Pravni tim Milorada Dodika, njegovog sina Igora, njihovih saradnika i povezanih kompanija doživio je ozbiljan proceduralni udarac pred Okružnim sudom za Floridu, gdje se odlučuje po njihovoj tužbi protiv američkih institucija, saznaje Raport.

Naime, Dodikov skupo plaćeni američki advokat Robert Garson, probio je ključni rok za odgovor Sudu na zahtjev američkih vlasti da Dodikvoa tužba bude odbačena, a za što je rok istekao 22. septembra.

Zbog ove iznenadne šutnje i nestanka Dodikovog advokata, reagovao je i sam okružni sudija Jeffrey T. Kuntz. On je potpisao hitnu, vanrednu naredbu kojom Dodikovoj strani postavio ultimatum i dao im rok do sutra, 25. septembra, da se hitno izhasne i opravdaju svoj nemar, odnosno da objasne zašto sud ne bi trebao automatski usvojiti zahtjev američke vlade i trajno odbaciti njihovu tužbu.

Ako se ne izjasne do sutra tužba odmah pada

Raportovi izvori pojašnjavaju zašto sudija Kuntz, inače konzervativac kojeg je na tu poziciju nedavno imenovao američki predsjednik Donald Tramp, nije odmah iskoristio ovaj propust i proglasio kraj spora, odnosno odbacio tužbu.

Prema njihovim tvrdnjama razlog što je ova naredba izdata leži u pravilima američkog pravosuđa i zaštiti procesnih prava. Ako bi sudija okončao slučaj u korist američke vlade samo zato što je advokat zakasnio s odgovorom, Dodikov tim bi dobio adut za žalbu višem sudu, tvrdeći da im je uskraćeno pravo na odbranu.

Izdavanjem ove naredbe sudija, navodno zapravo osigurava da njegova finalna odluka bude pravno neoboriva.

Cijela ova pravna sapunica počela je u aprilu ove godine kada su Milorad Dodik, njegov sin Igor Dodik, te grupa povezanih pojedinaca i firmi podnijeli tužbu kojom su tužili američke vlasti uz tvrdnje da su im nezakonito uveli sankcije, te da im to što su bili na ‘crnoj listi’ uprkos ukinutim sankcijama i dalje pravi probleme, te su faktički tražili da se izbriše svaki trag da su ikada i bili pod sankcijama.

Nakon toga su tuženi, odnosno bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, američki ministar finansija Scott Bessent, Ured za kontrolu strane imovine (OFAC) i Ministarstvo finansija SAD, preko svog advokata Patricka K. Keatinga zatražili odbacivanje ove tužbe navodeći da je ona bespredmetna jer su Milorad Dodik i ostali tužitelji zvanično skinuti sa crne liste i deblokirani odlukama OFAC-a još u oktobru prošle godine, o čemu je Raport i ranije pisao.

Vlasti u SAD istakle su da šteta više ne postoji i da sud ne može suditi o odlukama koje su već poništene. Što se tiče ustavnih prava, američka administracija je poručila Dodiku da nema pravo da se poziva na američki Ustav, te ga podsjetili da je on i dalje pod aktivnim sankcijama Velike Britanije, pa moguće da zbog toga trpi posljedice za koje sada optužuje SAD.

Dva scenarija i politički paradoks

Pred ovim slučajem sada su samo dva moguća ishoda. Ako Dodikov advokat do sutra  ponudi dovoljno dobro opravdanje za kašnjenje, sudija Kuntz će onda trebati dodatno vrijeme da taj odgovor razmotri prije konačne odluke.

Ako odgovor izostane, Raportovi izvori kažu da će se to smatrati prešutnim pristankom na sve tvrdnje američke vlade i sudija bi u tom slučaju veoma brzo mogao odbaciti Dodikovu tužbu.

Upravo u danu kada je isticao ključni rok za Dodikovog advokata, Željka Cvijanović je boravila u Vašingtonu. Tamo se, po svemu sudeći kao rezultat preskupog lobiranja plaćenog novcem građana, sastajala s bliskim saradnicima Donalda Trampa, dok je istovremeno u Miamiju sudija tražio hitno izjašnjenje Dodikovog pravnog tima.

No, i dalje se ne zna šta se tačno krije iza ove tišine i probijanja roka Dodikovog advokata u Sjedinjenim Američkim Državama.

Otvoreno je pitanje da li je sve ovo od samog početka bila tek strategija i dobro proračunata kupovina vremena uoči oktobarskih izbora u BiH čiji je cilj održati privid u domaćoj javnosti da Dodik ima ‘petlju’ i uspijeva proces pred američkim pravosuđem održati živim i za njega pozitivnim, te osigurati da do neizbježnog odbacivanja tužbe nipošto ne dođe prije 4. oktobra.

S druge strane, nije isključeno ni da je u pitanju neka potpuno nova, zakulisna igra.

Da li se iza iznenadne šutnje Dodikovog advokata u SAD krije obični nemar, predizborna računica ili spoznaja da je lobiranje iza zatvorenih vrata u potpunosti obesmislilo pravnu bitku pred američkim pravosuđem, saznat ćemo već nakon isteka najnovijeg sudskog ultimatuma Dodikovom advokatu.

Republika Srpska se danas nalazi na istorijskoj prekretnici. Nakon decenija sistemskog iscrpljivanja, izvlačenja narodnog novca i gaženja dostojanstva običnog čovjeka, jasno je da nam je više nego ikada potrebna nova, nezaustavljiva energija. Ta energija ima ime i prezime – Draško Stanivuković. Njegov dolazak na mjesto premijera nije samo politička opcija, to je jedini način da se spasi ono što je ostalo od Republike Srpske.

Da bismo razumjeli zašto je Draško prijeko potreban čitavoj Republici Srpskoj, moramo se osvrnuti na pustoš koju iza sebe ostavlja trenutni režim predvođen Miloradom Dodikom. Njihova vladavina ostaće upamćena po nizu istorijskih grešaka i sramotnih poteza. Sve je počelo od neoprostive predaje Jasenovačke građe, čime je pogaženo naše istorijsko sjećanje, a nastavilo se kontinuiranom, tihom predajom nadležnosti Republike Srpske.

Dok se vlast kupa u luksuzu, oni koji su gradili ovu zemlju – naši penzioneri – dovedeni su bukvalno na rub gladi, poniženi mrvicama koje im se bacaju pred izbore. Kompletna država pretvorena je u privatnu prćiju i mrežu kumovskih veza. Došli smo do apsurda u kojem je premijer države sveden na nivo poslušnog kuma, dok ministarstvima i resursima haraju ljudi poput Save Minića, stvarajući svoje male privatne feude, takozvane “SAO Minić” teritorije, u kojima zakoni ne važe za odabrane.

Privreda je razorena nizom epskih afera. Tajkuni poput Rašida Serdarova i fantomske kompanije poput “Komsara” isisale su milione iz džepova građana. Strateški giganti koji su nekada bili ponos Srpske danas kleče – RiTE Ugljevik je potpuno upropašten i gurnut u dugove, dok je nekada najmoćniji sistem, Elektroprivreda Republike Srpske (ERS), bačen na koljena. I kao da to nije dovoljno, iz kuhinje trenutne vlasti sprema se konačni udarac: tajna privatizacija Elektroprivrede RS, čime bi se narodu otelo i posljednje nacionalno blago koje posjeduje!

S druge strane, stoji Draško Stanivuković – čovjek koji je pokazao da se može i mora drugačije!

Njegovo upravljanje Banjalukom je dokaz da poštenje, vizija i nevjerovatna radna etika mogu pobijediti i najgori sistem. I ono što je najimpresivnije: Draško je sve svoje istorijske rezultate u Banjaluci ostvario uprkos brutalnim i konstantnim opstrukcijama SNSD-a! Pokušali su da ga slome blokadama budžeta, uskraćivanjem sredstava, opstrukcijama u gradskoj skupštini – ali ga nisu zaustavili. Tamo gdje bi mnogi odustali, on je pronalazio rješenja.

Uveo je besplatne udžbenike za sve osnovce i pokazao da obrazovanje djece mora biti prioritet. Obezbijedio je besplatan javni prevoz za penzionere, vraćajući im barem dio dostojanstva koje im je republička vlast oduzela. Banjaluka je dobila najljepše parkove, nova šetališta, kilometre novih saobraćajnica i obnovljenu infrastrukturu. Pokazao je da budžet može i mora da služi narodu, a ne tajkunima i stranačkim moćnicima.

Draško Stanivuković je personifikacija nove energije koja je očajnički potrebna cijeloj Republici Srpskoj. On ima mladost, hrabrost da se suprotstavi najvećim moćnicima i sada već ogromno iskustvo u vođenju najvećeg grada u Srpskoj. Njemu ne mogu diktirati tajkuni, njega ne mogu ucijeniti stranci.

Republici Srpskoj na čelu Vlade više ne trebaju umorni, korumpirani poslušnici koji potpisuju rasprodaju državne imovine. Treba joj vizionar, borac i radnik. Draško Stanivuković na mjestu premijera znači kraj kumovske ekonomije, spas Elektroprivrede, dostojanstven život za penzionere i budućnost za mlade koji danas masovno bježe od SNSD-ovog režima. Vrijeme je za pravu promjenu, vrijeme je za Draška!

Banjaluka24

Na fotografijama osmijesi, zagrljaji i stranačke zastave, a iza fotografija, prema sve češćim informacijama sa terena, sasvim drugačija slika. Prijedorski SNSD sve više ostavlja utisak političke organizacije u kojoj se pokušava pokazati da nema ozbiljnih problema, dok se istovremeno pukotine unutar stranke sve teže mogu sakriti.

Jedna lista, a više kampanja. Jedna stranka, a više međusobno suprotstavljenih ekipa. I jedna zajednička meta – preferencijalni glasovi.

Posebno se na terenu govori o kampanji koju vode Slobodan Javor, Miloš Marjanović i ljudi iz njihovog političkog kruga. Umjesto da svi kandidati sa liste budu predstavljeni kao dio iste ekipe, sve češće se stiče utisak da pojedinci vode sopstvenu kampanju, u kojoj za druge nema mnogo mjesta.

Posebno je simptomatičan slučaj naselja Urije. U naselju iz kojeg dolazi jedan od kandidata SNSD-a organizovan je skup, a taj kandidat, prema navodima sa terena, nije ni pozvan. Ako je kampanja zajednička i ako su svi kandidati na istoj listi, teško je objasniti zbog čega se kandidat iz konkretnog naselja izostavlja sa događaja koji se održava upravo među njegovim komšijama i potencijalnim biračima.

To više nije pitanje političkog protokola. To je pitanje odnosa unutar same stranke. Jer politička konkurencija je normalna kada se različite stranke bore za glasove, ali kada kandidati sa iste liste počnu da se ponašaju kao da su protivkandidati jedni drugima, onda je jasno da postoji ozbiljan problem.

O unutrašnjim podjelama u prijedorskom SNSD-u i borbi za preferencijalne glasove već se javno pisalo. Upravo zato sve više pažnje privlači pitanje da li se u Prijedoru zaista vodi zajednička kampanja SNSD-a ili je kampanja postala borba pojedinaca za vlastiti izborni rezultat.

Posebno je zanimljivo što se prema vrhu stranke pokušava poslati slika potpunog jedinstva. Pred kamerama se šalju poruke o slozi, zajedničkom radu i snazi stranke, dok se na terenu, prema navodima koji dolaze iz samog Prijedora, govori o potpuno drugačijim odnosima, međusobnom nadmetanju i pokušajima da jedni drugima otežaju kampanju.

A onda dolazi još jedan problem – posjećenost skupova.

SNSD svoje aktivnosti predstavlja kao dokaz snažne kampanje i velike podrške, ali fotografije koje sami kandidati i stranka objavljuju na društvenim mrežama ostavljaju prostor za drugačiju procjenu. Na pojedinim manjim skupovima broj prisutnih djeluje prilično skromno, što je posebno zanimljivo imajući u vidu višegodišnju vlast SNSD-a u Prijedoru i činjenicu da se radi o jednoj od najvažnijih lokalnih baza ove stranke.

Zato se sve teže može ignorisati pitanje šta se zapravo događa unutar prijedorskog SNSD-a.

Ako su svi kandidati dio iste liste, zašto se pojedini međusobno izostavljaju? Ako je kampanja zajednička, zašto se pojedinci ponašaju kao da vode zasebne političke projekte? Ako je stranka toliko složna, zbog čega se iz Prijedora sve češće čuju priče o međusobnim obračunima i borbi za preferencijalne glasove?

Možda će pred stranačkim vrhom svi zajedno stati u kadar, pružiti ruke i poslati poruku o jedinstvu. Međutim, izborna kampanja nije samo fotografija za društvene mreže. Građani vide ko je prisutan, ko je pozvan, ko se pojavljuje u prvom planu, a ko se izostavlja.

I upravo zato prijedorski SNSD danas ima problem koji je mnogo ozbiljniji od nekoliko loše organizovanih skupova. Ako su informacije sa terena tačne, riječ je o dubokom sukobu interesa unutar same liste, gdje se kandidati, umjesto da jedni drugima budu podrška, bore za iste glasove.

U takvoj situaciji sasvim je opravdano pitanje: da li se u Prijedoru zaista vodi kampanja SNSD-a ili je svako počeo da vodi svoju kampanju?

Banjaluka24