Četiri godine nakon zemljotresa u Zagrebu, svakome ko je prošao Donjim gradom jasno je da obnova nije napredovala kako se očekivalo.

Iako je odmah nakon zemljotresa donesen Zakon o obnovi, ubrzo su se pokazale njegove brojne manjkavosti.

Arhitekta Oto Barić upozorava da Zagrebu prijeti ozbiljna opasnost ako ga pogodi zemljotres jačine onog iz 1880. godine, kada je grad uzdrmao potres magnitude 6,3 s epicentrom blizu Medvednice.

Taj događaj razorio je ili teško oštetio stotine zgrada, uključujući i kulturne institucije poput zagrebačke katedrale, a prva velika obnova oblikovala je današnji urbanistički izgled grada i doprinijela razvoju karakterističnih četvrti.

Rok trajanja zagrebačkih zgrada

“Zagreb je imao sreće jer nas je u ožujku 2020. godine pogodio zemljotres jačine 5,5,” kaže Barić.

Objašnjava da su najrizičnije zgrade one u Donjem gradu, izgrađene u dvije faze: prva krajem 19. i početkom 20. vijeka, a druga tokom tridesetih godina prošlog vijeka.

“Te zgrade stare su između 120 i 150 godina, a čine cijeli Donji grad, točnije tzv. centralna 34 gradska bloka,” pojašnjava.

Zgrade su projektovane s rokom trajanja od 50 godina, ali njihov se vijek može produžiti jedino uz pravilno održavanje, što je, naglašava Barić, najveći problem zagrebačkog stambenog fonda.

“Budući da su tokom socijalizma zgrade bile u društvenom vlasništvu, niko se nije brinuo o održavanju. Nakon što je Hrvatska stekla samostalnost, vlasništvo nad stanovima prešlo je u privatne ruke, ali mnogi vlasnici nisu bili spremni ulagati u održavanje,” pojašnjava Barić.

Nasljeđe socijalizma

Tek 2021. godine, nakon zagrebačkog zemljotresa, započela je prva ozbiljna obnova. Barić napominje da je protivpotresnu obnovu trebalo započeti decenijama ranije.

“Srećom, zemljotres 2020. bio je relativno slab. Da je bio samo jedan stepen jači, cijeli bi Donji grad mogao biti sravnjen,” upozorava.

Većina zagrebačkih zgrada građenih prije 1963., kada se dogodio razorni zemljotres u Skoplju, podložne su znatnim oštećenjima zbog zastarjelih materijala. Tek su zgrade građene nakon 1964. smatrane otpornijima na jače zemljotrese.

“Sada se obnavljaju zgrade iz tridesetih godina i one starije, ali zaboravlja se na one građene između tridesetih i 1964. godine. To je tužna stvarnost o kojoj se malo govori,” ističe Barić, dodajući da se politika nerado suočava s tim problemom zbog organizacionih izazova koje bi masovna obnova donijela.

U Gundulićevoj ulici, na primjer, obnovljeno je tek pet zgrada od njih stotinak.

“To je oko pet posto, što nije ni blizu dovoljno. Nadamo se da će nas sreća poslužiti i da će se sljedeći zemljotres dogoditi tek za 50 ili 100 godina,” kaže Barić.

Obnova tavana kao rješenje

Barić je nakon zemljotresa bio optimističan oko obnove, ali tri godine kasnije postalo je jasno da će veća obnova izostati.

“Otvorene su mnoge rasprave i izneseni su kvalitetni prijedlozi, ali je sve palo pod utjecaj dnevne politike”, kaže on, a prenosi Dnevno.hr.