Među hiljadama građana i organizacija koje su proteklih dana pritekle u pomoć područjima u BiH koje su pogođene katastrofalnim bujičnim poplavama, bili su i pripadnici Speleološkog društva “Herceg” iz Mostara.

Speleolozi iz ovoga tima pozvani su da pomognu unesrećenima u Donjoj Jablanici odmah kada se saznalo sa veliku tragediju, a u objavi na svojoj Facebook stranici oni su opisali šta ih je sve dočekalo po zaprimljenom pozivu.

U objavi koju prenosimo u cjelosti, sa potpisom Ivana Marića, između ostalog piše i kako smatraju da se u ovoj tragediji moglo učiniti mnogo više po pitanju spašavanja mještana Donje Jablanice, a čak tvrde da su u jednom trenutku bili spriječeni da djeluju na terenu, i da im je iz Federalne uprave civilne zaštite (FUCZ) čak rečeno “da će oni (FUCZ) dalje nastaviti sami i da ostali timovi nisu potrebni”.

Slijedi objava Ivana Marića, koju prenosimo u cjelosti:

“Zbog suosjećanja prema svim žrtvama, kako u Donjoj Jablanici tako i u ostalim mjestima, nemilih događaja poplava i odrona, do sada se nismo oglašavali niti postali slike, iako smo bili sudionici timova za spašavanje. Nećemo ni sada objaviti slike jer su mediji svoje obavili. Sada nakon malo odmaka vremena i hladne glave, pokušat ćemo opisati kako je to izgledalo iz naše perspektive i što smo sve doživjeli.

U našoj priči nema „Superman-a“ niti „Batman-a“ koji sve spašava, dapače ima osjećaj tuge, boli i žala da se možda moglo uraditi malo više boljim menadžmentom.

Jedini superjunaci u ovoj objavi su mještani Donje Jablanice koji su uspjeli spasiti sebe ili svoje susjede u prvim kritičnim minutama. Svi mi koji smo kasnije pristizali smo samo pokušavali ugasiti požar koji je izmakao kontroli, a za kojeg su davno prije stečeni svi preduvjeti.

Kao mnogi od nas i mi smo toga kobnog jutra 4. listopada. dobili poziv u 5.08 sati ujutro iz Uprave za civilnu zaštitu i vatrogastvo HNŽ-a, da se desila katastrofa na području Jablanice. Na moj upit: Šta se točno desilo?“, odgovor je: „ima mrtvih, zatrpanih, ozlijeđenih, poplave, odroni, katastrofa“.

Oko 5:15 pozivam HGSS stanicu Mostar i govore mi da su dobili isti poziv i da su pred stanicom. Dva naša člana društva se sastaju u stanici sa pripadnicima HGSS-a Mostar, uzimamo svu potrebnu opremu i polazimo prema Jablanici. Pored standardne opreme sa sobom nosimo i opremu za proširivanje, koja će se pokazati jako ključna kasnije. Za sve koji ne znaju o čemu se radi, to je jedan čitav set posebne opreme koji se koristi u jamama/spiljama za širenje uskih prolaza.

Kada smo došli do Begića mosta uočavamo zaustavljene aute i kamione, te shvatimo da je to otprilike najdalje što ćemo stići sa autima. Zaustavljamo se malo prije restorana Vrelo i čekamo daljnje upute. Ispred nas se vide novonastali slapovi koji se nemilo sručavaju preko ceste u Neretvu, malo dalje od nas je nestala cesta, a čije je mjesto zauzela novonastala bujica. Poviše ceste se vide tračnice u zraku, a iza njih jedno nepregledno bjelilo koje ukazuje na količinu odrona koji se pokrenuo.

Malo prije nas su stigli iz ISS-a koji su sa sobom imali dva čamca, te ih spuštaju u vodu i samim time oni i njihovi ljudi postaju operativni, te odlaze do mjesta nesreće. Bitno je naglasiti da je komunikacija bila jako jako otežana iz više razloga i prema timovima koji su na terenu i prema timovima koji tek trebaju krenuti iz svojih stanica. Nakon meni osobno vječnog čekanja čamca da dođe „odnekud“ kako bi nas prebacio do mjesta nesreće, uspijevamo se ugurati u drugoj turi prebacivana ljudi, jer u ovakvim nesrećama svi znamo da je vrijeme najpresudnije.

Kako plovimo prema mjestu nesreće prolazimo kroz stotine metara smeća na površini Neretve. Između drveća odjednom oko nas plutaju lopte, dječje lutke, igračke, papuče, i u tom trenutku shvatite gdje idete i pokušavate sebe pripremiti psihički za prizor koji slijedi. Koliko se god osobno pripremao nisam se mogao pripremiti za prvi prizor razmjere razaranje „jednog odrona“.

Iskačemo iz čamca i odmah se zaustavljamo nama najbližoj „oštećenoj“ kući pokraj koje su mještani. Zašto oštećenoj, jer usporedbi sa ostalima koje se nestale sa lica zemlje ove postoji još dio, iako je kroz nju prošla voda, blato i kamenje. Pitamo mještane što rade, oni nam odgovaraju da je u tom dijelu kuće uvijek spava starica (baba/nena).

U toj kući u fizički neoštećenom dijelu je spavala starica, gdje je mulj bio sada skoro do stropa donjeg dijela kuće. U trenutku našeg dolaska sa krampama su mještani pokušali izbiti bočni zid kako bi došli do starice. Mi vadimo našu opremu za proširivanje, u međuvremenu molimo mještane da se sklone, koji bez pogovora slušaju i puštaju nas da radimo.

U roku od 15 minuta pravimo dvije rupe na bočnom zidu i spuštamo nivo mulja za cca 20 cm. Zatim uzimamo opet opremu da napravimo novu rupu kako bi nastavili sa ispuštanjem mulja. U tom trenutku netko me kucka po leđima, okrećem se jer ne čujem zbog čepova u ušima i pokazuje mi da prekinem sa radom. Zbunjen, vadim čepiće i pitam šta se događa, govora mi da FUCZ daje naredbu kako se svi trebamo sklonimo. Ništa ne razumijem, jer nisam čuo početak razgovora, pitam u čemu je problem, odgovara mi da će puštati novonastalo jezero iznad, i da smo u opasnosti da se moramo skloniti. Postavljam pitanje da li mogu dobiti još 20 minuta vremena da dođemo do starice, odgovara mi odgovara: „Rekao da se svi moramo skloniti“.

More pitanje mi se vrti u glavi: „Ako znamo da je tu osoba, zar ne bi to trebao biti prioritet, a ne ispuštanje jezera koje će trajati satima (kasnije se ispostavilo da je trajalo skoro 24h). Ne samo to, što ako je kojim slučajem neka osoba preživjela ispod silnih ruševina nizvodno od jezera, ti ih ideš potopiti još jednom? Između ostalih i ova starica, sada možemo doći do nje, a poslije toga?

Kad smo počeli prikupljati našu opremu jedan momak kraj nas drhtavim glasom izgovara: „Ljudi, hvala vam“. Zbog silnih emocija koje su vladale kod svih, i napetog stanja zbog same situacije, odlučujemo se povući u nadi da će nas angažirati kasnije.

To čekanje kasnije se odvilo tako da FUCZ, koji je valjda predvodio čitavu akciju, rekao da će se oni dalje nastaviti sami i da ostali timovi nisu potrebni.

I poslije nekoliko dana još uvijek mi je starica u glavi, i ne samo ona neko i drugi do kojih smo možda mogli doći našom tehnikom proširivanja, ali jednostavno nismo dobili ni vremena ni prostora. Jednom davno sam čuo izreku koja kaže: „Čovjek i magarac su pametniji, nego sam čovjek“.

Da se neko ne bi uvrijedio, ja sam u ovoj priči magarac. Još jednom ponavljam, jasne su mi bile emocije, revolti, osjećaj nemoći i tako dalje, sve je to ljudski, i ljudski je griješiti, samo se nadam da će nam ovo svima biti lekcija za bolje i uspješne uspostavljanje nekog kriznog menadžmenta, koji bi u svakom trenutku znao s kim, sa čim i gdje raspolaže kao i sa resursima koju nude i sve ostale ne vladine organizacije. Ovim tekstom ukazujemo na hitnost postojanja nekog kriznog menadžmenta koji će upravljati u ovakvim ili sličnim situacijama. Na terenu je to izgledalo kaotično, puno različitih timova, nitko ne zna tko je sve točno na terenu, tko sa kim upravlja, tko kome naređuje itd. Nadalje potrebno je znati sa kojima resursima i ljudstvom se raspolaže, a ne stihijski ili na „ho-ruk“ se ljudi dignu, pa tko šta uradi, valjda ispadne dobro. Nažalost ovo nam je svima jedna loša škola, ali pametan iz grešaka uči. Valjda ćemo biti dovoljno pametni da težimo istom rješenju jer imamo zajednički cilj”, napisao je Marić.

Na društvenim mrežama se širi obavještenje u kojem se navodi kako stariji muškarac snima djevojčice i presreće ih na ulici u Gradišci.

Kako je navedeno, sve je počelo ljetos, na jednom jezeru u mjestu Laminci, prenos ATV .

Obavještenje prenosimo u cijelosti:

– Važno! Ljetos na majdanu u Lamincima (kupalište) moja mlađa kćerka je primijetila momka od dvadesetak godina kako nam se približio dok smo se smještale na ležaljke. Dala sam mu do znanja da vidim da je neugodno blizu i on je otišao na svoj peškir. Negdje sam pomislila da je možda slučajnost. Ubrzo sam shvatila da nije jer je jedna žena došla sa djevojčicom blizu nas, on je isto radio upalivši kameru, da bi snimao djevojčicu od četiri-pet godina dok se skida u kupaći. Nakon što je snimio, otišao je u WC. Pozvala sam majku djevojčice i rekla šta sam vidjela. Prišla mu je, on je pogubljeno rekao da nije snimao i pobjegao je. Majka nije preduzela ništa, kao ni ja. Danas je presreo moju kćerku u parku i nasrnuo na nju dok se vraćala sama iz škole u 13 časova. Park kod fontane i Bolnice. Čuvajte djecu, djevojčice posebno, neka ne idu same, jer nisu bezbjedne – navodi se u obavještenju.

Porodica Adila Begovića iz Donje Jablanice proživjela je noć punu straha i neizvjesnosti, ali su, zahvaljujući budnosti, uspjeli izbjeći najgore. Usred bujične poplave i odrona koji su zahvatili cijelu kuću, Adil je uspio evakuisati svoju ženu i dva sina u potkrovlje, gdje su dočekali zoru.

“I tako mokri smo dočekali zoru. Vidimo baterije, čujemo ljude, dozivamo, ali niko nam ne može prići. Čekamo zoru, nikad mi pijetao nije bio draži”, prisjetio se Adil dramatičnih trenutaka.

Nakon što su spašeni, porodica Adila Begovića evakuisana je vozom do Jablanice, gdje ih je dočekala kćerka Almira.

“Kad su rekli da se rudnik urušio, mislila sam da niko nije preživio. Nisam mogla doći do Donje Jablanice. Kad sam ih konačno vidjela, osjećaj se ne može opisati”, izjavila je Almira, ističući olakšanje koje je osjetila kada je napokon ugledala svoju porodicu na sigurnom.

Tragedija nije poštedjela ni porodicu Zilhada Bajramovića, koja je ostala bez krova nad glavom. Trenutno su smješteni u stanu koji im je ustupila porodica iz Amerike. Zilhad je, poput pravog junaka, uspio spasiti svoju ženu i dvogodišnje dijete, a zatim je pomagao i komšijama, uključujući trudnicu koju je odnijela bujica.

“Bog mi je dao snagu da izvučem nekoga, da pomognem. Nisam bio sam, pomagali su i komšije Gera i Edo”, rekao je za BHRT Zilhad, skromno priznavši svoju ulogu u spašavanju života prije nego što su stigli spasilački timovi.

Povratka nema
Ova katastrofa koja se desila prije sedam dana ostavila je neizbrisive ožiljke u srcima ljudi Donje Jablanice. I Adil i Zilhad jednoglasni su – povratka na područje njihovih domova više nema.

“Ondje opstanka nema, ima nanosa od 3-4 metra materijala, to je nemoguće očistiti”, izjavio je Adil, napominjući da je strah od budućih nesreća među stanovnicima prevelik.

Jablanička katastrofa pokazala je koliko je zajedništvo važno u ovakvim trenucima. U grad svakodnevno pristižu velike količine pomoći, a na terenu su brojne spasilačke ekipe, volonteri i teška mehanizacija.

Oporavak će trajati dugo
Prema riječima Kenana Šašića iz Civilne zaštite Jablanice, prve procjene govore da šteta iznosi oko 50 miliona KM.

“Ljudi su preko noći izgubili sve, ali najteže je to što smo izgubili ljudske živote”, rekao je Šašić, dodajući da će oporavak trajati dugo.

Neka sela u Jablanici i dalje su odsječena, ali se snabdijevanje vodom i strujom postepeno uspostavlja. Iako magistralni put prema Mostaru još nije prohodna, radovi na sanaciji su u toku. Jablanica se polako vraća u život, ali će, kako kažu mještani, trebati dugo vremena da se sve vrati u normalu – ako ikada više i bude kao prije, prenosi Avaz.