Obilježavanje krsne slave jedinstveno je srpskom narodu, a način na koji se to čini godinama je pretrpio promjene. Zato danas možemo čuti običaje koji se razlikuju od jednog do drugog dijela zemlje, ali i neke koji se odavno ne primjenjuju.

Da je sve to legitimno objasnili su etnolozi i antropolozi sa kojima je razgovarao portal “Mondo”, jer su običaji podložni promjenama i prilagođavanju vremenu.

Koji običaji su se ranije poštovali pri proslavi krsnih slava, a danas su nestali i potpuno nezamislivi?

Poklon za slavu
“U goste se ne ide praznih ruku”, čuli smo nebrojano puta ovo nepisano pravilo. Danas je na raspolaganju toliko širok izbor poklona koji se mogu ponijeti, od cvijeća, kozmetike, “simboličnog paketa” vina i kafe, do igračaka za djecu, slatkiša…

Ipak, nekad se u goste odlazilo sa jednom jabukom, koja je bila simbol dobrih želja i zdravlja (“zdrav kao jabuka”), dok su se djeci poklanjale kocke šećera, što je danas gotovo nezamislivo.

“Pokloni odnosno darovi predstavljaju dio naše tradicije, oni predstavljaju dio civilizacijskog odnosa”, rekla je za “Mondo” etnolog Vesna Marjanović.

Objasnila je, međutim, da je potpuno razumljivo mijenjanje običaja, kao posljedica prilagođavanja vremenu, te da je bitno zadržati u osnovi poštovanje tradicije, ali prihvatiti rađanje novih.

Slava se slavila 3 dana
“Slavi se tri dana”, kaže običaj, a u nekim krajevima Srbije se obilježava i dan uoči slave, tzv. povečerje. Još jedan običaj koji je pretrpio korekcije zbog vremena, jer je danas gotovo nezamislivo da radnik s posla može izostati toliko dana.

Prema Zakonu o državnim i drugim praznicima u Srbiji, pravoslavni vjernici imaju pravo na neradni dan na prvi dan krsne slave.

Ovo pravilo odnosi se na sve vjeroispovijesti čiji vjerski praznici spadaju u član 4. Zakona o državnim praznicima, kojim je određen broj neradnih dana.

Na više slobodnih dana može da se računa jedino ako slava “pada” u petak uz redovno neradni vikend.

Dizanje slave
Dizanje slave se u nekim krajevima Srbije zvalo rezanje kolača, povečerje ili dočekivanje. Srpska pravoslavna crkva računa da novi dan nastupa poslije večernje službe u 17 sati pa se u nekim krajevima Srbije sa početkom obilježavanja počinjalo dan uoči slave.

Krsna slava se proslavlja tri dana. Prvog dana dolaze kumovi, bliska rodbina, drugog prijatelji, a trećeg komšije na kafu i sitne kolače.

Razlozi za proslavu krsne slave u večernjim satima, odnosno povečerje, dobili su objašnjenje i u istorijskim izvorima. U vrijeme komunizma, ljudi su se plašili da javno, po danu slave slavu, pa su to činili noću, dočekujući sveca.

Nekada se na slavu odlazilo pješice, iz susjednog sela, pa se na put polazilo dan-dva ranije, a u goste stizalo noć uoči svečara, pa su domaćini dočekivali zdravicom, pićem dobrodošlice i bogatom trpezom goste, kako bi ih okrijepili nakon dugog puta i pješačenja, objašnjavaju istoričari.

“Svi običaji koji su se razvijali unutar porodice, a potom prenosili sa koljena na koljeno, potpuno su ‘legitimni’. Sjetite se da je krsna slava i društveni običaj, ne samo religijski. Ono što je nastalo u jednoj porodici, treba njegovati, nije u pitanju nikakvo sujevjerje ili ruženje krsne slave”, objasnila je Marjanović.

Slava se obilježava u kući, ne kafani
Iako etnolozi smatraju da su običaji podložni promjenama, postoji i suprotno mišljenje kada su neki “noviteti” u pitanju. Jedan od njih je i proslava krsne slave u kafani. Dok neki tvrde da je stvar praktične prirode, jer “imaju male stanove u koje ne mogu primiti sve goste koje bi željeli da pozovu na slavu”, drugima je lakše jer “nakon proslave ne moraju da čiste danima”.

Užurbani tempo života umnogome je doprinio ovome, ali protojerej stavrofor Ljubivoje Radović smatra da bi ovaj čin trebalo da se odvija na najjednostavniji način i u krugu porodice.

“Bez pretjerivanja, na kraju smisao slave i nije u pretjerivanju i nije samo u jelu i piću, nego u duhovnom raspoloženju, prije svega u dolasku u crkvu da se tu pomolimo Bogu, a onda da tu molitvenu atmosferu prenesemo u svoju domaću ili malu crkvu”, rekao je Radović i objasnio da to što pojedini slave slavu u restoranima i sa muzikom nema veze sa pravoslavnim poimanjem krsne slave.

Ukazao je da su nekada domaćini dvorili slavu, gosti su sjedili i bili na objedu, a domaćin je stajao i nije želio da sjedne poštujući svetitelja koga proslavlja i poštujući goste koje je prizvao u svoj dom.

“A mi hoćemo da tu atmosferu prenesemo u kafanu, to jedno sa drugim ne ide. Bolje je da čovjek ne slavi nego da slavi naopako, da slavi onako kako ne priliči pravoslavnoj vjeri i pravoslavnim hrišćanima”, ističe Radović.

Zdravice za svakog gosta i svaku priliku
Na samom jugu slava ne može da prođe bez zdravljenja. Sa “zdrav si” i “Bog ti dao zdravlje” gosti cijelog dana i noći među sobom prosljeđuju čašu, jedni druge zadirkuju, a zapravo se časte lijepim i iskrenim željama.

Na jugu zemlje, iz Metohije, postoji zdravica koja glasi:

“Neka se preliju bačve sa vinom, domovi sa žitom i zdravljem, a polja sa rodom i berićetom”.

Nakon što se malo otpije pića, u istu čašu se doliva još vina, “kako bi mladi rasli zdravi i rumeni”, pa se nastavi:

“Ovako za omlađije, neka Bog omladi u domu, u toru i na svakom mjestu, neka Bog mladež izvede na dobar put, te neka budu bolji od njihovih starijih”.