Boravak u Moskvi modrički atletičar iskoristio je da istrči polumaraton. Poslovne obaveze usmjerile su ga ka Rusiji, a tokom 15 dana provedenih u najvećoj državi na svijetu nije želio je da njegov hobi trpi, tako da ekstremni uslovi i velika hladnoća nisu bili nikakva prepreka za uspješan poduhvat.

Iako nije riječ o zvaničnom takmičenju, rezultat koji je Jovanović (35) ostvario u Moskvi je impresivan. Dionicu od 21,1 kilometar istrčao je za sat, 24 minuta i sedam sekundi. I sve to na temperaturi od minus 7 stepeni Celzijusa!

“Trenutno su u Moskvi aktuelni zimski sportovi – klizanje, skijaško trčanje, biatlon, hokej na ledu, dok se trčanjem bavimo samo mi entuzijasti”, rekao je Jovanović.

Tokom planiranja puta, raspitivao se o mogućim trkama na kojima bi mogao da nastupi u Moskvi. Izbor nije bio veliki, ali je ipak pronašao jednu.

“U Moskvu sam otišao poslom, pa nisam smio sebi da dopustim ni da se prehladim. Kao mladi i perspektivni stručnjaci u Nestru, dobili smo priliku da dođemo na petnaestodnevno stažiranje. Ovo je prvi put da je orzanizovano okupljanje stručnjaka između matične ruske kompanije i drugih zemalja, gdje radnici iz inostranstva imaju priliku da učestvuju u raznim procesima, razmjenjuju iskustva, mišljenja i ideje. Postoji i takmičenje mladih inženjera, gdje sam takođe učestvovao. Trčanje je moj hobi, u okviru naše matične kompanije mnogo se ulaže u sport i zdrav život, pa sam se pridružio atletskoj sekciji. Želio sam tokom boravka u Moskvi da istrčim neku trku. Bio je mali izbor, s obzirom da je već kraj sezone i trenira se u zatvorenom. Slabo ima događaja na otvorenom, ali pronašli smo ovaj polumaraton u parku Gorki. Bila je i distanca od deset i po kilometara, neki su trčali tu dionicu, njih 100, dok se nas pet iz kompanije, od ukupno 70 takmičara, odlučilo za polumaraton.”

Nije mu polumaraton u prijestonici Rusije bila prva ekstremna trka u karijeri. I ranije je nastupao po zimskim uslovima, tako da je znao šta ga očekuje u Moskvi.

“Trčao sam ranije jedan maraton u zimskim uslovima, gdje mi je na startu trke bilo -8, a u Moskvi mi je ta temperatura bila na cilju. I još je taj dan bio među toplijim. Tamo sam proveo petnaestak dana, jutarnje temperature su oko minus 15, dnevne tu negdje do minus 7. Naveče, kada sam išao da treniram, s obzirom da ujutro nisam stizao, temperature su skoro kao jutarnje, oko -13 ili -14. Nekakve posebne pripreme nisam imao. Posljednjih godina kod nas zime nisu jake, nismo imali nekih ekstremnijih uslova, većinom je podnošljivo. Treniram tokom cijele godine, nebitno bio plus ili minus, a možda samo nekoliko treninga da smo odradili u nekim težim uslovima”, kaže Jovanović, koji je trčanjem bavi nešto više od pet godina, a već je ostvario neke impresivne rezultate.

Koja je razlika između trčanja u optimalnim uslovima i na temperaturnom minusu?

“Utrošak energije po zimi je mnogo veći, jer tijelo mora da održava temperaturu, a i da drži tempo. Snijeg je padao i tokom trke, a mnogo više energije se troši tada. Jednostavno, cijelo tijelo radi – da se održi balans na klizavom, jer tu je bilo i dijelova staze koji su zaleđeni, a negdje snijeg nije ni utaban. Bilo je dijelova gdje je staza bila OK za trčanje, ali rekao bih da je dvije trećine staze bilo pod snijegom i ledom. Staza je išla pored rijeke Moskve, gdje vjetar ‘brije’ i ogromna je hladnoća. Ja sam navikao da trčim u šortsu, pa i kada je zima. Gore se dobro obučem, višeslojno, a vrijedi napomenuti da je bitno imati i opremu i prilagoditi se uslovima”, naglašava maratonac.

Pomenuo si maraton u zimskim uslovima. Možeš li uporediti trčanje po veoma visokoj i veoma niskoj temperaturi? U čemu je razlika i šta je teže?

“I jedno i drugo ima svoju težinu. I kada je prevruće, tijelo troši mnogo energije da se hladi. Ovdje je kontra. Puno više energije potrebno je da se zagriješ i održiš temperaturu. Meni je prosječna brzina bila oko 15,5 kilometara na sat. Ljeti, potrebno je mnogo više hidratacije, zaštite od sunca… Trčao sam trke i na plus 35 stepeni, ali po meni je trčanje po hladnoći ekstremnije. Kad je vruće, možeš se rashladiti i komotnije obući, a kad je hladno, koliko god da se obučeš, to te ometa. Noge su konstantno mokre, u snijegu i ledu, hladno je, mrzne. Ja sam se oko vrata smrzao, od znoja sam se praktično pretvorio u ledenicu”, opisuje nam Jovanović kako je trčati na “minusu”.

Kada si počeo da trčiš i kako su izgledali tvoji počeci?

“Oduvijek sam u sportu. Na selu nemaš mnogo izbora – ili fudbal ili ništa drugo. Negdje do 20. godine igrao sam fudbal, poslije fakulteta bio je neki period stagnacije u sportu, a 2018. sam počeo pomalo da trčim. U Banjaluci je tada bio organizovan polumaraton, a sa radnim kolegama dogovorio sam se da učestvujemo u štafeti 4×5 kilometara. Mi iz Modriče sastavili smo ekipu, a u timu je bilo nekih koji su se bavili biciklizmom, neko fudbalom, košarkom, ali niko nije imao neki ‘bekgraund’ u trčanju. Ali htjeli smo da probamo. Bez neke pripreme, od 160 štafeta bili smo 16. i to nam je bilo kao da smo oborili neki svjetski rekord”, prisjeća se Jovanović, koji je član Atletsko-rekreativnog kluba Modriča.

Modričani su poznati po Uličnoj trci, koja se sada već tradicionalno održava za Vidovdan, dan Opštine Modriča, dok svake godine trče i 9. januara, povodom Dana Republike Srpske.

“Malo-pomalo, u Modriči se aktiviralo trčanje, krenula je Ulična trka, krenule su i pripreme. Prvo smo uspjeli da istrčimo pet kilometara, nakon toga smo željeli da vidimo možemo li deset. Krenuli smo jednom sedmično da treniramo, pa dvaput, triput… Forma se popravila, krenuli su i bolji rezultati i ja sam se u tome prepoznao. To mi se sviđa. Radim stresan posao, tu je i porodica, razne druge obaveze, tako da mi je trčanje odličan izduvni ventil. Počeo sam malo ozbiljnije da treniram, vodim računa o opremi, edukujem se i od 2018. kada sam krenuo i kada su rezultati bili totalno rekreativni, došao sam do situacije da sam ove godine vicešampion BiH u maratonu i polumaratonu. Ti rezultati premašuju rekreativni nivo, svake godine sam u Top 5 i u maratonu i u polumaratonu u BiH i napredujem, razvijam se. Krenulo je sve sasvim slučajno, a sada malo žalim što se sve nije desilo ranije, jer vjerovatno bi rezultati bili mnogo bolji jer i sada imam prostora za napredak. Za jednog 35-godišnjaka, koji nije imao trkačku pozadinu, rezultati su zaista respektabilni”, priča nam Žarko.

Pretpostavljam da ti je najteže bilo tokom korone? Poznato je da si tada u Miloševcu, u svom dvorištu, istrčao polumaraton i bila je to vijest koja je odjeknula kod nas i u regionu.

“Trkačka zajednica u BiH počela je da se širi na sve strane. Trenirali smo, trčali i takmičili se, željeli da postignemo što bolja vremena i pobijedimo sami sebe, putovali skoro svaki vikend negdje i onda je odjednom sve stalo, toga više nema. Kako čovjek da nađe motivaciju da trenira? Ali, izdržalo se i to. Bilo je virtuelnih trka, raznih internet izazova. Pronalazili smo načine da se takmičimo i održimo formu, makar na daljinu, da razmjenjujemo rezultate… Tokom pandemije korona virusa, jedini maraton koji je održan u Evropi bio je u Sarajevu. Ja sam tada rekao da tamo moram ići i istrčao sam ga. Bitno je pronaći motivaciju, kada je nađeš, imaš i volju da treniraš i da napreduješ.”

U narednom periodu Jovanovića očekuju nastupi na velikim takmičenjima.

“Ovu godinu privodimo kraju, a plan za narednu je nastup na Balkanskom prvenstvu u polumaratonu u Nikšiću, te prvenstvo Balkana u maratonu, koje će biti održano u Beogradu. To je što se tiče prve polovine godine. Ostvarenim rezultatima omogućio sam sebi nastup na velikim takmičenjima i sada je to jedan korak više. Iako smo mi daleko i od trkačkih zajednica u regionu, želim pokazati zube. Uvijek volim da se takmičim sa boljim, želim da pružim maksimum, pa kako bude.”

Ipak, to nije sve. Na ljeto će biti dio spektakla u Parizu – tokom Olimpijskih igara naredne godine, u prestonici Francuske premijerno će biti održana i trka rekreativaca.

“Akcenat mi je na tom prvom dijelu sezone, a onda u avgustu trčim u Parizu. Imam tu čast što ću trčati na Olimpijskom maratonu. Trka će biti prvi put sada organizovana. Dakle, osim onog takmičarskog olimpijskog maratona, gdje će nastupati olimpijci, trčaće i rekreativci, istom trasom, istog dana, samo u drugom terminu. Među 20.024 trkača iz cijelog svijeta, za sada sam ja jedini iz BiH. To mi je sigurno vrhunac karijere. Kad već ne mogu kao takmičar, makar u tom rekreativnom dijelu da nastupim i budem dio Olimpijskih igara i svega što ide uz to”, može Jovanović da bude ponosan na ostvareno u prethodnom periodu.

“Iz godine u godinu popravljam rezultate, red je da naredne godine budem prvak BiH u jednoj od disciplina. Trudiću se, trenirati, pa kako bude. Samo da bude sreće i zdravlja, rezultata će biti”, kaže on.

Šta bi preporučio nekom ko želi da tek krene sa trčanjem? Mnogo je rekreativaca koji počinju sa trčanjem u trećoj i četvrtoj deceniji života. Kako početi i kako naći motivaciju da se nastavi? Kako pobijediti samog sebe i ići protiv “glave” i ostvariti ono što smatrate da je nemoguće?

“Baš tokom boravka u Rusiji bio je organizovan panel, gdje sam ja bio jedan od govornika. Tema je bila ‘Kako početi trčati i ne odustati’. Trčanje je osnova svih drugih sportova. Za trčanje nije potrebno puno – patike, šorts i majica. I izađeš da trčiš. Ne treba gledati na druge. Nekom je tri kilometra puno, nekom je to ništa. Ne treba se opterećivati vremenima, rezultatima, udaljenostima, nego jednostavno izaći i trčati. Sve dođe polako. I ja kada sam počinjao, nisam bio u formi. Većina ima i viška kilograma, nema kondicije, ali malo-pomalo sve dođe na svoje. Uspjeh ne dolazi preko noći. Dugotrajan je proces i potrebno je vrijeme. Osjećaj kada istrčite nešto što ste u glavi mislili da nikada nećete moći je poseban. Budete ponosni na sebe. Moj savjet je svima da probaju. Benefiti su i zdravstveni i psihološki, čovjek može mnogo da dobije od trčanja”, zaključio je na kraju Jovanović.

MONDO