Connect with us

Region

ISPOVJEST GLUMICE I ČUVENE TV SPIKERKE! “Žao mi je što sam karijeru završila rečenicom POČELO JE BOMBARDOVANJE JUGOSLAVIJE”

Lijepa, odmjerena i dostojanstvena, godinama nam je putem TV ekrana saopštavala najvažnije vijesti. Prve korake napravila je na radiju sa tri godine, a kasnije u Dječjoj dramskoj grupi Bate Miladinovića. Glumu je studirala s Ružicom Sokić, Nikolom Simićem, Batom Živojinovićem i Radom Đuričin. Na Televiziji Beograd radila je od njenog osnivanja 1958. do penzije 2000. godine. Danas je ponosna na svoje dvoje djece Dubravku i Radomira, ali i unuke Kosa, Aleksandra i Filipa… TO JE LJILJANA MARKOVIĆ!

Među porodičnim fotografijama najdraža mi je jedna slika, sada već potpuno izbledjela, iz najranijeg iz djetinjstva. Ja u bijeloj čipkastoj haljinici, sa plavom velikom mašnom na vrhu glave, imam dvije i po godine. Držali su me u naručju. Preda mnom veliki sivi mikrofon, pričvršćen federastim žicama za još veći krug iznad koga je bio natpis koji nisam umjela da pročitam: “Pazi, sluša te cijli svijet”.

Ljiljana Marković, Ispovest
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

U jednoj od prvih emisija Radio Beograda za najmlađe recitovala sam tog popodneva, izgleda da je bio četvrtak nekog proljeća 1938. “Sjedi mačak na prozoru…” Tako je mikrofon ušao u moj život i trajao do 2000. godine, kad sam otišla u penziju. Mikrofon, srećom, traje u životima moje djece Duce i Laleta.

Rođenje

Rođena sam 3. marta 1935. u zanatlijskoj porodici Mitrović, kod pijane gazdarice na Pašinom brdu. Moj otac Dragomir ostavljen je ispred Saborne crkve 1905. Usvojio ga je tada najpoznatiji kujundžija u Beogradu, koji je pravio ogradu oko dvora. Odgajio ga je djed zajedno sa svojim sinom. Oca su oženili mojom majkom Janom Grozdanić, koja je bila pekarska ćerka sa teške periferije grada, a djedova pekara bila je malo poviše Autokomande. Rođena sam kao njihovo četvrto dijete, a prvo dvoje im je umrlo. Pokojna baka je rekla da će mi pred svoju smrt ispričati ko su očevi pravi roditelji. Međutim, umrla je dementna. Nikad nisam saznala na koga imam ovakav glas, da li su mi biološki baka i deka bili operska pjevačica ili neki glumac, ili neka gradska gospođica i gospodin.

Prvi koraci u glumi

Član pionirske radio-grupe postajem odmah po oslobođenju Beograda u jesen 1945. Bila sam visoka, suvonjava djevojčica s dubokim altom. I gotovo redovno sam umesto svojih vršnjaka glumila dječake. To sam podnosila, ali kada mi je Dragutin Guta Dobričanin odredio da u nekoj dječjoj bajci glumim sjedobradog deku, skoro čitave noći nisam oka sklopila. Zamalo da ne dođem na prikazivanje. Saznala sam da i Guta glumi Proku u popularnoj emisiji “Veselo veče” i odlučila da se pojavim na probi. Pjevala sam rolu djeda u bajci “Deda i repa”, koja se mogla i javno gledati na Kolarčevom narodnom univerzitetu. Svaki put kad bih na kraju, na poklonu, skinula šubaru i ispale mi kike, doživljavala sam “standing ovations”. Tako je Guta otkrio moj glumački talenat i ja sam završila 1954. na Akademiji pozorišnih umjetnosti, na odsjeku glume u klasi prof. Kolundžića.

Ljiljana Marković, Ispovest
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Moja klasa

Generacija koja je obilježila istoriju pozorišta, filma, televizije, moji klasići Ruža Sokić, Rada Đuričin, Rada Andrić, Bata Živojinović, Nikola Simić, Tori Janković, Aco Asoski. Akademija je bila u Knez Mihailovoj, ja, već udata, živjela sam iza ćoška u Sedmog jula 1. Ispite smo spremale u našoj kuhinji, dok sam ja kuvala ručak za Sašu. Bili su to studentski dani koji se ne mogu opisati riječima. Svi smo se profesionalno ostvarili i obilježili kulturu naše zemlje. Danas ulazim u 90. godinu, ostale smo samo Rada Đuričin i ja, možda zato što smo bile najbolje drugarice.

Kako sam ušla u televiziju

Godine 1956. moj suprug Saša je u julu pokrenuo eksperimentalnu televiziju u okviru radio-izložbe na Tehničkom fakultetu, prirodno da ja, kao njegova žena, pune dvije nedjelje sa ostalim umjetnicima stvaram taj televizijski program. Čitala sam vijesti i najave iz večeri u veče. Izložba je promovisala prvu industrijsku kameru, koju je proizvela jedna slovenačka firma.

Ljiljana Marković, Ispovest
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Tako sam se zarazila televizijom. Te 1962. postala sam voditelj TV Dnevnika Televizije Beograd. Ostalo je istorija i svi me znaju kao lice i glas koje izgovara: “Gledali ste Dnevnik, laku noć i prijatno.”

U inostranstvu takve emisije uglavnom vode muški spikeri, dok kod nas, kao što znate, praksa je pokazala da u ozbiljnim političkim emisijama odgovara žena spiker. Izmjenom lika potencira se i skreće pažnja na pojedine grupe vijesti i storija. Opravdanja, dakle, ima, ali isto tako ima i razloga protiv. Meni često zamjeraju da sam u Dnevniku preozbiljna, ali to mora tako da bude jer to zahtijeva karakter emisije.

Moj suprug Aleksandar Saša Marković morao je da ode sa televizije kad sam postala spiker. Ono što je nekada važilo u televiziji, danas ne važi. A poslije ću vam ispričati kako smo se zavoljeli.

Prvo Beogradsko proljeće

Nisam samo radila Dnevnik, a ljudi me po tome sigurno najviše pamte. Sredinom šezdesetih Televizija Beograd pokreće kulturni magazin “Spektar”, koji sam vodila. Imala sam priliku da intervjuišem i Ivu Andrića i sve druge velike kulturne poslanike naše tadašnje zemlje. Uvijek sam se trudila da radim i nešto drugo. Godine 1961. sa Branislavom Branom Surutkom vodila sam prvo Beogradsko proljeće. Danas to često zaborave da spomenu. Radila bih još puno puta slične programe da nije stupila na snagu odluka na televiziji da oni koji čitaju vijesti ne mogu da rade ništa što je zabavni program. Moja koleginica Dunja Lango, i pored te zabrane, otišla je da vodi Beogradsko proljeće i odmah su je skinuli s Dnevnika.

Ljiljana Marković, Ispovest
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Uzor bio BBC

Kada govorimo o Televiziji Beograd, ona je i tada bila postavljena na principima BBC. Ona se trudila da zadrži tu ozbiljnost. Danas je baš zbog toga i postala ozbiljan Javni servis.

Emisija o poljoprivredi

U svoju biografiju upisala sam i emisiju sa Zaharijem Trnavčevićem, koja se bavila poljoprivredom. Mislim da je kasnije iz toga nastalo “Znanje imanje”, ali to nije važno. Emisija je bila tako koncipirana sa tim nekim ozbiljnim reportažama iz poljoprivrede, ali uvijek su tu bili muzičari i pjevači. Pamtim dobro da su mi tokom snimanja emisije u Homolju tom prilikom poklonili vlaški prsluk do pola lista s tim njihovim ornamentima. Dugo sam ga nosila.

Duško Radović

Bila sam član Ateljea 212 i Narodnog pozorišta. Tumačila sam glavne uloge u filmovima “Pogon B” i “Mali čovek” i igrala u još nekoliko filmova. Volim i seriju “Ženski razgovori” Duška Radovića. On toliko dobro poznaje žensku psihologiju da tekst gotovo i ne treba glumiti. Sve je toliko normalno i prirodno. Sve ženske reakcije i razmišljanja toliko su uvjerljivi i svima nama bliski da se često identifikujemo sa ličnostima koje glumimo.

Ljiljana Marković, Ispovest
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Žal

Posljednji put sam radila pred bombardovanje 1999. I danas mi je žao što sam karijeru završila saopštavajući da je počelo bombardovanje Jugoslavije.

Privatni život

Supruga Sašu upoznala sam na Radio Beogradu. Moja ćerka Duca često priča tu našu priču. On je bio desetak godina stariji od mene i radio je emisiju o filmu koja se zvala “Govorimo o filmu”. Znate, tada novinarima Radio Beograda nije bilo dozvoljeno da govore pred mikrofonom i njemu su poslali mene, koja sam tada imala 19 godina, da čitam te njegove tekstove. E, onda je u jednom trenutku urednik redakcije Radivoje Lola Đukić rekao da ja ne mogu to više da čitam. Zašto? Pa zato što se izgleda nas dvoje muvamo i, ako se tu nešto dogodi, on će biti kum. I tako samo se nekoliko mjeseci kasnije nas dvoje i vjenčali, a kumovi su nam bili Radivoje Lola Đukić i Bojan Dimitrijević, budući veliki dopisnik Radio Beograda iz Pariza.

Ljiljana Marković, Ispovest
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Prvi ručak

Uživala sam u našoj ljubavi i svemu što donosi brak. Nikad neću zaboraviti prvi ručak koji sam skuvala u braku. Napravila sam sarme, ali sam zaboravila da u njih stavim pirinač. Mrzelo me je da ih odvijam, pa sam pirinač skuvala i servirala ga odvojeno. Od tada je moj muž često umio u šali da spomene te moje “montažne sarme”.

Porodica mog supruga vodi porijeklo sa Pelješca. Njihov predak je došao u Srbiju 1821. godine i radio kao učitelj i pisar. Nije u Srbiji tada bilo mnogo pismenih ljudi. On je učestvovao u nekoj pobuni sveštenika u tadašnjoj Austougarskoj, pa je morao da prebjegne kod Miloša Obrenovića. Vladar nije smio da ga primi u Kragujevac, gdje je on bio tada, nego ga je poslao u Požarevac. Naša porodica je i odlučila da dio svoje zaostavštine pokloni tamošnjem Istorijskom arhivu. Ona sadrži više od hiljadu knjiga, dokumenata i fotografija o Drugom svjetskom ratu na našim prostorima. Riječ je o zaostavštini mog pokojnog supruga, pisca, publiciste i revolucionara Aleksandra Saše Markovića (1927-1994), rodom iz Požarevca.

Ljiljana Marković, Ispovest
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Djeca

Iz braka smo dobili dvoje divne djece, Dubravku Ducu Marković i Radomira Laleta Marković. Nikad ih nisam tukla. S nama u kući živjela je naša kućna pomoćnica Irena, koja je na neki način bila dio naše porodice. Radila je kod nas više od 30 godina. Naša služavka poslužila je Novaku Novaku kao inspiracija za lik Tine u seriji “Pozorište u kući”.

Ljiljana Marković, Ispovest
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Duca i Lale su mi podarili i unuke Kosa, Aleksandra i Filipa.

Rat u Bosni

Najteže mi je u karijeri bilo devedesetih, kad je počeo rat u Bosni. Sestra mog supruga Branka Marković Obradov živjela je u Sarajevu sa svojom porodicom. Dolazila bih u redakciju i morala sam da čitam vijesti na drugom programu… Svaki put kad sam ulazila u televiziju, morala sam da popijem nešto za smirenje da bih mogla da izdržim pritisak. Čitala sam vijesti, a šta se stvarno dešava u Sarajevu znala sam od svoje rodbine.

Ljiljana Marković, Ispovest
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Kraj

Moja ćerka Duca umije da kaže da je teško pronaći nekog ko je imao ovako lijep život. Žao mi je što moj Saša nije tu. Otišao je prerano 1994. godine. Bilo mi je teško, ali život ide dalje. Prije dvadesetak dana proslavila sam i 89. rođendan. Uživam u svakom novom danu i trudim se da ne skidam osmijeh s lica.

Kurir

Region

DRAMA NA MLJETU! Djevojčica (1) se umalo utopila pred očima kupača, SPASENA u posljednjem trenutku, helikopter je prebacio u bolnicu!

Prava drama odigrala se danas na Jadranskom moru, kada je djevojčica, mlađa od dvije godine, krenula da se davi.

Kupači na plaži Mala Saplunara na Mljetu brzom reakcijom su oko 10 časova spriječili veliku tragediju i u posljednji čas spasili malenu djevojčicu od utapanja.

Kako se navodi, djevojčica stara godinu i osam mjeseci igrala se u plićaku, a nekoliko godina stariji brat kupao se u blizini. Kako su ispričali svjedoci, samo je nekoliko trenutaka ostala bez nadzora roditelja kad su primijetili da je počela da pluta s glavom u vodi.

– Svi su priskočili i počeli su da oživljavaju djevojčicu koja nekoliko minuta nije bila pri svijesti. Dijete je poplavilo i nakon nekoliko trenutaka izbacilo vodu i pjenu kroz usta. Idućih 15 minuta dijete je nekoliko puta kolabiralo i izbacilo je još vode kroz usta – ispričao je kupač koji je s porodicom bio na plaži.

Dodao je, još uvijek drhtavim glasom, da se sve dogodilo jako brzo i da nije imala ni šlauf ni mišiće kao zaštitu od utapanja. Pozvana je hitna pomoć s kojom su se roditelji našli na pola puta do Babina Polja, a potom su djevojčicu helikopterom prevezli u dubrovačku opštu bolnicu.

– Prema posljednjim informacijama, saznali smo da je curica stabilno – potvrdio je jedan od čitalaca za Dubrovniknet, a prenosi Kurir.

Nastavi čitati

Region

UROŠ I OTAC MU DOBILI MAKSIMALNU KAZNU! Sud potvrdio 20 GODINA za masakr u Duboni, ŽALBE ODBIJENE!

Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je presudu kojom su masovni ubica Uroš Blažić i njegov otac Radiša Blažić osuđeni na po 20 godina zatvora zbog masakra u Duboni i Malom Orašju.

Apelacioni sud je žalbe branilaca oca i sina odbio kao neosnovane.

Po ocjeni Apelacionog suda, prvostepeni sud je, suprotno navodima žalbe Uroša Blažića, u pobijanoj presudi najprije pravilno utvrdio sve zakonom propisane okolnosti u odnosu na olakšavajuće okolnosti, a zatim je pravilno od otežavajućih okolnosti cijenio da je okrivljeni Uroš Blažić prilikom preduzimanja radnji krivičnih djela u kratkom vremenskom periodu i u kontinuitetu ispoljio naročitu upornost, istrajnost, brutalnost ali i odsustvo empatije prema oštećenima, jer ih je ostavio bez pomoći i otišao potpuno mirno sa lica mjesta, ispoljivši pritom visok stepen kriminalne volje.

Sud mu je zato, dalje cjeneći stepen krivice i jačinu povrede zašitećnog dobra, najprije utvrdio pojedinačne kazne zatvora i to zbog izvršenja krivičnog djela teško ubistvo u trajanju od 20 godina, zbog krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja, dražanje, nošenje i promet eksplozivnih materija i krivičnog dela otmica u trajanju od po 10 godina, i zbog krivičnog djela neovlašćeno korišćenje tuđeg vozila kaznu zatvora u trajanju od tri godine, pa ga je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, pravilno primijenivši član zakona koji propisuje da se doživotni zatvor ne može izreći licu koje u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršilo 21 godinu života, navedeno je iz Apelacionog suda.

“Uroš Blažić je u vreme izvršenja krivičnog dela imao navršenih 20 godina života, pa samim tim spada u kategoriju mlađih punoletnih lica, kojima se u smislu imperativnih kriivčnopravnih propisa ne može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 20 godina, na koju kaznu zatvora je kao maksimalno zakonom propisanu, i prema stavu ovog suda pravino i osuđen”, ističu iz suda.

Pravilno je, navode, prvostepeni sud utvrdio da je okrivljeni Radiša Blažić kako u Duboni tako i u Šepšinu neovlašćeno držao veću količinu vatrenog oružja, djelova za oružje, konvertibilno oružje, municiju, eksplozivne materije i minsko-eksplozivna sredstava.

Po ocjeni Apelacionog suda u Beogradu protivpravno postupanje okrivljenog Radiše Blažića kada je u pitanju teško djelo protiv opšte sigunosti se ne ogleda u činjenju, već upravo u nečinjenju – propuštanju okrivljenog da obezbijedi navedenu količinu oružja i municije koju je nabavio i držao lako dostupnom okrivljenom Urošu Blažiću, čime je izazvana konkretna opasnost za život i tijelo ljudi, odnosno smrt i ranjavanje više lica od strane Uroša Blažića.

“Apelacioni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno u odnosu na okrivljenog Radišu Blažića od olakšavajućih okolnosti imao u vidu da se radi o porodičnom čoveku, da je postupao u stanju smanjene uračunljivosti do bitnog ali ne i bitno, te da je neosuđivan, dok je što se tiče otežavajućih okolnosti, sud imao u vidu da je u pitanju profesionalno vojno lice, između ostalog i instruktor za snajper, da mu je oružje bilo poznato i dostupno, da mu je takođe bilo poznato da su protiv njegovog sina pokretani prekršajni postupci, a da pritom uz sva ova saznanja kao vojno lice nije učinio ništa da svojim autoritetom i ličnošću utiče, zaštiti i spreči da se ikakva neprijatna situacija dogodi, kako u svojoj porodici najpre tako i u društvu, već je suprotno sopstvenoj profesiji doprineo da se dogodi tragedija nemerljivih razmera, pri čemu je njegov sin okrivljeni Uroš prilikom izvršenja dela ispoljio naročitu upornost, istrajnost, bezobzirnost, brutalnost i odsustvo svake empatije prema oštećenima”, dodaju iz Apelacionog suda.

Dajući adekvatan značaj utvrđenim otežavajućim i olakšavajućim okolnostima, prvostepeni sud je pravilno Radiši Blažiću utvrdio kazne i to za krivično djelo nedozvoljena proizvodnja, držanje, nošenje i promet oružja i eksplozinih materija kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i za krivično djelo teško djelo protiv opšte sigurnosti kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, a zatim ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, nalazeći da će se odmjerenom jedinstvenom kaznom u potupnosti ostvariti svrha kažnjavanja i da će se u dovoljnoj mjeri uticati na okrivljenog i na druge da ubuduće ne čine krivična djela, da će se odmjerenom kaznom uticati na jačanje morala i učvršćivanje obaveze poštovanja zakona i da će dovesti do potrebne pravičnosti i srazmjere između učinjenog djela i težine kazne, te da je odmjerena kazna neophodna ali i dovoljna da se ostvari kako specijalna tako i generalna prevencija u smislu suzbijanja društveno opasnih djelatnosti, prenosi Telegraf.rs.

Nastavi čitati

Region

ROČIŠTE TRAJALO DUŽE OD 8 SATI: Kecmanovići osuđeni na više godina zatvora

U Apelacionom sudu u Beogradu danas je završena sjednica za odlučivanje o žalbama na prvostepenu presudu kojom su Vladimir i Miljana Kecmanović, roditelji dječaka ubice, osuđeni na višegodišnje kazne zatvora, a odluka suda će naknadno hiti objavljena na sajtu Apelacionog suda.

Sjednica je počela juče i trajala je pet sati, a danas je trajala duže od tri sata.

U sudnici je najprije pročitana presuda, a potom su izložene i žalbe koje su na prvostepenu presudu uložili branioci Kecmanovića, trećeokrivljenog, instruktora streljaštva Nemanje Marinkovića, kao i Višeg javnog tužilaštva koje je žalbu uložilo u odnosu na visinu kazne i na oslobađajući dio presude u odnosu na Miljanu Kecmanović.

Presuda Kecmanovićima

Podsjetimo, prvostepenom presudom Višeg suda u Beogradu, 30. decembra prošle godine, Vladimir Kecmanović osuđen je na 14 i po godina zatvora zbog krivičnih djela zanemarivanje i zlostavljanje maloljetnog lica i teško djelo protiv opšte sigurnosti.

Njegova supruga Miljana Kecmanović osuđena je na tri godine zatvora zbog zanemarivanja i zlostavljanja maloljetnog lica.

Instruktor streljaštva Nemanja Marinković, osuđen na 15 mjeseci zatvora zbog davanja lažnog iskaza.

Par mjeseci nakon izricanja prvostepene presude, Kecmanovići su preko branilaca podnijeli žalbe Apelacionom sudu na presudu kojom su osuđeni na višegodišnje kazne zatvora.

Negirali optužbe

Vladimir i Miljana Kecmanović, tokom suđenja su negirali navode optužnice po kojoj su osuđeni, tvrdeći da su oni ugledna porodica, a otac maloljetnog ubice je naveo i da “ne treba on da leži u zatvoru za ono što je učinio njegov sin”.

Dječak ubica koji u vrijeme izvršenja ovog zločina nije imao navršenih 14 godina, pa samim tim nije krivično odgovoran, pucao je 3. maja u školi iz dva očeva pištolja koja je uzeo 1. maja.

On je pištolje kobnog dana stavio u svoj ranac, otišao u školu i tokom prvog časa ubio 10 osoba i ranio još petoro djece i nastavnicu istorije.

Oružje nije bilo adekvatno obezbjeđenoSudija Zoran Božović u presudi je, podsjetimo, naveo da je Vladimir Kecmanović zanemarivao dijete, vodio ga u streljanu, učio da puca u mete u obliku ljudi i čuvao oružje nepropisno.

– Zanemarivano je njegovo psihičko i emotivno stanje, kao i osjećaj da je odbačen u odeljenju. Roditelji prilikom promjene odjeljenja nisu poslušali preporuku da mu obezbjede pomoć psihologa. Vladimir Kecmanović je sinu govorio da je psihopata, a više puta ga je vodio u streljanu, dok je majka Miljana, prema ranijem iskazu dječaka, tražila od njega da bude najbolji – rekao je sudija Zoran Božović tokom obrazlaganje presude donijete krajem decembra, piše Blic.

Apelacioni sud ima tri mogućnosti

Vladimir i Miljana Kecmanović su tokom suđenja negirali navode optužnice tvrdeći da su oni ugledna porodica i da ne treba da budu kažnjeni za ono što je njihov sin uradio!

Presuda je obrazložena na čak 200 strana, a Apelacioni sud ima mogućnost da presudu potvrdi, djelimično preinači ili je potpuno ukine i naloži novo suđenje.

Dječak, koji u vreme izvršenja ovog zločina nije imao navršenih 14 godina, pa samim tim nije krivično odgovoran, pucao je 3. maja u školi iz dva očeva pištolja koja je uzeo 1. maja prošle godine.

On ih je kobnog dana stavio u svoj ranac, otišao u školu i tokom prvog časa ubio 10 osoba i ranio još petoro djece i nastavnicu istorije.

Nastavi čitati

Aktuelno