Connect with us

Društvo

Da li djeca treba da idu na sahrane: Šta kažu psiholozi i sveštenici

Dilema velikog broja roditelja je da li djecu treba da vode na sahrane?

Sahrana britanske kraljce Elizabete Druge gedala se je širom planete. Nakon što se u javnosti pojavila informacija da će sahrani kraljice Elizabete prisustvovati njeni praunuci princ Džordž i princeza Šarlot, a naročito poslije jučerašnjih fotografija uplakne princeze Šarlot, ljudi su počeli da se pitaju da li je djeci mjesto na sahranama.

O ovoj temi u emisiji “Mi danas” na televiziji K1 diskutovali su Manja Grčić i Ivon Jafali sa svojim gostima, sveštenikom Borislavom Petrićem i pshološkinjom Draganom Ivanović.

“Crkva o tom pitanju promišlja, ali konkretnog odgovora nema. Svako u svom domu treba da uzme u obzir uzrast djeteta i činjenicu da li su djeca za to spremna. Da li bi ih prisustvo sahrani moglo dodatno povrijediti ili produbiti tugu. Kao sveštenik mislim da ne postoji ta neka donja granica koju treba da odredimo, od četiri, šest ili deset godina, već promišljati lično i individualno”, kaže sveštenik Borislav Petrić i dodaje:

“Moja parohijska iskustva su takva da su djeca često mnogo zrelija, odgovornija, samostalnija, ozbiljnija i na svaki način spremnija od odraslih da se uhvate u koštac sa takvim temama. U svom domu sam morao davati odgovor na takva pitanja i svaki put se iznenadim i pozitivno zaprepastim koliko su moja deca ili njihovi vršnjaci spremni da razgovaraju o smrti. Ne vidim problem u tome da decu pripremamo da je smrt dio života, to smo dužni i kao roditelji, a tek kao crkva. Da promišljamo da ih vodimo na groblje, opela, sahrane… da bi i oni mogli da se suočavaju i daju svoj odgovor na takva pitanja.”

Prema riječima psihološkinje Dragane Ivanović, o smrti bi sa djecom trebalo da se razgovara.

“Trebalo bi da pričamo o tome, jer je smrt dio života. Nema pravila koje bi trebalo slijediti. Nekada se od djece sakrije smrt bliskog člana porodice i tako se napravi greška. U praksi sam imala slučajeve da se djeci kaže da je neko od članova porodice na putu, a ne da je preminuo. Djeca onda saznaju o smrti bliske osobe ne od svojih najbližih nego od nekih ljudi sa strane, i dožive šok i traumu. Čak i veću nego da smo im odmah rekli da je neko preminuo. To mogu da budu velike traume kada je riječ o gubitku”, istakla je ona i dodala:

“Sve je do procjene roditelja, do toga kako će razgovarati sa djetetom i pripremiti ga. Važno je i kakav odnos prema smrti ima sam roditelj, prema sahranama, kakva su njegova uvjerenja. Koliko god djeca bila mala ona sve primjećuju i uočavaju. Sa njima se mora razgovarati na jednostavan način, jer kod djece nije formirano apstraktno mišljenje. Razgovarati jednostavno ali uvijek iskreno.

Petrić je naglasio da sveštenike često zovu da ih pitaju smije li trudnica da dođe na sahranu.

“Pitaju nas: ‘Da li valja da se ide?’ To se tako definiše i tu se zapravo vraćamo na niže nivoe duhovnosti. Tradicija je jedna čudna stvar. Crkvena osveštana tradicija koja vodi poreklo od Jevanđelja je jasna, ali to nisu propisi. Crkva je živa stvar i svaki dan se na neki način modifikuje spram kanona i spram svakodnevnog života. Tradicija se od sela do sela i grada do grada razlikuje i mi sveštenici se prilagođavamo da ne povrijedimo nečija osjećanja. Imamo u Istočnoj Srbiji neke neobične običaje i propise ko iz kuće smije da dođe na sahranu. Na svima nama je da utičemo da se neke stvari promjene. Bilo je nekih opela i sahrana gdje je i meni kao svešteniku bilo jako teško pa tu nema potrebe dovoditi djecu i izlagati ih događajima sa kojima ni odrasli ne mogu da se izbore”, kazao je sveštenik.

On je dodao i to da roditelji ne bi trebalo da djeci prećutkuju stvari.

“Ako roditelji nešto prećute djeca će smatrati da je to nešto opasno. Razmišljaće: ‘Čim mama i tata o tome ne pričaju, to je nešto strašno’. Isto tako, ne treba tjerati dječje suze. Pustite ih da plaču ako su tužni. Ljubav je jedina mjera u crkvi i u životu. Ako je osjećaj da bi djeca iz ljubavi prema pokojniku trebalo da prisustvuju sahrani – onda je to dobra odluka. I mi bi više trebalo da budemo kao djeca – bezazleni i radosni”, rekao je sveštenik na K1 televiziji.

Ivanović je objasnila kako djeca doživljavaju smrt.

“Ne može se izbjeći tema smrti, jer će dijete vidjeti neku životinju koja je uginula, kućnog ljubimca, čuće na vijestima da je neko umro. Kada su manji, uzrasta od tri ili četiri godine, oni misle da će se taj neko vratiti. Sljedeći nivo, kada su nešto stariji, je da znaju da je smrt konačna ali ne shvataju to lično, često misle da je osoba postala anđeo. Sa oko deset godina shvataju šta je gubitak i da se ta osoba neće vratiti. To su faze razvoja, i faze zaključivanja i razmišljanja. O svemu sa djecom možete i trebate razgovarati, ali je potrebno prilagoditi način na koji to radite, da bi mogli da vas razumiju. Govorite istinu i budite iskreni”, savjetuje ona.

Related Topics:

Društvo

DOSADA SE VRAĆA U MODU: Evropske države uvode “spori” turizam

Imate previše aktivnosti i stresa u svakodnevnom životu? Švedska možda ima pravi lijek za vas. Ova skandinavska zemlja poziva turiste da joj dođu i malo se dosađuju ove zime.

Bilo da su u pitanju duge šetnje šumom ili večeri provedene ispod zvjezdanog neba, Švedska želi da putnici dožive čari “slatkog ništa posebno”.

U novoj marketinškoj kampanji, Visit Sweden poziva posjetioce da uspore ritam, isključe se od svakodnevice i provedu vrijeme u prirodi bez unaprijed zacrtanog plana.

Godišnja kampanja ističe namjerno jednostavne aktivnosti: od posmatranja zvijezda pored vatre, preko osluškivanja divljih životinja, do sati čekanja da riba zagrize na zaleđenom jezeru.

Zašto je “dosada” zapravo poenta?

Kako objašnjava Visit Sweden, cilj je da ljudima pruže dozvolu da na kraju naporne godine, rade manje.

Umjesto popularnih zimskih atrakcija, kampanja usmjerava putnike ka mirnijim djelovima zemlje, gde vrlo malo toga traži njihovu pažnju.

U Sormlandu, kolibe uz šumske staze nude potpunu tišinu i izolaciju. Halsingland promoviše digitalni detoks u mjestima sa slabim WiFi signalom i još manjim brojem distrakcija, dok Lapland nudi drastično usporavanje: dugi periodi mraka oko Kirune i Abiska prirodno ograničavaju koliko toga možete da uradite tokom dana.

Loženje vatre, lagana šetnja, gledanje zvijezda ili polarnog svjetla, kampanja ove trenutke mira prikazuje kao samu suštinu privlačnosti, a ne kao nedostatak aktivnosti.

Čak i duge vožnje duž čuvenog “Puta divljine” (Vildmarksvägen), najvišeg asfaltiranog puta u Švedskoj koji prolazi kroz šume i planine gde se kreću irvasi, mogu da ispune cijeli dan.

Turizam se okreće tišem ritmu putovanja

U vremenu koje obilježava neprekidan protok vijesti i zabave, “sporo putovanje” postaje nova želja savremenih turista.

Putovanja zasnovana na prirodi, traženje “mračnog neba” i skretanje sa uobičajenih ruta dobijaju sve više pristalica, naročito među ljudima koji traže više prostora i manje obaveza. Porast digitalnih detoks odmora i “off-grid” kabina dio je tog istog trenda.

To može značiti kratku šetnju na krpljama u Jamtlandu ili pecanje na ledu sa lokalnim stanovnicima na jezeru kod Ostersunda. Ništa od ovoga ne zahtijeva posebnu opremu, duga putovanja niti strogo isplanirane satnice.

Švedska nije jedina

Švedska nije jedina evropska zemlja koja želi da privuče turiste opuštenijim tempom.

Hrvatska već neko vrijeme podstiče posjetioce da otkrivaju njene tiše uvale i manje obalne gradove umesto prenatrpanih ostrva.

Čak je i Italija, sučena sa prekomernim brojem turista u najpoznatijim destinacijama, počela da promoviše djelove svoje obale gde je ljepota ista, ali pritisak posjetilaca mnogo manji.

Ove sezone, Švedska vjeruje da će isti pristup privući umorne putnike. Krajem 2025. godine, upravo “odsustvo aktivnosti” može biti dovoljan razlog da se otisnete na zimsko putovanje u Skandinaviju.

Nastavi čitati

Društvo

TESTIRANJE NA HIV ŠIROM BIH: 18 lokacija nude besplatne i anonimne preglede

Besplatno i anonimno testiranje na HIV, hepatitis B i C biće organizovano u ponedjeljak, 1. decembra, u 13 gradova BiH, na 18 lokacija, povodom obilježavanja Svjetskog dana borbe protiv HIV/AIDS-a.

Testiranje je planirano u Banjaluci na dvije lokacije – Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske i Institutu za javno zdravstvo Srpske, u bolnicama “Sveti vračevi” u Bijeljini, “Sveti apostol Luka” u Doboju, “Dr Mladen Stojanović” u Prijedoru, te u bolnicama u Zvorniku i Trebinju.

U Sarajevu testiranje će biti u “Importane” centru i Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, a u Mostaru na četiri lokacije – Tržnom centru “Mepas”, Univerzittskoj kliničkoj bolnici, Kantonalnoj bolnici “Dr Safet Mujić”, te Zavodu za javno zdravstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona.

Građani se mogu testirati i u kantonalnim bolnicama u Zenici i Travniku, u Zavodu za javno zdravstvo u Livnu, te tržnim centrima “Bingo” u Bihaću i “Omega” u Tuzli, saopšteno je iz Udruženja “Partnerstvo za zdravlje”.

Uz besplatno i anonimno savjetovanje i testiranje građani mogu dobiti i edukativni materijal, koji nudi informacije o putevima prenosa i zaštite od virusa.

Testiranje organizuje Udruženje, u saradnji sa Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Zavodom za javno zdravstvo Federacije BiH, te nevladinim organizacijama.

Svjetski dan borbe protiv AIDS-a obilježava se 1. decembra svake godine i to je prilika da ljudi širom svijeta pruže podršku oboljelima i da se ujedine u borbi protiv HIV-a i AIDS-a.

Do sada je 35 miliona ljudi preminulo od oboljenja u vezi sa AIDS-om, što ovu pandemiju čini jednom od najrazornijih u istoriji čovječanstva, dok se procjenjuje da trenutno 38 miliona ljudi žive sa HIV-om, prenosi Srna.

Nastavi čitati

Društvo

SVE VIŠE LJUDI RADI NAKON 66. GODINE: Istraživanje pokazalo koja su dva razloga ključna za ovakvu situaciju

“Stariji već djelimično ublažavaju problem manjka stručne radne snage. Treba intenzivnije da se radi na tome da više ljudi ostane na tržištu rada poslije starosne granice”.

Mnogi u Njemačkoj nastavljaju da rade i po odlasku u penziju. Konkretno, “jedna u 15 osoba starijih od 66 još je u radnom odnosu”, naveo je Njemački institut za ekonomska istraživanja (DIW) u studiji objavljenoj u srijedu.

Među muškarcima taj udio je veći, sa skoro 10 odsto, dok je među ženama pet odsto.

Istraživanje je ukazalo da su ključni faktori rada sa one strane granice za penzionisanje dobro zdravlje i obrazovanje.

Naime, u starosnoj grupi između 66 i 69 godina, još radi petina onih koji svoje zdravstveno stanje opisuju kao dobro ili veoma dobro.

Faktor je i profesija. Vremešnih radnika posebno mnogo, 37,4 odsto, ima među samozaposlenima.

“Stariji već djelimično ublažavaju problem manjka stručne radne snage. Treba intenzivnije da se radi na tome da više ljudi ostane na tržištu rada poslije starosne granice”, rekao je Peter Han (Haan) iz DIW.

DIW za podršku tome sugeriše mjere za očuvanje zdravlja, mogućnost dodatne obuke i usavršavanja u starijem dobu, kao i reforme poreskog i socijalnog sistema.

Za potrebe istraživanja, autori studije su analizirali podatke mikropopisa iz 2022.

Stručnjaci: Granica treba da bude 73 godine
Inače, i sami stručnjaci u Njemačkoj predlažu da se granica za penziju poveća čak na 73 godine, uz objašnjenje da starije stanovništvo i slaba ekonomija ne ostavljaju drugu opciju.

Prema izvještaju Savjeta naučnih savjetnika Ministarstva finansija (SAG), predloženo povećanje sa trenutnih 65 godina značilo bi da bi Njemačka imala jednu od najviših granica za penzionisanje u Evropi. Ako bi prijedlog bio usvojen, Njemačka bi čak premašila Dansku, koja planira da do 2040. postavi granicu na 70 godina.

U izveštaju, čiji su dijelovi procurili u list Bild, navodi se:

“Moraćemo da radimo više ako želimo da zadržimo obim socijalnog sistema, a da pritom ne ostavimo još veće terete budućim generacijama. Starosna granica za penziju mora biti povezana sa očekivanim životnim vijekom”.

U dokumentu se dodaje i da je njemačka privreda “godinama u stagnaciji”, za razliku od “uporedivih ekonomija koje rastu znatno dinamičnije”.

Vijest je izazvala ogorčenje među njemačkim radnicima, koji su se i ranije našli na meti optužbi kancelara Merca da “ne rade dovoljno”.

“Moramo da radimo više i prije svega efikasnije. Sa četvorodnevnom radnom nedjeljom i pričom o balansu između posla i života, nećemo moći da održimo blagostanje ove zemlje”.

Dakle, čini se da radnici u Njemačkoj svakako žele da rade više, ali samo ako je to na dobrovoljnoj bazi.

(Eupravo zato)

Nastavi čitati

Aktuelno