Kina i Iran nalaze se u centru nove geopolitičke krize nakon dramatičnih poteza američke administracije.

U kratkom roku američki predsjednik Donald Tramp “sklonio” je dva najbliža saveznika Pekinga – predsednika Venecuele Nikolasa Madura i iranskog vrhovnog vođu Alija Hamneija.

Prvi je sada u okovima u pritvorskom centru u Njujorku nakon što su ga američke specijalne snage otele iz Karakasa u vanrednoj noćnoj raciji. Drugi je ubijen u smjelom dnevnom bombardovanju centra Teherana u zajedničkoj misiji SAD i Izraela.

Nakon toga, Kina je odgovorila gnevno, ali mlako – osuđujući zarobljavanje ili ubistvo suverenog vođe i očigledni pokušaj SAD da promjene režim, dok je Iranu izrazila svoje prijateljstvo. Ali Peking je učinio malo više od toga osim što je posmatrao kako njegov geopolitički rival mijenja pravila angažovanja.

Za kineskog lidera Si Đinpinga, na djelu je tvrdokorni pragmatizam.

Iran je na kraju ispod njegovih glavnih prioriteta, uključujući stabilnost odnosa sa SAD, posebno sada kada se sprema na predstojeći samit sa Trampom u Pekingu kasnije ovog mjeseca. Kina bi takođe mogla da pozdravi pažnju Vašingtona i preusmjeravanje vojnih resursa sa Indo-Pacifika, rekli su stručnjaci.

“Kina je prijatelj po lijepom vremenu – mnogo riječi, malo rizika”, rekao je Krejg Singlton, viši direktor za Kinu u Fondaciji za odbranu demokratija sa sjedištem u Vašingtonu.

Singlton smatra da će Peking govoriti u Ujedinjenim nacijama, ali će izbjegavati pružanje bilo kakve značajne podrške Teheranu.

Iako je Peking najveći kupac iranske nafte, strateški značaj zemlje za Kinu je daleko ograničeniji nego što mnogi pretpostavljaju. Vojna saradnja između dvije zemlje je ostala ograničena, a trgovinski i investicioni tokovi su u sjenci onih sa nekoliko zemalja Persijskog zaliva, dok Peking nastoji da održi uravnotežene veze širom Bliskog istoka.

“Kina ne vidi nikakvu korist u pojačavanju tenzija sa SAD zbog Irana”, rekao je Vilijam Jang, viši analitičar u belgijskom tink-tenku Međunarodna krizna grupa.

“Ona i dalje pridaje veći značaj održavanju trgovinskog primirja i ukupne stabilnosti u bilateralnim odnosima sa SAD, tako da neće željeti da ugrozi pozitivan zamah koji je izgradila sa Trampovom administracijom tokom prošle godine”, navodi Jang.

Kina i Iran: Proračuni Pekinga nakon američke intervencije
Kina je dugo bila najvažniji izvor diplomatske i ekonomske podrške za Iran. Pored kupovine najvećeg dijela iranskog izvoza nafte, Peking je osudio ono što naziva “jednostranim” američkim sankcijama uvedenim Iranu i podržao insistiranje Teherana da je njegov nuklearni program mirnodopskog karaktera.

Posljednjih godina, Kina je podigla globalni ugled Irana uključivanjem u grupe koje podržava Peking, kao što su BRIKS i Šangajska organizacija za saradnju, proširujući diplomatski prostor Teherana u vrijeme zapadne izolacije.

Kineske firme su takođe isporučivale hemikalije koje se koriste u iranskom raketnom programu i pomogle u izgradnji njegove domaće infrastrukture za nadzor. Peking tvrdi da je njegova trgovina sa Iranom u skladu sa međunarodnim pravom.

Ali Kina se dosljedno klonila direktnog učešća u sukobima svojih partnera, pokazujući malo interesovanja za miješanje u pitanja bezbjednosti na Bliskom istoku izvan zaštite sopstvene imovine.

Ta uzdržanost je bila očigledna tokom sukoba Irana sa Izraelom prošle godine i kasnijih američkih vazdušnih napada, kada je Kina slično ponudila samo retoričku podršku.

“Kina je dugo izbjegavala da se predstavlja kao garant bezbjednosti i zemljama globalnog Juga, jer američko učešće u Avganistanu i Iraku služi kao upozorenje koje odvraća Peking od ostvarivanja takve ambicije”, rekao je Jang.

Kina i Iran pod pritiskom – energetski i bezbjednosni izazovi
Ali kratkoročni poremećaji za Kinu, posebno na energetskom frontu, ostaju neizbježni. Skoro sav iranski izvoz sirove nafte završio je u Kini, a to čini oko 13% ukupnog kineskog unosa sirove nafte morskim putem.

Uprkos značajnom uvozu iranske nafte, analitičari vjeruju da bi kratkoročni uticaj trebalo da bude upravljiv, jer je Kina diverzifikovala svoje snabdijevanje naftom tokom godina.

Ipak, veća glavobolja za Peking izgleda da je opsežan sukob u regionu i veliki poremećaji u Ormuskom moreuzu – ključnoj transportnoj ruti za sirovu naftu iz zemalja uključujući Saudijsku Arabiju i Kuvajt.

Mao Ning, portparolka kineskog Ministarstva spoljnih poslova, naglasila je važnost moreuza za trgovinu i pozvala na hitan prekid vatre.

“Očuvanje bezbjednosti i stabilnosti u ovom regionu služi zajedničkim interesima međunarodne zajednice”, rekla je na konferenciji za novinare.

Ćutanje Si Đinpinga
Kina će vjerovatno iskoristiti američku vojnu intervenciju u Iranu kako bi pojačala svoju poruku, posebno zemljama globalnog Juga, da Vašington djeluje kao hegemonistička sila, dok se Peking predstavlja kao zagovornik nemiješanja.

Neki kineski analitičari tvrde da nepružanje bezbjednosnih garancija partnerima predstavlja proračunat pristup Pekinga koji ga razlikuje od SAD.

“To Kini daje veću fleksibilnost, smanjuje rizik od strateškog preopterećenja i izbjegava troškove koji dolaze sa osiguravanjem bezbjednosti saveznika”, rekao je Zičen Vang.

“Ali to takođe ograničava sposobnost Pekinga da oblikuje teške bezbjednosne ishode kada kriza postane nasilna”, dodao je, upozoravajući da bi kineska neaktivnost mogla dodatno ohrabriti Trampove rizične poteze, piše Telegraf.rs.

Kina i Iran ostaju povezani strateškim interesima, ali aktuelna kriza pokazuje da Peking bira pragmatizam umjesto otvorene konfrontacije sa SAD.