Stanko je čovjek koji je umro i oživio neposredno prije polaganja u raku, a u tom periodu od svoje “smrti” do buđenja vidio je mnogo toga.

“Grob iskopan, samo još opelo da održe, i da me sahrane, a ja ustajem?! Doživio sam kliničku smrt, umro sam i opet oživio u trenutku kad je trebalo da me polože u grob… Moj sanduk je otišao drugom čovjeku”, priča Stanko Urošević o kojem je Leskovac brujao čitavih 10 godina kao o “vaskrslom čovjeku” koji je naočigled okupljenih na sahrani ustao iz mrtvih.

Stanko je čovjek koji je umro i oživio neposredno prije polaganja u raku, a u tom periodu od svoje “smrti” do buđenja vidio je, kaže, mnogo toga. Svoju priču počinje sjećanjima iz djetinjstva.

Živjelo se siromašno, u bijedi, s ocem koji je radio najteže poslove samo da ih prehrani, kao i majka koja je teško nadničila. Prva četiri razreda završio je u seoskoj školi, a ostale u Vučju gdje je do škole pješačio i po 10 kilometara po smetovima i jakoj zimi. Završio je Srednju hemijsku i zaposlio se u leskovačkoj fabrici lijekova “Zdravlje” poslije čega je dobio Titovu stipendiju i otišao u Novi Sad na vatrogasnu obuku.

Jesi se predomislio?
Na pitanje kako su reagovali ljudi koji su mu došli na sahranu, on je rekao da su se naravno uplašili, počeli da bježe kad je mrtvac počeo da vaskrsava… U tom trenutku sveštenik koji treba da dovrši opelo kaže: Jesi se predomislio?

“S majkom sam odmalena odlazio u crkvu, vodila je i mene i brata i držala nas odmalena u hrišćanstvu, da se držimo božjih zapovijesti, da ne lažemo, da ne krademo, bez obzira što smo imali teškoća jer nismo imali ni da se prehranimo”, priča Stanko u suzama sjećajući se koliko su bili siromašni, toliko da je pisao i crtao, a volio je da crta, na hartiji od džakova koju mu je majka davala kad potroši brašno. Kaže, majka ga je prvi put u crkvu odvela sa 5 godina i tad se isprepadao od crkvi i ikona, ali joj je ipak tražio da ga ponovo vodi.

Noć kad je umro
Taj događaj se, kaže Stanko, desio 22. novembra 1989. godine. “Mi slavimo slavu Aranđelovdan, živjeli smo tada kao podstanari nadomak Leskovca jer nam je gazda u gradu dao otkaz, pa žena, ja i starija djevojčica nismo imali kud nego tu dok se ne snađemo i nađemo novi stan. Otišli smo u taj stan i žena mi je bila trudna s drugom ćerkom, dva mjeseca pred porođaj”, priča Stanko i dodaje:

“Tu noć doživio sam čudo, legli smo rano i u toku noći čujem glas koji me poziva i kaže: Stanko, ustani! A kad sam otvorio oči vidio sam u sobi svjetlost toliko jaku kao da je sto sunca sišlo a bila je noć, vidio sam i sebe i iz tog svjetla se pojavljuje Gospod Isus Hristos. Vidio sam svoje tijelo kako leži pored moje žene u krevetu… ‘Hristos mi onda kaže: Stanko, idemo… ‘ Uplašio sam se i rekao mu ko ste vi, kuda idemo, a on je rekao ja sam tvoj Gospod i prošli smo kroz zid, ne kroz vrata nego kroz zid”, vidno potresen priča Stanko. “Čim sam ugledao Gospoda, ja više nisam imao svoju volju, samo sam prošao kroz zid sa njim, lebdjeli smo, ne dodirujemo zemlju…”

“Krenuli smo i ispod dolje vidio sam rijeku kao moja Vlasina, proplanke što me podsjetilo kad sam bio dijete govedarčić, čuvao stoku, tu sam ugledao merdevine spuštene od neba do zemlje, njima se penje Gospod, ja za njim, a mene sa strane za ruke i noge hvataju demoni, urliču, vrište, a dole ambis, pakao, demoni se cerekaju, smiju, vatra im izlazi iz očiju i usta, tu sekire, koplja, srpovi, sve čime mogu da me dohvate… Ali Gospod je napravio krst i svi popadaše dolje, prošao sam razne kapije a kad smo došli do nebeskog svoda ugledao sam kapiju za raj.”

“Sve vrijeme bio sam nag ali kao anđeo, bez pola, a Gospod je nosio bijeli ogrtač. A naprijed i pozadi blještao je krst u koji ne može da se gleda koliko je isijavao svjetlost… I onda mi on kaže: Stanko, ovo je Božji raj, razgledaj… Vidio sam Svetog Oca Nikolaja, Svetog arhangela Mihaila, Svetog Đorđa, anđele, i mnoge druge svetitelje čija imena tad nisam ni znao jer sam u to vrijeme samo pomalo čitao Sveto pismo, drugo nisam ništa znao. Osjetio sam mir, vidio sam ljude koje sam znao iz djetinjstva, vidio sam druga iz osnovne škole koji je poginuo ali nije mi dato bilo da s njim razgovaram i puno mladih dječaka i djevojčica na zelenoj travi, među drvećem.”

Oživjela i Javorka
Kaže i da nije jedini iz svog kraja koji je doživio ovako nešto pa je ispričao priču o Javorki iz Lebana koju je rodbina odvela u bolnicu, poslije tri dana došli joj u posjetu da vide kako je a ljekari kažu pa ona je umrla odmah sutradan. Sestra joj ode u mrtvačnicu u hladnjaču da vidi tijelo a nje tamo nema kad ona skroz gola šeta hodnikom pored mrtvačnice.

“Jesi se nagledao ove ljepote, pita me Gospod i kaže: Ovdje će biti tvoje mjesto, a sad je vrijeme da ti pokažem nešto drugo, sad ću da te vratim na zemlju”, kaže on jer je dole jedna djevojčica koja mnogo plače.

Prethodno mu je pokazao pakao za koji kaže da je jedan ambis – smrad, hladnoća, strašno i tamo vidim ognjeno jezero s vatrom, sumpor, vidim ljude koje poznajem, jednog je progutala zmija do grudi, a on pokušava da se iščupa neke sam komšije, prijatelje vidio kako im gori glava, jauk, lelek… Ja pitam Gospode zašto ovi, a on mi kaže: Ti bolje znaš, ti si ih poznavao – lopovi, pijanci, ubice, varalice, prevaranti, oni koji su otimali tuđe, zakidali na mjeri. Pokazao mi je i Novi Jerusalim s palatom od stakla a kao da nije ni na nebu, ni na zemlji, u oblacima, s tepisima od zlata, tu je bio i podijum i tu sam vidio puno ljudi koje poznajem i Gospod kaže: Neka dođe moja Slavica, neka dođe moj Stanko.”

“Kaže mi – idi u ovu prostoriju – a tamo Sveti Jovan Krstitelj kleči i moli se za nekog. Sve prostorije su od stakla a ispred svake stoji dječak u bijelom kao čuvar ulaza…”. Stanko kaže da mu je Gospod pokazao i Nebeski Jerusalim gdje je video Bogorodicu koja je iz ikone izašla živa sa Bogomladencem u naručju, kleknuo sam, zagrlio joj noge i počeo da plačem a ona me blagosiljala.”

Bio sam mrtav 25 sati
Otkad me žena dodirnula u krevetu i vidjela da sam skroz hladan pa do momenta kad sam oživio prošlo je 25 sati. Došla je hitna da utvrdi moju smrt a kasnije sam pričao i sa patologom kojem nije jasno kako se to dogodilo pa mu je rekao da ga je Stanko prevario. Stanko kaže da je bilo gotovo sve – grob iskopan, samo opelo da se završi i da me sahrane a onda je njegova starija ćerkica koja je tada imala 7 godina prva rekla da se tati miču oči.

Na pitanje kako su reagovali ljudi koji su mu došli na sahranu, on je rekao da su se naravno uplašili, počeli da bježe kad je mrtvac počeo da vaskrsava… U tom trenutku sveštenik koji služi opelo kaže mu: Jesi li se predomislio? Stanko kaže da se sveštenik nije uplašio jer mu to nije prvi slučaj da je neko mrtav oživeo, bilo ih je mnogo…

“Poslije su se svi šalili na moj račun da sam vampir, da sam se povampirio… Poslije kliničke smrti 40 dana su mi samo suze išle, nisam mogao ni da govorim Kad me vratio, Gospod mi je rekao da me vraća zbog djevojčice koja mnogo plače i da treba da pomažem ljudima u svakom pogledu, gdje god mogu i koliko mogu.

Stanko je i kod pokojnog patrijarha Pavla bio dvaput, a kod patrijarha Irineja nebrojeno puta. Stanko je rekao da je dosad upoznao 12-13 ljudi koji su se vratili iz mrtvih. Pričao je, kaže, i sa ljekarima, čuvenim dr Laslom Puškašem, stručnjakom za mozak, koji mu je rekao da je to božja stvar jer mozak može bez oštećenja može da izdrži najduže od dva do četiri minuta.

(MONDO/Kurir)