Connect with us

Svijet

IRAN I SVIJET: Od izvoza terorizma do povratka civilizacije

Budućnost Irana nije isključivo unutrašnje iransko pitanje, niti tema ograničena samo na regionalnu geopolitiku. To je pitanje od globalnog strateškog značaja.

Međunarodna zajednica nema korist od oslabljenog, izolovanog ili trajno sankcionisanog Irana, niti od Irana definisanog strahom, represijom i ideološkim izvozom. Ono što svetu istinski treba jeste slobodan, građanski i moderan Iran — država zasnovana na građanstvu, a ne na teologiji, na saradnji umesto konfrontacije i na inovacijama umesto prinude.

Ovo nije argument protiv vere, tradicije ili identiteta; to je argument za upravljanje, dostojanstvo i civilizaciju.

Iran je jedna od najstarijih kontinuiranih civilizacija u ljudskoj istoriji. Davno pre nastanka modernih nacionalnih država, persijska civilizacija razvila je sofisticirane sisteme uprave, prava, infrastrukture i kulturnog suživota. Drevna Persija je odlučujuće doprinela razvoju upravljanja, tolerancije prema različitostima i organizaciji složenih društava.

Ti doprinosi nisu bili ograničeni na jedan region; oblikovali su šire temelje globalne civilizacije. Posmatrati Iran isključivo kroz prizmu poslednje četiri decenije stoga je istorijski netačno i intelektualno plitko. Savremena političko-teokratska struktura predstavlja prekid sa dubljom civilizacijskom putanjom Irana, a ne njen prirodni nastavak.

Iranci su indoevropski narod, jezički i kulturno povezan sa širom civilizacijskom porodicom koja obuhvata Evropu i velike delove Azije. Persijski jezik, književnost, filozofija, nauka i umetnost deo su zajedničkog nasleđa čovečanstva.

Prirodno mesto Irana nije na marginama međunarodnog sistema niti u ideološkoj izolaciji, već među otvorenim društvima koja vrednuju znanje, kreativnost i zakonito upravljanje. Reintegracija Irana u taj prostor nije čin milosrđa; to je obnova istorijske ravnoteže.

Građanski Iran bi duboko transformisao globalno bezbednosno okruženje. Danas je ogroman ljudski potencijal te zemlje sputan, pogrešno usmeren ili primoran na egzil. Umesto izvoza nestabilnosti kroz mreže posrednika, ideološku militantnost i prinudni uticaj, slobodan Iran mogao bi da izvozi znanje, inovacije i tehnološku sofisticiranost. Iransko društvo je više puta pokazalo izuzetan potencijal u nauci, inženjerstvu, medicini, matematici i novim tehnologijama.

Tamo gde su Iranci imali slobodu delovanja — često van sopstvene zemlje — postizali su vrhunske rezultate. Država koja taj potencijal osnažuje, a ne potiskuje, postala bi neto doprinosilac globalnoj stabilnosti, ekonomskom rastu i naučnom napretku.

Potrebna transformacija nije teološka, već politička. Savremeno upravljanje zahteva jasno razdvajanje verske vlasti i državne moći. Religija, u svakom društvu, pripada sferi ličnog uverenja, zajedničkog života i duhovnog vođstva. Kada verski lideri dominiraju političkim institucijama, bezbednosnim strukturama i izvršnom vlašću, odgovornost nestaje, neslaganje postaje jeres, a upravljanje se pretvara u prinudu opravdanu božanskim tvrdnjama.

Nijedna moderna parlamentarna demokratija ne može funkcionisati u takvim uslovima. Ovo nije neprijateljstvo prema religiji; to je poštovanje prema njoj. Vera gubi moralni autoritet kada je država nameće, a država gubi legitimitet kada tvrdi da je nepogrešiva.

U građanskom Iranu, verski lideri bi ispunjavali svoju suštinsku ulogu u okviru verskih institucija, dok bi politička vlast počivala na izabranim predstavnicima odgovornim građanima. Savremena parlamentarna demokratija omogućila bi pluralizam, kompromis i mirno nadmetanje za vlast, obezbeđujući da država služi svim građanima bez obzira na uverenja, pol ili poreklo.

Takav sistem bi odmah smanjio unutrašnju represiju i spoljašnju agresiju, jer bi legitimitet proizlazio iz pristanka, a ne iz straha.

U tom okviru, obnova ustavne monarhije mogla bi da posluži kao stabilizujući i ujedinjujući element tokom tranzicije. Monarh bez apsolutne izvršne vlasti, kao simbolični šef države, mogao bi da poveže Iran sa globalnom porodicom ustavnih monarhija i dugom diplomatskom tradicijom.

To ne bi predstavljalo povratak autoritarizmu, već most između istorijskog kontinuiteta Irana i njegove demokratske budućnosti. Simbolički i diplomatski, takav model bi mogao brzo da normalizuje međunarodne odnose Irana, šaljući signal predvidljivosti, kontinuiteta i posvećenosti mirnom upravljanju.

Od presudne je važnosti da Iranu budu potrebni mir i tranzicija, a ne haos i krvoproliće. Istorija pokazuje da režimi koji se oslanjaju na nasilje nad sopstvenim građanima na kraju gube i legitimitet i kontrolu. Represija ne čuva državu; ona ubrzava njen slom.

Svaka političko-teokratska elita koja veruje da može neograničeno da vlada strahom pogrešno tumači i iransko društvo i globalnu istoriju. Prolivanje krvi građana stvara rane koje nijedna ideologija ne može da zaceli; radikalizuje društvo, razara institucije i zatvara vrata pregovaračkim rešenjima.

Mirna tranzicija nije znak slabosti. Ona je krajnji izraz odgovornosti. Dijalog, uzdržanost i kompromis jedini su putevi koji čuvaju državu dok se sistem menja. Alternativa — eskalacija nasilja i represije — neizbežno vodi izolaciji, fragmentaciji i istorijskoj osudi.

Za svet, pojava slobodnog i građanskog Irana imala bi trenutne i dalekosežne koristi. Smanjila bi regionalne tenzije, oslabila transnacionalne ekstremističke mreže, stabilizovala ključne energetske koridore i otvorila jedno od najobrazovanijih i najdinamičnijih društava Bliskog istoka za istinsku saradnju. Iran bi prestao da se doživljava kao trajna bezbednosna pretnja i postao bi strateški partner u rešavanju globalnih izazova — od energetske tranzicije do tehnološkog razvoja.

Izbor pred Iranom, stoga, nije između tradicije i modernosti, niti između identiteta i otvorenosti. To je izbor između izolacije i učešća, straha i dostojanstva, prinude i kompetencije. Iran pripada svetu, a ne protiv sveta. Slobodan, građanski i miran Iran ne bi samo vratio pravdu i prosperitet sopstvenom narodu, već bi ponovo povezao jednu od velikih civilizacija čovečanstva sa njenom zasluženom ulogom u oblikovanju stabilnog i kooperativnog međunarodnog poretka.

Zato je budućnost Irana važna ne samo Irancima, već i globalnoj bezbednosti, globalnom razvoju i zajedničkom civilizacijskom nasleđu koje institucije poput RIEAS nastoje da prouče, zaštite i unaprede.

Dodatni bezbednosni kontekst (analitička napomena)

U analizi savremenog Irana ne može se zanemariti bezbednosna dimenzija njegovog spoljnopolitičkog delovanja. Tokom rata u Bosni i Hercegovini postojali su navodi i obaveštajni izveštaji o iranskom prisustvu i obukama u kampovima u Pogorelici i Fojnici, kao i o uspostavljanju mreža uticaja u Sarajevu.

U javnom prostoru Sarajeva zabeleženi su i simbolički tragovi tog perioda, uključujući table i obeležja kojima se odaje zahvalnost iranskim „šehidima“.

Ovi elementi ukazuju na širi obrazac u kome je današnji iranski režim decenijama ulagao u mrežu kampova, organizacija i posredničkih struktura širom sveta, često pod okriljem ideološkog izvoza i asimetričnih bezbednosnih aktivnosti.

Upravo takva praksa predstavlja jedan od ključnih razloga zašto međunarodna zajednica danas razmatra Iran pre svega kroz prizmu bezbednosnog rizika, a ne njegovog civilizacijskog i društvenog potencijala.

Autor: Prof. dr Darko Trifunović, Senior Research Fellow RIEAS

BN

Svijet

Orbanova stranka o milionima evra pronađenim u šumama: MIKLOŠ NEMA NIŠTA SA TIM

Stranka bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbana, Fides, oglasila se povodom snimaka zapljene desetina miliona evra zakopanih u šumama i skrivenih u skladištima.

Stranka bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbana, Fides, saopštila je da fotografije velike količine zaplijenjenog novca koje je objavila Nacionalna kancelarija za povraćaj i zaštitu imovine (NVVH) nemaju nikakve veze sa nekadašnjim ministrom nacionalnog razvoja Miklošem Šestakom.

Saopštenje je uslijedilo nakon što su nadležni organi objavili snimke i fotografije sa koordinisanih istražnih akcija sprovedenih 12. i 13. novembra na više lokacija širom Mađarske. Tokom pretresa, istražitelji su pronašli ogromne količine gotovine zakopane u šumama, kao i skrivene u poljoprivrednim objektima, skladištima i stambenim zgradama.

“Fides – Mađarski građanski savez uvjeren je da fotografije koje je objavila Nacionalna kancelarija za povraćaj i zaštitu imovine nemaju nikakve veze sa Miklošem Šestakom”, navodi se u zvaničnom saopštenju stranke.

Iz ove partije su naglasili da je od promjene političkog sistema svaki izabrani predstavnik u Mađarskoj polagao zakletvu da će poštovati i sprovoditi zakone.

“Fides-KDNP ne može biti dio zajednice sa bilo kim ko se toga ne pridržava”, poručili su iz stranke.

Pronađeno više od pet milijardi forinti, milioni evra i dolara
Nacionalna kancelarija za povraćaj i zaštitu imovine saopštila je u petak da su istražne radnje sprovedene u Budimpešti i županijama Pešta, Bekeš i Nograd, u okviru krivičnog postupka koji se vodi protiv Šestaka. Pored šuma, skladišta i stambenih objekata, dio gotovine otkriven je i u sefu na osamljenoj lokaciji.

Prema zvaničnim podacima NVVH, ukupno je zaplijenjeno:

5.071.632.000 forinti
2.658.350 evra
1.257.100 dolara
Riječ je o novcu čija se ukupna protivvrijednost mjeri desetinama miliona evra, a koji bi, zajedno sa pratećim dokazima, mogao dodatno da ojača poziciju tužilaštva u postupku koji se odnosi na sumnje u koruptivne aktivnosti.

Za šta se tereti bivši ministar?
Kako je ranije objavljeno, tužilaštvo smatra da postupci Mikloša Šestaka, na osnovu trenutno raspoloživih dokaza, mogu predstavljati primanje mita od strane visokog funkcionera, uz zloupotrebu službenog položaja, u okviru organizovane kriminalne aktivnosti. Takođe, sumnja se i na primanje mita u svojstvu saučesnika u krivičnom djelu.

Nastavi čitati

Svijet

PLATA 7.000 EVRA, A RADNIKA NEMA U OVOJ ZEMLJI EU: Traži se 20 zanimanja

Prosječna mjesečna bruto plata veća od 7.000 evra nije dovoljna da se riješi problem nedostatka radnika u jednoj od najbogatijih evropskih država.

Problemi s pronalaženjem radnika veći su ili manji u pojedinim dijelovima Evropske unije, a prema najnovijim podacima Eurostata, čak ni Luksemburg nije pošteđen tih problema.

Riječ je o jednoj od najbogatijih evropskih država, s prosječnim platama koje su među najvišima u zajednici 27 članica.

Konkretno, godišnja plata u Luksemburgu za puno radno vrijeme iznosi 85.600 evra, dakle oko 7.133 evra mjesečno.

Kolike su prosječne plate u drugim državama Evropske unije?
Za poređenje, drugorangirana Danska ima godišnji prosjek plate do 73.500 evra, a Irska 64.400 evra.

Osjetno je to više od svega 41.500 evra, koliko iznosi godišnji prosjek plata Evropske unije.

Međutim, treba naglasiti da su navedeni podaci obuhvatili bruto iznos, te konkretne plate zavise od kvalifikacija, potražnje, iskustva i, konačno, samog poslodavca.

Zašto poslodavci teško pronalaze radnike uprkos visokim platama?
Ipak, luksemburškim poslodavcima sve je teže pronaći kvalifikovane radnike.

Vlasti su stoga brzo reagovale te je Luksemburška agencija za zapošljavanje (ADEM) objavila spisak 20 zanimanja s “posebno izraženim” nedostatkom.

Za takva zanimanja poslodavcima je olakšana procedura zapošljavanja radnika iz zemalja izvan Evropske unije, a među traženim stručnjacima s tog spiska su zaposleni iz oblasti finansijskog sektora, IT industrije, zdravstva te građevinski i industrijski radnici.

Kako je olakšano zapošljavanje radnika izvan Evropske unije?
Za ove sektore ADEM sada može izdati potvrdu potrebnu za zapošljavanje stranog radnika za svega pet radnih dana od prijema zahtjeva, međutim to ne znači automatsko dobijanje radne i boravišne dozvole.

Koliko košta stanovanje u zemlji s platama većim od 7.000 evra?
Premda Luksemburg ostaje privlačno mjesto za kvalifikovane radnike, zanimljivo je istaći da uz visoke plate ova zemlja ima i visoke životne troškove.

Tako je luksemburško Ministarstvo stanovanja u junu objavilo istraživanje prema kojem za više od polovine analiziranih stanova mjesečna kirija iznosi između 1.000 i 1.750 evra.

Neki ih plaćaju i više od 2.000 evra, ali sada bi cijene za nove stanare mogle biti i drugačije, prenosi Tportal.

Nastavi čitati

Svijet

SVIJETU PRIJETI NOVI VELIKI RAT, A OPASNOST SE NE VIDI: Krvavi sukobi mogli bi da se spoje u jedan, velike sile vuku poteze, kriza na ivici eksplozije

Američki predsjednik Donald Tramp možda jeste proglasio rat između Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Irana “praktično završenim”, ali njegove dugoročne posljedice prijete da doliju ulje na vatru još jednog razornog sukoba koji bi mogao da preraste u opšti regionalni rat.

reko Crvenog mora, naspram sukoba između Saudijske Arabije i jemenskih Huta, koje podržava Iran, dve države na Rogu Afrike nalaze se na ivici velike eskalacije, prenosi Blic.

Etiopija je optužila susjednu Eritreju da pomaže pobunjeničkom savezu koji je u septembru pokrenuo veliku ofanzivu u nemirnom regionu Tigraj, čime preti obnova rata iz perioda 2020-2022. godine, jednog od najsmrtonosnijih sukoba u 21. vijeku.

Eritreja se tokom prethodnog rata u Tigraju borila na strani Etiopije, ali ove dvije zemlje imaju složenu istoriju. To uključuje i međusobni rat od 1998. do 2000, vođen pet godina nakon što je Eritreja stekla nezavisnost – čime je Etiopija, danas najveća država na svijetu bez izlaza na more, izgubila strateški izlaz na Crveno more, koji do danas pokušava da povrati.

U međuvremenu, Etiopija se nalazi u središtu još nekoliko sporova koji narušavaju njene odnose sa zemljama u regionu, uključujući Egipat, Somaliju i Sudan, gdje krvavi građanski rat između suprotstavljenih frakcija sada prijeti da se “sudari” sa nadolazećom krizom na Rogu Afrike.

– Rat u Etiopiji rizikuje da se preklopi sa ratom u Sudanu i pokrene novi rat između Etiopije i Eritreje. Regionalne sile koje su već uvučene u rat u Sudanu mogle bi uskoro da se nađu upletene u još jedan rat na Rogu Afrike, tik uz Crveno more – izjavio je za “Njuzvik” Alan Bozvel, direktor projekta za Rog Afrike u Međunarodnoj kriznoj grupi.

Strateški značaj Crvenog mora i pomorskog puta ka Sueckom kanalu dodatno je porastao otkako je plovidba kroz Ormuski moreuz poremećena usljed američko-iranskog rata.

Istorijat sukoba u Etiopiji
Etiopija se već dugo suočava sa tenzijama koje uključuju uticajne oružane pokrete organizovane po etničkoj i regionalnoj osnovi. Najmoćniji među tim grupama je Narodni oslobodilački front Tigraja (TPLF), koji je 1991. predvodio svrgavanje komunističke vlasti u zemlji.

TPLF je gotovo tri decenije dominirao vladajućom koalicijom u Etiopiji, sve dok Abij Ahmed 2018. godine nije postao premijer, nakon perioda masovnih protesta i političkih previranja.

Ahmed je krenuo u popravljanje odnosa sa Eritrejom, što je izazvalo oštar otpor TPLF-a. Tenzije su prerasle u oružane sukobe i brutalan rat u kojem su poginule stotine hiljada ljudi, a milioni su raseljeni, sve do potpisivanja mirovnog sporazuma 2022.

Ipak, tenzije su se nastavile – etiopske snage su sprovodile napade dronovima u pokrajini Tigraj, a prošle godine su poništile registraciju TPLF-a kao političke stranke. TPLF se u septembru ove godine udružio sa još šest partija i osnovao Savez za opstanak etiopskih narodnih snaga, sa ciljem svrgavanja vlade Abija Ahmeda.

Obrt u 2025. godini – ko sve podržava TPLF
Nekada ljuti neprijatelji, Eritreja i TPLF su se od 2025. sve više zbližavali protiv Ahmedove vlade, dijelom zbog zabrinutosti Eritreje usljed sve agresivnijih zahtjeva Etiopije za suverenim izlazom na Crveno more.

Etiopija je za podršku pobunjeničkoj koaliciji u Tigraju optužila i Egipat, kao i Sudan. Četvrta zemlja u regionu, Somalija, takođe je u sukobu sa Etiopijom zbog njenog sporazuma iz 2024. sa otcijepljenim regionom Somalilend, kojim je predviđeno da Etiopija dobije izlaz na obalu Crvenog mora u zamjenu za moguće priznanje nezavisnosti Somalilenda.

– U sukobu na sjeveru Etiopije prepliću se brojne krize i suprotstavljeni interesi susjednih država, šireg regiona Roga Afrike i svih zemalja koje imaju interese u Crvenom moru. Postoje znaci upozorenja da bi dalja eskalacija mogla da dovede do direktnog međudržavnog rata između Etiopije i susjedne Eritreje ili Sudana, ili u najgorem slučaju čak do regionalnog rata u koji bi bio uključen i Egipat – rekao je za “Njuzvik” Lijam Kar, vođa tima za Afriku u Projektu za kritične pretnje pri Američkom institutu za preduzetništvo (AEI).

Bliskoistočna veza
Intrige i uplitanje oko produbljivanja sukoba u Etiopiji nisu ograničeni samo na njene neposredne susjede. Sa druge strane Crvenog mora, akteri koji se bore za uticaj u geopolitičkom poretku koji se ubrzano mijenja u sjenci američko-iranskog rata, usmerili su pogled i ka Africi.

Prošlog mjeseca izraelski premijer Benjamin Netanjahu hvalio se mapom na kojoj su Etiopija, Somalilend i sudanske Snage za brzu podršku prikazani kao dio saveza “Heksagon”, predvođenog Izraelom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Dva mjeseca ranije, na istoj mapi su Eritreja, Sudan i Somalija označeni kao dio “Sunitskog dijamanta” pod vođstvom Egipta, Pakistana, Saudijske Arabije i Turske. Ankara, Rijad i Islamabad su u avgustu potpisali i zvanični pakt o međusobnoj odbrani.

Iran, čija “Osovina otpora” obuhvata mrežu savezničkih oružanih grupa širom Bliskog istoka takođe je posljednjih godina proširio svoje veze u Africi. Pojedini izveštaji ukazuju i na prećutnu saradnju između Huta i militantne grupe El Šabab u Somaliji.

Trampova uloga u sporu
Kada je riječ o Vašingtonu, Trampova administracija je ukinula sankcije Eritreji samo nekoliko dana prije objavljivanja etiopskog pobunjeničkog saveza i izveštaja o upadu eritrejskih trupa u Tigraj. Ta odluka se vremenski gotovo poklopila sa trenutkom kada su Huti preuzeli kontrolu nad jemenskom obalom strateškog moreuza Bab el Mandeb na Crvenom moru od vladinih snaga koje podržava Saudijska Arabija.

Tramp je ranije kritikovao Etiopiju jer nije podržala predlog postignut uz posredovanje SAD u njenom sporu sa Egiptom oko Velike etiopske brane preporoda, za koju je američki lider tokom svog prvog mandata 2020. sugerisao da bi Egipat mogao da je “digne u vazduh”.

Tramp je u međuvremenu spor između Etiopije i Egipta uvrstio na listu od osam sukoba koje je riješio tokom svoja dva neuzastopna mandata.

Prema rečima Lijama Kara, iako se previranja na Bliskom istoku odugovlače, ona “ni na koji način nisu zaustavila sukobe” u regionu Roga Afrike, već bi “dugoročno mogla i da ih pojačaju”.

– SAD i regionalni akteri takođe su svjesni da bi regionalna eskalacija dodatno destabilizovala područje Crvenog mora i stvorila prilike za zlonamerne aktere – od država poput Irana i Rusije, do nedržavnih aktera kao što su Huti i džihadističke grupe. Međutim, rat sa Iranom i najnovije poglavlje građanskog rata u Jemenu samo su naglasili strateški značaj bezbjednosti ključnih pomorskih prolaza i ekonomske diverzifikacije, što su glavni pokretači nadmetanja bliskoistočnih zemalja na Rogu Afrike – zaključio je Kar.

Nastavi čitati

Aktuelno