Sukob Kristijana Šmita i Milorada Dodika doveo je do suđenja Dodiku, a od tada, sve ide na štetu građana koji se svakodnevno dovode u opasnost slanjem gotovo prijetećih poruka i donošenjem štetnih odluka. Posljednje u nizu su zakoni kojima se neustavno zabranjuje djelovanje pravosudnih i istražnih institucije BiH u Republici Srpskoj.

Tad se pokrenula lavina reakcija ali i unošenja nemira među građane.

Čim je Narodna skupština Republike Srpske usvojila sporne zakone, Milorad Dodik je još brže potpisao ukaze kojima zakoni stupaju na snagu.

A šta to u prevodu znači?

To znači da, stupanjem na snagu zakona kojim se zabranjuje rad Suda i Tužilaštva BiH i Državne agencije za istrage i zaštitu SIPA na teritoriji Republike Srpske, dovodi se u problem nastavak suđenja za ratne zločine, ali i drugih predmeta u kojima su optuženi građani sa područja Republike Srpske.

Upravo zato su advokati u nedoumici šta savjetovati svojim klijentima da li da idu na suđenja ili ne. Ono što je činjenica je da bi nedolazak na suđenja mogao dovesti do sankcija.

“Koje su to sankcije koje može Sud preduzeti? Prvo da traži privođenje. Ko može to izvršiti? Policijske agencije koje može sud BiH koristiti, a to su prije svega resursi SIPE i sudske policije hoće li se oni pojaviti u RS u Bijeljini, na Sokocu, Rogatici, Zvorniku da privode, prema onom što čujemo neće se pojaviti ili ako se pojave mogu biti uhapšeni, sukob dva prava. Nakon toga sud BiH ima mogućnost da raspiše potjernicu, a šta bi se tad desilo, Republika Srpska neće provoditi tu potjernicu jer je data od suda kojeg ne priznaje, ali ta potjernica će egzistirati na granicama BiH sutra ako krene taj optuženi u Tuzlu ili u Bihać može biti uhapšen”, kaže advokat Miodrag Stojanović.

Iako savjetnici i saradnici predsjednika Srpske uvjeravaju da ima načina da se zaštite građani koji su trenutno pred državnim sudom, advokati ipak ne dijele to mišljenje. Ako se tome doda odluka Ustavnog suda BiH koji je stavio van snage zakone i akte usvojene u Patramentu Srpske
i zabranio da se postupa po ovim zakonima, dolazimo do zaključka da je razmjena snaga između Dodika i Šmita rezultovala političkom krizom koja nije trebala da se sruči i na građane ali i na ionako krhko pravosuđe.

“Sad smo došli u situaciju gdje su stavljeni van snage i zabranjena primjena zakona koji se tiču vrlo bitnih institucija BiH na teritoriji RS koje je po mom mišljenju skoro nemoguće sprovesti, sad su i zaposleni u tim instiucijama izloženi pritisku da im je neizvjesna egzistencija. Šta ćemo sa državnim zatvorom takozvanim u kome su i ljudi koji su pravosnažno osuđeni i ljudi koji su u pritvoru ili kojih je u toku postupak ili istraga šta
treba da radi bilo ko ko je u toj ustanovi ili šta ja kao advokat da savjetujem”, smatra advokatica Tatjana Savić.

“Ti ljudi su u ozbiljnim dilemama i mislim da nama advokatima nije dato za pravo da im kažemo uzmi ovako ili onakvu alternativu jer ni mi ne znamo šta će iz ovog izaći samo se nadamo da će se razumom prevazići ova situacija”, kaže advokat Stojanović.

“Mislim da je nužno da se ova kriza koja je politička vrati tamo gdje joj je mjesto, a da svim građanima BiH vrati mir jer ova situacija je takva da su svi prilično uznemireni govori se o potencijalnim sukobima i treba da se zaštite osobe koje rade u tim intstitucijama”, zaključuje advokatica Savić.

I ovi zakoni su potvrda da vlast u Srpskoj ne radi ništa planski i da se zakonska rješenja donose “ad hoc” u interesu ili zaštitu pojedinaca ili moćnika.

BN

U potrazi za boljim poslom, školovanjem ili novim životom u toku protekle godine u Republici Srpskoj građani su pakovali kofere i, osim u inostranstvo, selili su se i iz jedne u drugu lokalnu zajednicu.

Tako je, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, lani, na osnovu unutrašnjih migracija, migracioni saldo 41 lokalne zajednice u Srpskoj bio negativan, odnosno iz njih se više stanovništva odselilo nego što se u njih doselilo. U plusu su, prema ovim podacima, 23 lokalne zajednice, od čega značajan priliv stanovništva i pozitivan migracioni saldo broje samo veliki centri.

U prošloj godini najgore je stajao Zvornik, čiji je migracioni saldo -174. U ovaj grad se, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, lani doselilo 359 građana, a iz njega je otišlo 533. Zvornik slijedi Teslić sa saldom od -95, a zatim i Kneževo sa -91. Manje doseljenih nego odseljenih bilježe, između ostalih, i Novi Grad, Prijedor, Ugljevik, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad, Bileća i drugi.

Sa druge strane, među ranije pomenute 23 zajednice koje bilježe veći broj doseljenika, najveći migracioni saldo ima Banjaluka i to 713. U najveći grad Srpske lani se doselilo 1.714 osoba, a iz njega se odselila 1.001. Banjaluku slijedi grad Istočno Sarajevo sa migracionim saldom 382, a zatim i Bijeljina sa 307.

Važno je napomenuti da se pomenuti podaci odnose na samo selidbe stanovništva između lokalnih zajednica unutar granica Bosne i Hercegovine, te da tu nisu uračunati građani koji su spakovali kofere i za boljim životom krenuli preko granice u zemlje zapadne Evrope, ali i svijeta.

Iako još nema podataka za prethodnu godinu, vrijedi pomenuti da je u 2023. godini trećina stanovništva Republike Srpske živjela u tri grada – Banjaluci, Bijeljini i Prijedoru.

Aleksandar Majić, demograf, u razgovoru za “Nezavisne novine” ističe da je, istorijski gledano, ovaj prostor uvijek bio emigraciono područje.

“Međutim, tokom 20. vijeka taj negativni migracioni saldo smo mogli nadoknaditi visokim prirodnim priraštajem, visokom stopom fertiliteta, međutim, danas, nažalost, stopa fertiliteta je među najnižima u Evropi. Nedovoljno rađanje, zajedno sa migracionom komponentom, utiče na ukupnu depopulaciju”, objašnjava Majić.

Kako dodaje, posmatrajući statistiku unutrašnjih migracija od 2007. godine, može se konstatovati da veći urbani centri, prije svega Banjaluka, Istočno Sarajevo, Trebinje i Bijeljina, imaju izraženo pozitivan migracioni saldo.

“Naravno, to su samo unutrašnje migracije. Nemamo evidenciju koliko se stanovništvo iseljava iz tih mjesta i prelazi, recimo, u Njemačku, Hrvatsku, Austriju, Sloveniju i tako dalje. To je trend koji je jednostavno prisutan i u zemljama okruženja”, kaže on i dodaje da Srpska, nažalost, nema statistiku vanjskih migracija.

On ističe da je slična situacija i u Srbiji navodeći tri velika centra – Beograd, Novi Sad i Niš – prema kojima gravitira stanovništvo.

“Slična situacija je i u Federaciji BiH. Grad Sarajevo ili Kanton Sarajevo privlači najveći broj stanovnika, dok ostali manji centri, čak i regionalni centri poput Bihaća, nemaju takve pozitivne tendencije”, ističe Majić za “Nezavisne novine”.

Aleksandar Čavić, demograf, ističe da veći centri imaju veću privlačnu moć, jer nude više šansi za zaposlenje, napredovanje i slično.

“Ono što je problem kod nas jeste to što se i u domenu prirodnog kretanja stanovništva i u domenu migracija stvari odvijaju stihijski. Ne možete u potpunosti promijeniti tokove i praviti kontratokove, ali sve ozbiljne nacije upravljaju migracijama i kreiraju takozvane potiskujuće i privlačeće faktore da migracije ili budu u željenim okvirima ili da one negativne efekte svedu na najmanju moguću mjeru, a da maksimalan efekat postignu s pozitivnim posljedicama takvih migracija”, kaže on.

Čavić navodi da Republika Srpska, a i BiH imaju dosta malih lokalnih zajednica sa malim brojem stanovnika i postavlja se pitanje da li u takvim okvirima jedan broj tih lokalnih zajednica uopšte može da opstane.

“Međutim, ono što jeste problem su neke lokalne zajednice koje su potrebne za generalni razvoj Srpske, bez obzira na svoju veličinu. Kroz stihijsko posmatranje migracija doći ćemo u poziciju da to postane ograničavajući faktor razvoja Republike Srpske. Niko neće otići iz Banjaluke u Ljubinje ili Trebinje da održava put. Postoji potreba da određeni broj stanovništva živi na određenoj teritoriji, jer to olakšava generalno upravljanje javnim poslovima”, objašnjava Čavić za “Nezavisne novine”.

Kako dodaje, organi vlasti su u prilici da zadrže, a negdje i povećaju značajno broj stanovnika imajući u vidu mogućnost lokalizacije određenih proizvodnih kapaciteta, ali i činjenicu da za značajan broj zanimanja, pogotovo iz freelance oblasti, nije bitno fizičko mjesto življenja za obavljanje poslova.

Cijene hrane i drugih namirnica u proteklih su deset godina u svijetu porasle za 20-ak odsto, dok su građani BiH izloženi povećanju cijena od 100 do 400 odsto, upozorio je nedavno ombudsman za zaštitu potrošača u BiH Saša Marić.

Građani BiH su, prema statističkim podacima, kao što su prosječna i minimalna plaćt, znatno plićeg džepa nego stanovnici evropskih zemalja iz susjedstva i šire.

To što su im primanja niža ne znači i da su im troškovi, odnosno cijene namirnica i energenata, prilagođeni toj razlici. Štaviše, cijene na policama trgovinau BiH te ostalih prodajnih i ugostiteljskih objekata značajno su više nego što bi se očekivalo u skladu s globalnim tokovima, piše Večernji list.

-Došla sam iz Njemačke na nekoliko dana kući u BiH. Nisam htjela ništa nositi, osim nešto odjeće, računajući da sve mogu tu kupiti i da nema potrebe. Prvi dan otišla sam u trgovinu po gel za tuširanje i ostala zatečena. Isti gel za tuširanje koji u Njemačkoj plaćam od 0,96 do 0,99 evra ovdje stoji 7 KM. Pa to nema smisla. Pogotovo uzimajući u obzir kolika su ovdje primanja. Osjećala sam se pravo glupo i prevareno plaćajući toliko obični gel za tuširanje. Zapravo, osjećala sam se prevareno. Od sada, kad krenem u BiH, sve ću nositi sa sobom. Ne želim da me neko pravi budalo -kaže Mostarka koja trenutno živi u Štutgartu.

Gel za tuširanje samo je jedan od primjera većih cijena u BiH, a ima ih na stotine.

Iako je prosječna plata u BiH znatno niža nego u Njemačkoj, pojedini proizvodi, poput mliječnih, voća i povrća, slatkiša i grickalica te proizvoda za higijenu, nerijetko su značajno skuplji u odnosu na one u supermarketima u Njemačkoj.

Takva situacija dovodi do rastućeg nezadovoljstva građana, koji sve češće postavljaju pitanje zašto osnovne životne i druge namirnice u zemlji s nižim standardom nisu jeftinije nego u onima s višim prihodima i većom kupovnom moći. Građani na društvenim mrežama sve češće javno govore o cijenama, a s obzirom na veliki broj onih koji žive u zemljama Evrope, lako je izvršiti i poređenje cijena.

Tako, primjera radi, paket tunjevine Rio Mare u trgovinama u Njemačkoj stoji oko 10 KM, dok je u prodavnicama u BiH isto pakovanje visoke 22 KM.

Sredstvo za pranje posuđa Finish u BiH stoji 13 KM, dok se isto u Njemačkoj može kupiti po cijeni malo većoj od 5 KM. Kapsule za pranje suđa istog proizvođača u BiH koštaju čak 30 KM, a u Njemačkoj nešto manje od 20 KM. Tjestenina Barilla u Njemačkoj se može kupiti po cijeni manjoj od 2 KM, dok joj u BiH cijena varira od 2,89 do 4,19 KM.

Posljednjih dana trgovine u BiH kilogram jagoda prodaju po nevjerovatne 22 KM. Naime, pakovnje od 250 grama je 5,50 KM.

Rekordno bezobraznu cijenu dosegla je i čokolada Milka, čije pakovanje od 300 grama u pojedinim trgovinama u BiH stoji 16,50 KM, dok je cijena iste gramaže čokolade za kuhanje skočila na 14 KM?! Za pola kilograma kafe moramo izdvojiti 13, a za 250 grama maslaca čak 9 KM.

Dakle, kilogram maslaca je 36 KM.

Primjera radi, kilogram kafe u Njemačkoj stoji oko 24 KM, Milka od 270 grama može se kupiti za 5, a kilogram maslaca za 14 KM. Kad je riječ o cijenama nad kojima građani samo mogu plakati, tu je i bijeli luk koji po kilogramu stoji 12 KM?! Kilogram grožđa ide do 12 KM, dok bijeli luk stoji 10 KM, a paprike 11 KM.

Posebna su priča kafići i restorani u koje, s obzirom na cijene hrane i pića, definitivno ne mogu zalaziti obični ljudi. Primjera radi, u pojedinim kafićima bočica negazirane vode stoji i po 3,40, a gazirane po 4 KM?!

Građane, ako ne više, onda barem isto, ljuti činjenica što ljubitelji čaja šolju tog toplog napitka moraju platiti 3 KM.

Dakle, na prodanih 20 vrećica u konobarskom novčaniku završi 60 KM kojima se može kupiti 12 kutija čaja.

Nutella je u BiH dosegnula cijenu od gotovo 15 KM, što je mnogim bh. građanima luksuz. Nutella se u Njemačkoj može kupiti po cijeni od 6 KM.

-“U BiH je sve postalo luksuz”; “Platim račun 100 KM, a u vrećici imam četiri stvari”; “Ovome se mora stati na kraj, novac ide samo za namirnice, a opet je nemoguće dočekati 1. u mjesecu”; “Ovo je borba za preživljavanje”; “U Njemačkoj biram što želim, a ovdje što mogu”, neki su od komentara nezadovoljnih građana.