Dilema velikog broja roditelja je da li djecu treba da vode na sahrane?

Sahrana britanske kraljce Elizabete Druge gedala se je širom planete. Nakon što se u javnosti pojavila informacija da će sahrani kraljice Elizabete prisustvovati njeni praunuci princ Džordž i princeza Šarlot, a naročito poslije jučerašnjih fotografija uplakne princeze Šarlot, ljudi su počeli da se pitaju da li je djeci mjesto na sahranama.

O ovoj temi u emisiji “Mi danas” na televiziji K1 diskutovali su Manja Grčić i Ivon Jafali sa svojim gostima, sveštenikom Borislavom Petrićem i pshološkinjom Draganom Ivanović.

“Crkva o tom pitanju promišlja, ali konkretnog odgovora nema. Svako u svom domu treba da uzme u obzir uzrast djeteta i činjenicu da li su djeca za to spremna. Da li bi ih prisustvo sahrani moglo dodatno povrijediti ili produbiti tugu. Kao sveštenik mislim da ne postoji ta neka donja granica koju treba da odredimo, od četiri, šest ili deset godina, već promišljati lično i individualno”, kaže sveštenik Borislav Petrić i dodaje:

“Moja parohijska iskustva su takva da su djeca često mnogo zrelija, odgovornija, samostalnija, ozbiljnija i na svaki način spremnija od odraslih da se uhvate u koštac sa takvim temama. U svom domu sam morao davati odgovor na takva pitanja i svaki put se iznenadim i pozitivno zaprepastim koliko su moja deca ili njihovi vršnjaci spremni da razgovaraju o smrti. Ne vidim problem u tome da decu pripremamo da je smrt dio života, to smo dužni i kao roditelji, a tek kao crkva. Da promišljamo da ih vodimo na groblje, opela, sahrane… da bi i oni mogli da se suočavaju i daju svoj odgovor na takva pitanja.”

Prema riječima psihološkinje Dragane Ivanović, o smrti bi sa djecom trebalo da se razgovara.

“Trebalo bi da pričamo o tome, jer je smrt dio života. Nema pravila koje bi trebalo slijediti. Nekada se od djece sakrije smrt bliskog člana porodice i tako se napravi greška. U praksi sam imala slučajeve da se djeci kaže da je neko od članova porodice na putu, a ne da je preminuo. Djeca onda saznaju o smrti bliske osobe ne od svojih najbližih nego od nekih ljudi sa strane, i dožive šok i traumu. Čak i veću nego da smo im odmah rekli da je neko preminuo. To mogu da budu velike traume kada je riječ o gubitku”, istakla je ona i dodala:

“Sve je do procjene roditelja, do toga kako će razgovarati sa djetetom i pripremiti ga. Važno je i kakav odnos prema smrti ima sam roditelj, prema sahranama, kakva su njegova uvjerenja. Koliko god djeca bila mala ona sve primjećuju i uočavaju. Sa njima se mora razgovarati na jednostavan način, jer kod djece nije formirano apstraktno mišljenje. Razgovarati jednostavno ali uvijek iskreno.

Petrić je naglasio da sveštenike često zovu da ih pitaju smije li trudnica da dođe na sahranu.

“Pitaju nas: ‘Da li valja da se ide?’ To se tako definiše i tu se zapravo vraćamo na niže nivoe duhovnosti. Tradicija je jedna čudna stvar. Crkvena osveštana tradicija koja vodi poreklo od Jevanđelja je jasna, ali to nisu propisi. Crkva je živa stvar i svaki dan se na neki način modifikuje spram kanona i spram svakodnevnog života. Tradicija se od sela do sela i grada do grada razlikuje i mi sveštenici se prilagođavamo da ne povrijedimo nečija osjećanja. Imamo u Istočnoj Srbiji neke neobične običaje i propise ko iz kuće smije da dođe na sahranu. Na svima nama je da utičemo da se neke stvari promjene. Bilo je nekih opela i sahrana gdje je i meni kao svešteniku bilo jako teško pa tu nema potrebe dovoditi djecu i izlagati ih događajima sa kojima ni odrasli ne mogu da se izbore”, kazao je sveštenik.

On je dodao i to da roditelji ne bi trebalo da djeci prećutkuju stvari.

“Ako roditelji nešto prećute djeca će smatrati da je to nešto opasno. Razmišljaće: ‘Čim mama i tata o tome ne pričaju, to je nešto strašno’. Isto tako, ne treba tjerati dječje suze. Pustite ih da plaču ako su tužni. Ljubav je jedina mjera u crkvi i u životu. Ako je osjećaj da bi djeca iz ljubavi prema pokojniku trebalo da prisustvuju sahrani – onda je to dobra odluka. I mi bi više trebalo da budemo kao djeca – bezazleni i radosni”, rekao je sveštenik na K1 televiziji.

Ivanović je objasnila kako djeca doživljavaju smrt.

“Ne može se izbjeći tema smrti, jer će dijete vidjeti neku životinju koja je uginula, kućnog ljubimca, čuće na vijestima da je neko umro. Kada su manji, uzrasta od tri ili četiri godine, oni misle da će se taj neko vratiti. Sljedeći nivo, kada su nešto stariji, je da znaju da je smrt konačna ali ne shvataju to lično, često misle da je osoba postala anđeo. Sa oko deset godina shvataju šta je gubitak i da se ta osoba neće vratiti. To su faze razvoja, i faze zaključivanja i razmišljanja. O svemu sa djecom možete i trebate razgovarati, ali je potrebno prilagoditi način na koji to radite, da bi mogli da vas razumiju. Govorite istinu i budite iskreni”, savjetuje ona.