Priča o političkom preokretu u Srbiji zvuči kao scenario za napeti film: počela je na fakultetskim hodnicima, razvijala se na tajnim sastancima bez mobilnih telefona, a završila ubjedljivom pobjedom na izborima i krajem četrnaestogodišnje vladavine Srpske napredne stranke.

Novinari uglednog britanskog lista Financial Times došli su do ekskluzivnih snimaka i svjedočenja iz samog srca studentskog pokreta koji se sprema da preuzme upravljanje državom.

Sve je počelo pod jednom nadstrešnicom

Iskra je planula u novembru 2024. godine, nakon tragedije na Željezničkoj stanici u Novom Sadu. Gubitak nevinih života probudio je bijes, ali i odlučnost mladih ljudi. Već u decembru na Fakultetu tehničkih nauka održani su prvi plenumi. Na snimcima se vide učionice pune studenata, školske table ispisane parolama poput „Budi kompetentan, a ne poslušan“ i „Vrijeme je da vlast izađe na ispit“, dok se odluke donose jednostavnim podizanjem ruku.

„Simbolično, svi smo tog dana bili pod tom nadstrešnicom“, objasnio je Aleksandar Baucal, profesor psihologije koji je i sam postao dio ove priče.

Filmska tajnost: Telefoni van sale, a kandidati kao „Teletabisi“

Kada su studenti shvatili da protesti nisu dovoljni, zatražili su izbore i odlučili da sami sastave listu. Međutim, primijenili su pravilo kakvo Balkan još nije vidio: studenti nisu htjeli fotelje za sebe.

Umjesto toga, predložili su 250 uglednih profesora, ljekara, pisaca i arhitekata – ljude bez mrlja i bez partijskih knjižica. Selekcija je trajala mjesecima, a tajnost je bila ravna obavještajnim operacijama:

• Prije ulaska na plenum, svi telefoni ostavljani su ispred vrata kako niko ne bi mogao da snima ili prisluškuje.

• Kako imena ne bi procurila u javnost i režimske medije, kandidati su dobijali šifrovana imena. Jednog dana su ih zvali po Teletabisima, drugog po likovima iz „Ratova zvijezda“.

Pokret je namjerno odbijao da ima jednog vođu kako niko ne bi mogao da ga potkupi, ucijeni ili stavi sebe ispred cilja.

„Društveni ugovor“ kao garancija da nema izdaje

Da novi poslanici ne bi „zaboravili ko ih je doveo na vlast“, studenti su uveli strogu mjeru osiguranja. Svaki kandidat morao je prije šest mjeseci da potpiše poseban „društveni ugovor“ kojim se obavezao na principe i vrijednosti pokreta.

„Ideologija nema nikakvu svrhu ako sistem ne funkcioniše“, poručuju iz pokreta, naglašavajući da ih ne zanimaju uobičajene političke podjele na lijevo i desno, već popravljanje države.

Trijumf koji je zatekao i same studente

Kada su 25. oktobra prebrojani glasovi, Studentska lista osvojila je čistih 53 odsto podrške, odnosno više od 620.000 glasova prednosti u odnosu na dosadašnju vlast. Aleksandar Vučić priznao je poraz i prije nego što su prebrojani svi listići.

„Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je: ‘Vau, zar je to to?’“, priznao je Čedomir Đurin, student fizike koji je bio zatečen brzinom kojom se sve odigralo.

Šta slijedi: Studenti se vraćaju ispitima, ali drže ruku na kočnici

Sa 140 osvojenih mandata u parlamentu, sada teče rok od 30 dana za podjelu poslaničkih mjesta, a potom još dva mjeseca za sastavljanje vlade i izbor premijera.

Mladi koji su iznijeli čitav teret borbe ne planiraju da ostanu u politici. Vraćaju se predavanjima i ispitima, prepuštajući vođenje države stručnjacima koje su sami odabrali. Ipak, ostaju u ulozi strogih kontrolora.

„Iskreno, osjećam olakšanje što odrasli preuzimaju posao“, kaže studentkinja prava Jana Vasić, ali odmah šalje i jasnu poruku novoj vlasti: „Ako ne uspiju… možemo da ih smijenimo.“

Viši sud u Beogradu primio je odluke o pomilovanju pet osoba koje je Aleksandar Vučić donio 27. septembra, na dan kada je podnio ostavku. Među pomilovanima je i bivša državna sekretarka MUP-a Srbije Dijana Hrkalović koja se dovodila u vezu sa pripadnicima kriminalnih grupa.

Sud je saopćio da je odluke primio 2. novembra, prenosi Nova.rs. Riječ je o pet osoba protiv kojih se pred tim sudom vodi ili se vodio krivični postupak. Ministarstvo pravde dostavilo je odluke elektronskom poštom, više od mjesec nakon što su donesene.

Dijana Hrkalović oslobođena je krivičnog gonjenja za krivično djelo trgovina uticajem. Postupak protiv nje vodio se pred Posebnim odjeljenjem za organizirani kriminal Višeg suda u Beogradu.

Prvostepeno je bila osuđena na godinu i četiri mjeseca zatvora. Apelacioni sud u Beogradu ukinuo je tu presudu i naložio da se suđenje ponovi. Politika je prije nekoliko dana objavila da je ponovljeno suđenje odgođeno za 18. novembar jer Hrkalović iz zdravstvenih razloga nije došla na ročište.

Istom odlukom Nebojša Đokić oslobođen je krivičnog gonjenja za pranje novca, a Marko Pavlović za teško ubistvo u pokušaju. Dragana Živadinović oslobođena je gonjenja za zloupotrebu službenog položaja i falsifikovanje službene isprave.

Peti pomilovani je Miloš Dugalić. Usvojena je njegova molba za pomilovanje, pa je oslobođen daljeg izdržavanja zatvorske kazne na koju ga je Apelacioni sud u Beogradu osudio 20. marta 2025.

Vučić je pri odlasku s funkcije najavio da je pomilovao 49 osoba, ali njihova imena nije objavio. Ministarstvo pravde tada je, prema Danasu, saopćilo da nije učestvovalo u sačinjavanju spiska.

Reditelj Lordan Zafranović govorio je o svom novom filmu „Zlatni rez ’42: Djeca Kozare“, ali i o višedecenijskoj borbi da kroz filmsku umjetnost prikaže stradanje i zločine počinjene tokom Drugog svjetskog rata.

Film, koji traje više od četiri sata, donosi potresnu priču o stradanju djece u logoru Jasenovac i predstavlja rediteljev lični apel protiv zaborava.

Međutim, rad na ovom projektu i njegovi stavovi, kako navodi, ponovo su ga izložili pritiscima i prijetnjama.

„Objavili su moju adresu u Zagrebu i stavili metu na vrata“
Govoreći o neprijateljskoj atmosferi u Hrvatskoj i napadima koji su uslijedili nakon što se saznalo da radi na novom filmu, Zafranović je otkrio detalje prijetnji.

– Objavili su moju tačnu adresu u Zagrebu i nacrtali metu na mojim vratima. Sada je postalo opasno uopšte se pojaviti u mojoj rodnoj zemlji. Ne razumijem šta to znači u jednoj takozvanoj evropskoj demokratiji, stavljati metu na vrata umjetniku da bi ga neko ubio – rekao je Zafranović.

Reditelj navodi da je scenario sa Arsenom Diklićem počeo da razvija još krajem osamdesetih godina, ali u Hrvatskoj nije naišao na razumijevanje, dok je u Srbiji projekat odobren tek iz četvrtog pokušaja.

Progon devedesetih i stradanje porodice
Zafranović se prisjetio i teških godina emigracije tokom devedesetih, kada je zbog filma „Testament L. Z.“ u vrijeme vlasti Franje Tuđmana proglašen državnim neprijateljem.

„Sve novine, s predsjednikom Tuđmanom na čelu, proglasile su me za izdajnika hrvatskog naroda. To je toliko van pameti i idiotski da ne mogu da shvatim kako to iko može da izgovori za stvaraoca koji se bavi temama suštinskim za opstanak tog istog naroda“, rekao je.

Zbog takvog tretmana posljedice je trpjela i njegova porodica. Komšije su njegovim roditeljima razbijale prozore na kući u kojoj su živjeli izolovani, dok su njegovom sinu stvarani problemi prilikom upisa na Likovnu akademiju u Zagrebu.

Reditelj se osvrnuo i na tadašnji odnos društva prema ratnim akterima.

– Praljak, koji je na kraju popio otrov, bio je proglašen za anđela rata, a ja sam bio đavo rata – rekao je Zafranović.

„Posramio sam se što pripadam ljudskoj vrsti“
Govoreći o počecima istraživanja zločina u Jasenovcu tokom rada na dokumentarnom filmu „Krv i pepeo Jasenovca“ sedamdesetih godina, Zafranović je istakao koliko ga je to iskustvo duboko potreslo.

– Tu sam s jednom velikom grupom istraživača došao do nekih monstruoznih stvari. Nisam mogao da vjerujem da je to napravilo ljudsko biće, neko ko liči na mene. Malo sam se posramio što uopšte pripadam vrsti koja živi na zemaljskoj kugli – rekao je.

„Zaboravljaju da u Evropi ne postoji film koji ne finansira država“
Zafranović se osvrnuo i na kritike pojedinih kolega i prijatelja koji su mu zamjerili što je novi film finansirala Srbija.

– Zaboravljaju da u Evropi ne postoji film koji ne finansira država. Zaboravili su da u Hrvatskoj HDZ finansira sve njihove filmove. Film je izuzetno skupa umjetnost i neko mora da ga plati. Kad je Mikelanđelo klesao svoja remek-djela, platila ih je porodica Mediči ili Crkva. Novac se zaboravi, a djelo ostaje za generacije – rekao je.

„Nigdje na mapama logora smrti nema Jasenovca“
Posebno gorak utisak na autora ostavilo je odbijanje vodećih evropskih filmskih festivala da uvrste njegov film u program.

– Nigdje na mapama logora smrti nema Jasenovca. To je zastrašujuće. U Berlinu nisu htjeli ni da pogledaju film, uz opasku da je Srbija mala Rusija. U Češkoj su mi rekli da milion njihovih građana ljetuje na Jadranu i pitali kako da prikažu takav film, rekavši da oni na festivalu puštaju melodrame, a ne tako okrutne priče. Riječ je o potpunom nedostatku empatije prema žrtvama Jasenovca od strane Evrope – rekao je Zafranović.

„Ja sam sakupljač energije“
Govoreći o svom rediteljskom postupku i saradnji sa velikim književnicima poput Danila Kiša, Mirka Kovača i Filipa Davida, Zafranović je objasnio kako nastaje snaga njegovih filmskih kadrova.

– Ja sam sakupljač energije. Sve što pisac, glumci, snimatelji i rekviziteri unesu u rad, ja nastojim da sabijem u filmski kadar da se ne raspe. Ta energija se nepogrešivo vraća gledaocu. Zato postoje filmovi koji vas ostave potpuno hladnim i oni koji vas duboko potresu – objasnio je.

„Zlo mora da prestane“
Na kraju je uputio apel protiv mržnje i podjela, naglašavajući da je njegov film opomena budućim generacijama.

– Ova naša dosadašnja civilizacija je civilizacija zla. To su hiljade godina ratova, pljački i ubijanja. Zlo mora da prestane. Moramo da počnemo da gradimo, da razgovaramo i da tražimo ono dobro u ljudima. Ovaj film je moj mali kamenčić i opomena svima: nemojte ovo više raditi, ovo je zlo, ovo nije ljudski – poručio je Zafranović