ili Slovačke uvijek mu je bio opcija.

Istorijski gledano, kad bi neka država direktno snabdijevala oružjem drugu državu u ratu, to je značilo da se i sama smatra zaraćenom stranom. Da je Putin ranije odlučio da bombarduje te linije snabdijevanja, mogao je da tvrdi da ima pravo na to, ističe autor teksta.

Odgovarajući na pitanje zašto onda to nije uradio, Kegan kaže da ranoj fazi rata Putin vjerovatno nije imao kapaciteta, ali da je važniji razlog bio strah da bi to u rat uvuklo NATO i SAD.

To je bila njegova noćna mora, pogotovo nakon što ruske snage nisu uspjele da ostvare brzu pobjedu i zaglavile su u Ukrajini.

Američka suzdržanost

Da je NATO ušao u rat, ruske bi snage bile osuđene na propast. Samo američki brodski i podmornički projektili mogli su da unište most kod Krima, da odsjeku ključnu rusku liniju snabdijevanja i pretvore vojnike u Ukrajini u mete za NATO avione i rakete.

Putin bi tada morao da bira između kapitulacije i nuklearnog rata koji bi uništio Rusiju.

Uprkos tome, piše Kagan, od početka su upravo Amerikanci bili ti koji su se najviše bojali vlastite intervencije.

Bajdenova administracija znala je za Putinove planove još u novembru 2021. i upozoravala na invaziju, ali nije preduzela nijedan potez koji bi nagovijestio vojnu reakciju – ni slanje brodova u Crno more, ni premještanje snaga bliže Ukrajini.

Kad je invazija počela, ruska vojska je zaglavila, ali SAD su i dalje birali suzdržanost: slali su oružje, ali uz stroga ograničenja, i izbjegavale sve što bi se moglo shvatiti kao agresivno.

Putin je tako preživio najveći trenutak opasnosti za Rusiju od Staljingrada.

Priprema za udar na NATO

Nakon što je shvatio razmjere američke suzdržanosti, Putin je krenuo da pritiska susjede i saveznike Ukrajine. To je bilo logično, s obzirom na kontradikciju američke politike: pomagati Ukrajini, ali ne ulaziti u sukob s Rusijom.

Putinov cilj sada je da prisili Ukrajinu na predaju. U Poljskoj već raste skepsa oko pomoći Kijevu, a ruski udari mogli bi da povećaju protivljenje ako SAD pokažu nepouzdanost. Time bi Ukrajinci morali da razmišljaju o svijetu bez spoljne pomoći.

Ali, Putin cilja i na veći plijen: raspad NATO saveza.

Već mjesecima vodi “rat u sjenci” protiv članica NATO-a, uključujući sabotaže i pokušaje atentata na evropske odbrambene zvaničnike.

Kako podsjeća kolumnista “Atlantica”, Trampova administracija na to je reagovala najavama da se SAD više ne mogu brinuti za evropsku bezbjednist, prijetnjama povlačenjem snaga i otkazivanjem vojnih programa u Baltiku.

Napad na Poljsku izvukao je “rat u sjenci” na svjetlost dana. Ako Tramp ne učini ništa nakon ruskog napada na članicu NATO-a, piše Kagan, Evropljani će se morati da prestanu da se zavaravaju i priznaju da Amerika više nije uz njih

Teroristički napad u Njujorku 11. septembra 2001. godine u kojem je ubijeno oko 3.000 ljudi, a više od 25.000 povrijeđeno, promijenio je svijet.

Teroristički napad prije 24 godine na kule Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku i na zgradu Pentagona, prema zvaničnim izvještajima, izveli su pripadnici terorističke grupe Al Kaida otetim putničkim avionima.

Devetnaest pripadnika Al Kaide upali su u kabine četiri putnička aviona i, služeći se noževima za hartiju kao oružjem, preuzeli kontrolu.

Avion “American Airlines” uletio je u sjeverni toranj Svjetskog trgovinskog centra na donjem Menhetnu, a dvadesetak minuta kasnije avion “United Airlinesa” udario je u južnu kulu.

Obje kule bliznakinje sa po 110 spratova srušile su se za manje od dva sata, što je dovelo i do znatnog oštećenja okolnih zgrada.

Treći avion otet iznad Ohaja pao je na zapadnu stranu Pentagona i izazvao urušavanje zgrade.

Četvrti avion letio je u pravcu Vašingtona, ali se srušio u polje u Pensilvaniji, nakon što su putnici ušli u kabinu i borili se sa otmičarima za kontrolu.

U Svjetskom trgovinskom centru i okolini poginule su 2.753 osobe, u Pentagonu 184, a u Pensilvaniji 40, prenijela je Srna.

Napad 11. septembra značio je početak vala američkih vojnih intervencija i generisao je čitav niz sukoba na Bliskom istoku. Tadašnji američki predsjednik Džordž Buš je samo nekoliko dana nakon napada objavio “rat protiv terorizma”.

Nakon ovih napada, SAD su zvanično pokrenule rat protiv terorizma i pritisak na Avganistan radi svrgavanja talibana koji su odbili zahtjev Vašingtona da protjeraju vođu Al Kaide Osamu bin Ladena.

U martu 2003., Sjedinjene Države napale su Irak i svrgnule predsjednika Sadama Huseina. Iako nije bio direktno povezan s terorističkim napadima, Husein je optužen za proizvodnju oružja za masovno uništenje. Invazija je bila ključni dio novoosnovanog američkog rata protiv terorizma, pod vođstvom Buša.

Bin Laden je odgovornost za napad 11. septembra preuzeo 2004. godine, a kao motiv je naveo podršku Izraelu i prisustvo američke vojske u Iraku i Saudijskoj Arabiji.

Sedam godina kasnije Bin Laden je ubijen u Pakistanu u raciji koju su sprovele američke snage.

Ono što, nakon napada na Njujork osjećaju gotovo svi u svijetu, su pojačane bezbjedonosne mjere koje uključuju gotovo neometano nadziranje svakoga.

Te mjere temelje se na Patriotskom zakonu, koji je američki Kongres izglasao 25. oktobra 2001. godine, a iako je on prvobitno trebao imati vremensko ograničenje, Kongres je njegov vijek trajanja u nekoliko navrata produžavao pa je tako na snazi i danas.

Iako u ostatku svijeta mjere nisu bile toliko rigorozne kao u SAD, one su u ime borbe protiv terorizma, dovele do značajno većih ovlaštenja bezbjedonosnih službi i strožijeg nadziranja građana, posebnih onih sumnjivih pojedinaca.

Teroristički napad 11. septembra 2001. godine jedan je od događaja koji su obilježili početak 21. vijeka, u smislu opštih ekonomskih, socijalnih, kulturnih i vojnih posljedica koje su uslijedile u SAD i ostatku svijeta.

Na mjestu na kojem su se nalazile kule bliznakinje u Njujorku podignuto je spomen-obilježje žrtvama, a izgrađene su i nove zgrade Svjetskog trgovinskog centra.

Tramp je napomenuo da je “radikalno ljevičarsko političko nasilje povrijedilo previše nevinih ljudi”.

U video poruci objavljenoj na “Truth Social”-u, američki predsjednik Donald Tramp poručio je da je “ispunjen tugom i ljutnjom zbog gnusnog atentata na Čarlija Kirka”.

“Čarli je inspirisao milione i večeras su svi koji su ga poznavali i voljeli ujedinjeni u šoku i užasu. Čarli je patriota koji je posvetio svoj život cilju otvorene debate i zemlji koju toliko voli, Sjedinjenim Američkim Državama”, naveo je Tramp.

“On je uzor istine i slobode, i nikada nije postojao niko koga su mladi toliko poštovali. Čarli je takođe bio čovjek duboke, duboke vjere. I tješi nas spoznaja da je sada u miru sa Bogom na nebu”, rekao je Tramp, dodajući da je zamolio Boga da pazi na Kirkovu suprugu i djecu u ovom strašnom času bola i patnje. Ovo je mračan trenutak za Ameriku”, dodao je.

Najavio je da će njegova administracija “pronaći svakog od onih koji su doprinijeli ovom zločinu i drugom političkom nasilju”.

Tramp je napomenuo da je “radikalno ljevičarsko političko nasilje povrijedilo previše nevinih ljudi”.

Spomenuo je pokušaj atentata na njega i ubistvo Brajana Tompsona, izvršnog direktora UnitedHealthcarea, prošle godine.