Fabrika laži, zvana RTRS, ponovo radi u tri smjene i to sve u službi SNSD-a i njihove kampanje.

Poručila je ovo šef Kluba poslanika PDP-a u NSRS Tanja Vukomanović  povodom priloga Radio-televizije Republike Srpske (RTRS), u kojem su izjave austrijskog lobiste Gintera Felingera predstavljene kao podrška Pokretu Sigurna Srpska i Drašku Stanivukoviću, uz pokušaj da se PSS na taj način dovede u vezu sa njegovim stavovima o Republici Srpskoj, od čega se PSS i ogradio.

-Prije nekoliko godina lagali su da će Britanci u izborima pomoći opoziciji. Poslije toga lagali su o nekih 10 miliona dolara koji trebaju doći iz Amerike. Poslije toga lagali su da opozicija podržava dolazak migranata, a sada imaju novu laž. U rubrici izbori, na javnom servisu koji svi plaćamo i u svake stranke predstavljaju svoj program, SNSD je predstavio svoj. A to je lik koji laže i koji je podmeće opoziciji. Ovaj čovjek, koji ni malo dobro ne misli našem narodu, dobio je prostor na javnom servisu Republike Srpske, da bi izgovorio ove laži za koje je, vjerovatno, dobio novac. Opoziciji ne treba podrška ovog čovjeka. Mi ga ne poznajemo, naš pokret se ogradio od njega-istakla je Vukomanović.

Posebno simptomatično navodi da kačket koji Felinger nosi nema veze sa PSS-om, jer ga ni kandidati Pokreta nemaju

– Sve što vidite ovdje je laž, laž ljudi koji godinama podmeću i nemaju svoj program, a pokušavaju uništiti onaj drugi. Za razliku od onih koji su spremi dati milione za razna lobiranja i dovođenje spornih likova, mi to ne radimo. Podrška naroda biće ono što će na kraju odlučiti- jasna je Vukomanović.

BLink

Igranje ratom postalo je jedini preostali adut u rukama političara koji dobro znaju da im je izmakao tepih pod nogama i da više nemaju šta ponuditi građanima. Predizborna kampanja u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini pretvorila se u opasnu tačku usijanja, gdje se umjesto ekonomskih rješenja, novih radnih mjesta i investicija narodu ponovo servira najprljaviji koktel: strah, panika i zveckanje oružjem.

U samom centru ove opasne igre nalazi se Milorad Dodik, čovjek koji u ovom trenutku nema nijednu zvaničnu izvršnu ili državnu funkciju osim one stranačke – predsjednika SNSD-a. Uprkos tome, on potpuno neovlašteno i bezočno uzurpira kompletne institucije Republike Srpske. Dok narod spaja kraj s krajem, stranački šef se bez imalo srama vozi službenim helikopterom o trošku građana, troši milione iz budžeta na privatne i političke promocije i ponaša se kao apsolutni gospodar cijelog entiteta. Svjestan da gubi izbore i da mu se vlast definitivno mrvi, Dodik u potpunoj panici poseže za najradikalnijim potezima. On otvoreno poručuje da je „mirno razdruživanje jedina opcija koja će se sigurno ostvariti“ i zaplašuje javnost pričama o „međuentitetskim linijama razgraničenja“, uslovljavajući opstanak zajedničkih institucija i najavljujući poteze koji direktno udaraju na stabilnost čitave regije.

U toj prljavoj predstavi on ima dobro uigrane i provjerene partnere iz Federacije BiH. Dvojac Zukan Helez i Elmedin Konaković sa oduševljenjem prihvata svaku Dodikovu lopticu, igrajući već poznatu predstavu koja traje više od dvije decenije po principu: „Ja tebi vojvodo, ti meni serdare“.

Čim Dodik najavi secesiju ili krene sa radikalnim porukama kako bi skrenuo pažnju sa pražnjenja budžeta i sopstvenih poraza, Zukan Helez iz minute u minutu odgovara zapaljivim izjavama o „domaćoj proizvodnji dronova samoubica“, javno pozivajući Dodika da „dođe i vidi kako pravimo još veće i jače stvari od toga“, uz ot histerične prijetnje da je „sve spremno za reakciju i Plan B u slučaju pokuša secesije“. Sa druge strane, Elmedin Konaković pred TV kamerama dodatno uliva ulje na vatru, javno nazivajući Dodika „kukavicom koja 20 godina laže ovaj narod“ i optužujući ga pred širokim auditorijumom da je „bio spreman pustiti krv samo da ostane na vlasti“. Radi se o savršeno sinhronizovanoj političkoj trgovini gdje jedni drugima nabacuju voleje i održavaju se u životu, dok narodu nude mržnju i nemir.

Surova istina je da u narodu — kako u Banjaluci, tako i u Sarajevu, Bijeljini ili Mostaru — nikakva želja za sukobom ne postoji. Obični ljudi žele samo mir, stabilnost i dostojanstven život za svoju djecu. Međutim, linija između političkog blefa i stvarne tragedije nikada nije bila tanja. Kada neodgovorni političari svakodnevno truju javni prostor ratnohuškačkom retorikom i opasnim provokacijama sa dronovima, granicama i prolevanjem krvi, dovoljan je samo jedan jedini režirani incident, jedna nepromišljena iskra da pokrene lavinu koju niko više neće moći zaustaviti.

Liderima kojima je vlast postala jedini smisao postojanja očigledno je svejedno. Dodiku, kao i njegovim političkim partnerima iz Sarajeva, sasvim je nebitno šta će biti sa narodom i da li će se ugroziti mir, sve dok oni sjede u svojim udobnim foteljama. Spremnost da se žrtvuje kompletan narod radi očuvanja vlastite kože i fotelje vrhunac je političke bezobzirnosti. Građani konačno moraju progledati i shvatiti: ovi politički piromani lete helikopterima o našem trošku dok spremno pale vatru u kojoj svi zajedno možemo izgorjeti!

Banjaluka24

Kako bi izgledalo jedno mjesto u Republici Srpskoj kad bi ponovo oživjela industrija i proizvodnja?

Upravo to je tema novog spota Miloša Stanišića, koji u kampanji AI ne koristi da pokaže neku futurističku i daleku Republiku Srpsku, nego kao alat da učini vidljivim ono što bi već danas moglo da postoji kad bi se resursima, industrijom i prilikama kojima već raspolažemo – bolje upravljalo.

Kad u jednom mjestu stane velika fabrika, ne stane samo proizvodnja. Prvo utihne pogon, a onda se promijeni jutro. Manje ljudi odlazi na posao, manje posla imaju prevoznici, prodavnice, pekare, servisi i male firme koje su živjele uz veliku proizvodnju. A onda počnu da odlaze i ljudi.

Upravo ovu priču Stanišić, nosilac liste Pokreta Sigurna Srpska za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH u Izbornoj jedinici 2, u novom nastavku video-serijala „Minut budućnosti“ okreće u suprotnom smjeru.

Uz pomoć vještačke inteligencije pokazuje šta se dešava kad se smjena vrati. Ponovo se ide na posao, pokreće se prevoz, otvaraju se prodavnice, rade servisi. Male firme dobijaju posao od velike. Jedna plata postaje nečija mušterija, nečija narudžba i nečiji novi posao. Grad koji se gasi ponovo dobija ritam.

„Ovu priču u Brodu, Modriči, Šamcu, Ugljeviku i Doboju ne treba mnogo objašnjavati. Jedno radno mjesto nikad nije samo jedno radno mjesto. Smjena ne pokreće samo fabriku. Smjena pokreće grad“, poručuje Stanišić.

U prethodnom spotu pokazao je dvije budućnosti iste semberske njive: jednu u kojoj se priča završava prodajom sirovine i drugu u kojoj se nastavlja kroz preradu, pakovanje, transport i gotov domaći proizvod, pa od istog roda ovdje živi mnogo više ljudi.

Sad isto pitanje postavlja industrijskim mjestima – ne kako da vratimo sve što je nekad bilo, nego šta bi još mogli da napravimo kad bis domaćinski upravljali onim što već imamo.

„Priča o rafinerijama i industriji nije priča o starim fabrikama i vremenima kojih se rado sjećamo. To je priča o tome ima li jedan grad, jedno mjesto od čega da živi sutra“, kaže Stanišić.

I na kraju ponovo postavlja pitanje kojim je otvorio kampanju: „A šta ako može drugačije?“ Odgovor ostaje isti: „SIGURNO može.“