Niko od strateških partnera propale Koksare iz Lukavca nije se prijavio na javni poziv za zakup njenih pogona, ali se od toga i nije odustalo, potvrdili su za CAPITAL iz Odbora povjerilaca ove fabrike.

O problemima bivših radnika Koksare, ali i stanju u fabrici koja je nekada bila privredna kičma ovoga kraja juče se raspravljalo i na tematskoj sjednici Gradskog vijeća Lukavac.

Usvojeno je deset zaključaka predloženih tokom rasprave, među kojima je i zahtjev višim nivoima vlasti za konkretne mjere zbrinjavanja radnika.

“Očekujemo od Vlade Tuzlanskog kantona, Vlade Federacije, pa čak i od Savjeta ministara BiH da pronađu načine kako pomoći trenutnim proizvođačima u Koksari, osigurati dopremu sirovina i otpremu koks. Takođe, tražimo mjere koje bi dovele do socijalnog zbrinjavanja radnika“, izjavio je predsjedavajući Gradskog Vijeća Midhat Sarajlić.

Vijećnici su dodatno zatražili da inspekcijski organi utvrde eventualnu krivičnu odgovornost u preduzeću prilikom pokretanja stečajnog postupka.

Gradonačelnik Edin Delić ističe da je Koksara jedan od ključnih privrednih subjekata za lokalnu zajednicu i državu, te da bi njen nestanak imao katastrofalne posljedice.

“Za pet godina sigurno ostajemo bez ovih 500 radnih mjesta. Potrebno je hitno intervenisati kako bi najugroženije kategorije sačuvali od socijalnog udara, ali i raditi na viziji kako iz stečajnog postupka stvoriti što veći broj radnih mjesta u narednom periodu,” kazao je Delić.

Pogon Koksare se izdaje u zakup, međutim strateški partneri ove kompanije još uvijek nisu zainteresovani.

Iz Odbora povjerilaca za CAPITAL su kazali da se traži što brže rješenje kako se tehnološki proces ne bi ugasio.

„U tom smjeru je poziv upućen svim poznatim dobavljačima koji su godinama u toj industriji i koji odmah znaju da li im je isplativo ući zakup za objavljenu navedenu cijenu. Iako niko drugi nije bio zainteresovan za iznajmljivanje, Odbor povjerilaca je ipak i dodatno objavio poziv jer svi prate stanje u Koksari i da se sve zainteresovane strane eventualno mogu javiti“, kazali su u Odboru.

Potvrdili su nam da niko od strateških partnera sa poziva nije zainteresovan, tako da poziv od 13. novembra nije uspio.

„Sada se traži način za dodatno smanjenje troškova kako bi se privukao bilo ko zainteresovan. I sve aktivnosti provodi odbor povjerilaca uz pravni nadzor stečajnog sudca,“ kazali su iz Odbora povjerilaca.

Kao jedna od kompanija koja se pominje kao moguće rješenje za stanje u Koksari je fočanski Pavgord.

Međutim Gordan Pavlović za CAPITAL nije potvrdio to interesovanje, samo je kratko kazao da je u pregovorima sa Koksarom.

Koksara je bila jedan da strateških partnera željezare Zenica koju je kupio upravo Pavlović tako nije iznenađenje njegovo interesovanje za ovu koksaru.

U posljednje dvije godine Koksara je zabilježila gubitak od preko 150 miliona KM. Dugovanja se procjenjuju na čak 500 miliona, a dodatni problem za zakup predstavljaju i nerješeni imovinski odnosi kada je riječ o ovome pravnom subjektu.

Dio vlasništva Koksare drži Koksno hemijski kombinat (KHK) Lukavac, koji je u stečaju. KHK je potvrdio da prodaje 49 odsto svog udjela u Koksari, što je procijenjeno na oko 74,5 miliona KM.

Pad Koksare predstavlja ozbiljan poremećaj u industrijskom sektoru Bosne i Hercegovine jer nedostatak koksa bi mogao da se odrazi na čeličnu proizvodnju i prateće grane.

Tek nakon finansijske propasti u kojoj se našao ovaj nekadašnji gigant na površinu dolaze informacije koje govore o decenijskom političkom uticaju na rad ove kompanije, a što je za posljedicu imalo nestručno rukovodstvo, pad proizvodnje, raskid strateških ugovora poput onoga sa Željezarom u Smederevu, te nenamjensko trošenje novca u projekte koji nisu bili od značaja za proizvodnju.

Usred svih problema koji potresaju ovaj kombinat, on je i u potrazi za ložačima na koksnim pećima kojih nedostaje, pa je posljednjih dana nakon što je otpušteno oko 200 radnika, raspisan konkurs za prijem šest izvršilaca, na određeno vrijeme, za radno mjesto “rukovalac na vratima i poklopcima” u sklopu Radne jedinice Koksovanje.

Danas, 22. novembra, Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici proslavljaju praznik posvećen Svetom Nektariju Eginskom, jednom od najvećih iscelitelja u istoriji hrišćanstva.

Njegovo ime i danas priziva vjeru, nadu i utjehu svima koji traže snagu i zdravlje.

Sveti Nektarije bio je episkop Aleksandrijske pravoslavne crkve, mitropolit Pentapoljski i pravoslavni teolog, a po smrti je proglašen svetiteljem. Nakon odlaska u penziju, živio je u Trojičkom manastiru u Egini, koji je i osnovao, po kojem je i dobio ime Eginski. Tokom života prolazio je kroz mnoge izazove i nepravde, ali je ostao smiren, blage naravi i jak u rečima. Vjernici ga i danas smatraju čudotvorcem i zaštitnikom bolesnih, a njegove duhovne pouke služe kao smernice za život ispunjen ljubavlju i verom.

O ljubavi je govorio ovako:

“Starajte se da imate ljubav. Ištite svakodnevno od Boga ljubav. Zajedno sa ljubavlju dolazi svo bogatstvo dobara i vrlina. Volite, da biste bili voljeni od drugih. Dajte Bogu čitavo srce vaše da biste ostali u ljubavi. Ko prebiva u ljubavi u Bogu, prebiva i Bog u njemu.”

Njegova čuda počela su već nakon smrti, vjeruje se da je prvi bolesnik izliječen kada je neko stavio njegov džemper na krevet paralizovanog čovjeka. Od tada, pomoć Svetog Nektarija najviše traže oboljeli od teških bolesti, posebno kancera.

Molitva Svetom Nektariju Eginskom:

“O, mirotočiva glavo, svetitelju Nektarije, arhijereju Božiji! U vreme velikog odstupništva i bezbožništva, pobožnošću si prosijao i sakrušio glavu pregordoga satane, koji nas je izranjavio. Toga radi darova ti Hristos da lečiš bolesti neizliječena, koje nas spopadoše zbog bezakonja naših. Verujemo: zavoleo te je Bog pravednoga, da tebe radi nas grešne pomiluje, od prokletstva da nas razriješi, od bolesti da nas izbavi i da se po svoj vaseleni slavi strašno i preslavno Ime Njegovo, Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i uvek i u vekove vijekova. Amin.”

Jedna od njegovih najvažnijih poruka nas podseća gde se krije istinska sreća:

“Koliko su u zabludi ljudi koji traže sreću van sebe – u bogatstvu, slavi, putovanjima i zadovoljstvima koja završavaju gorčinom! Sreća se nalazi u nama samima. Blažen je čovjek koji to razumije… Sreća je čisto srce, jer takvo srce postaje presto Božije. Gospod govori: Useliću se u njih i živjeću u njima i biću im Bog i oni će biti Moj narod. Ko ima čisto srce, u njemu ima najveće blago – Samog Boga!”

Liturgija Sveti Nektarije Manastir Tumane

Sveti Nektarije rođen je 1. oktobra 1846. godine u Trakiji pod imenom Anastasije Kefalas. Posle školovanja u Carigradu i Hiosu, zamonašio se i uzeo ime Lazar. Godine 1877. primio je monaški postrig pod imenom Nektarije, a potom je služio kao sveštenik, arhimandrit i mitropolit. Nakon povlačenja u penziju, svoje posljednje godine proveo je u Egini, gde je preminuo 8. novembra 1920. godine. Kanonizovan je 1961. godine.

Sutra, uz Svetog Nektarija, crkva proslavlja i svete mučenike Onisifora i Porfirija, koji su dali svoje živote za širenje hrišćanske vere u vreme cara Dioklecijana.

Trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma čime je završen rat u BiH demobilisani borci su zanemareni, a veliki broj njih je na ivici egzistencije. Vlast ipak tvrdi da se o boračkoj kategoriji vodi računa maksimalno koliko je moguće, a iz usta ministra Egića nedavno se čulo da se od boračkih primanja može pristojno živjeti. Istinski borci danas ogorčeno konstatuju da su u ratu ginuli najbolji da bi u miru vladali najgori?! Odnos aktuelne vlasti prema boračkoj kategoriji je sraman, a oni istinski borci koji su rat proveli na braniku otadžbine danas su na otpadu otadžbine, kaže Dragan Kukurić, predsjednik trebinjskog odbora Udruženja veterana odbrambeno – otadžbinskog rata.

“Ni u najružnijim snovima nismo mogli da će biti ovakva situacija kakva trenutna jeste, da će borci toliko marginalizovani biti, maltene na otpadu otadžbine, umjesto kao što su nekada bili na braniku. Nek‘ se ova vlast stidi svojih postupaka, pojedina gospoda koja govore da se može živjeti od boračkog dodatka volio bih da dočekaju da od toliko novaca žive mjesečno”, kaže Dragan Kukurić, predsjednik VOOR Trebinje.

Srbo Škero, demobilisani borac VRS kaže da sadašnja Republika Srpska koja je ogrezla u kriminal vladajućih nije ono za šta su se borili. Trenutni spisak demobilisanih boraca broji 194 hiljade što je višestruko uvećana brojka pa je neophodno izvršiti reviziju ovog spiska, dodaje Škero.

“Jedva smo dočekali taj kraj rata i kad vi poslije 30 godina vidite sistem vlasti šta je napravio od boraca i šta je napravio od države. Sve se mora raditi revizija u kojoj mi trebamo da učestvujemo u komisijama da se ne bi radile malverzacije kao što su se do sada radile i to nas najviše boli. Nas je u Trebinjskoj brigadi bilo najviše 4-4 i po hiljade, a sad po nekim spiskovima ima 11 hiljada. Sve je pokradeno, od Trebinja do Novog grada, političari koji su postali milioneri i milijarderi, odakle im toliki novac?! Neko mora odgovarati za pljačku RS, za to se mi nismo borili!”, ogorčen je Škero.

Da su borci danas na društvenim marginama svjedoči i veliki broj boraca koji su na ivici egzistencije. Takva je i životna priča Dragana Hrnjeza koji je sa 18 godina otišao u rat, a danas živi od 170 KM boračkog dodatka i 120 KM, koliko mu ostaje od minimalne penzije opterećene kreditima.

“Ja sam čitav život evo otkad se završio rat do dana današnjeg stalno u kreditima. Imam penzije 120 KM primim na ruke, ostalo u kredit sve. Borac prve kategorije ima najviše 170 KM. Sa 170 KM danas čovjek može da živi dva puna dana. I sam sam u takvoj situaciji da ne možemo kraj s krajem, a ne da pričamo o liječenju koje nam je potrebno jer mi smo svi iz rata izašli bolesni. Imam strašnih zdravstvenih problema, jedva se krećem, jedva sam pokretan. Mi smo za ovu državu sve dali, a ova država ništa za nas učinila nije!”, kaže Dragan Hrnjez, demobilisani borac VRS, korisnik invalidske penzije opterećene kreditima i samohrani otac.

Dok životne priče boraca svjedoče o izuzetno lošem stanju u kojem se danas nalazi ova kategorija, vladajući uporno pričaju bajke u kojima su borci ravnopravni članovi društva i kategorija kojoj se posvećuje maksimalna pažnja, a kako svaka bajka ima srećan kraj, ova bajka mogla bi završiti riječima Danijela Egića, ministra rada i boračko – invalidske zaštite Vlade RS.

“Ova Republika Srpska je dala maksimum i mislim da je to dovoljno za jedan pristojan život”, ostaće upamćeno da je ministar boraca u Vladi Republike Srpske Danijel Egić rekao o položaju demobilisanih boraca kada se nedavno obilježevala Mitrovdanska bitka u Nevesinju.

(BN)