Kip slobode otkriven je 28. oktobra 1886. godine u njujorškoj luci, kao dar Francuske Sjedinjenim Američkim Državama. Tokom postojanja postao je globalni simbol slobode – ali i izvor brojnih zanimljivih, pa i pomalo čudnih priča.

Kip slobode, jedan od najpoznatijih spomenika na planeti, svečano je otkriven 28. oktobra 1886. godine na ostrvu Bedlou (danas Ostrvo slobode), uz prisustvo tadašnjeg predsjednika SAD Grovera Klivlenda. Spomenik je bio poklon francuskog naroda Americi, kao simbol prijateljstva i zajedničkih ideala slobode i demokratije.

Autor kipa bio je francuski skulptor Frederik Ogist Bartoldi, dok je konstrukciju osmislio inženjer Gistav Ajfel, kasnije poznat po Ajfelovom tornju. Visok 46 metara (sa postoljem 93), kip prikazuje ženu odjevenu u togu, s bakljom u ruci – simbolom prosvjetljenja – i tablom na kojoj piše 4. juli 1776., datum američke Deklaracije nezavisnosti.

Kroz decenije, Kip slobode postao je prva slika “novog svijeta” za milione imigranata koji su u 19. i 20. vijeku pristizali u Ameriku. Danas je nacionalni spomenik, dio UNESCO-ve svjetske baštine i nezaobilazna turistička atrakcija koju godišnje posjeti više od četiri miliona ljudi.

Ali, iza njegovog dostojanstvenog izgleda kriju se i priče koje su mnogo neobičnije nego što biste očekivali. Bartoldi je prvobitno zamislio kip kao prikaz arapske seljanke koja u ruci nosi fenjer, simbol slobode i napretka, namijenjen ulazu u Suecki kanal. Kada egipatske vlasti nisu imale novca, ideju je preoblikovao i ponudio Americi – tako je “egipatska seljanka” postala američka boginja slobode.

Do 1916. godine posjetioci su mogli da se popnu sve do baklje, ali je tada eksplozija u obližnjem skladištu municije, poznata kao Black Tom incident, oštetila kip i zabranila pristup toj zoni. Oštećenja od eksplozije i danas su djelimično vidljiva na bakarnoj konstrukciji.

Kada je postavljen, kip je bio potpuno bronzan i sjajan, ali je tokom godina oksidacija stvorila karakterističnu zelenu patinu. Početkom 20. vijeka građani su tražili da se “očisti”, ali stručnjaci su dokazali da taj sloj zapravo štiti metal od propadanja – i zelena je postala zaštitni znak Kipa slobode.

Zbog metala od kojeg je napravljena statua, ljeti temperatura u glavi zna dostići i 45 stepeni. Penjanje do krune postalo je pravi test izdržljivosti, pa su suvenirnice jedno vrijeme prodavale majice s natpisom “Preživio/la sam Kip slobode”.

Najpoznatija “mala sestra” Kipa slobode stoji u Parizu, okrenuta prema zapadu – ka Njujorku. Manje replike postoje i u Japanu, Brazilu, Las Vegasu i još desetak zemalja, pa sloboda, čini se, ima mnogo adresa.

Krajem 19. vijeka čuvar svjetionika na Bedlou ostrvu, Vilijam Boro, živio je sam u kućici pored kipa i bio poznat kao “pustinjak slobode”. Umro je 1906, a legenda kaže da je želio da mu pepeo bude razasut oko njegove baze – kako bi vječno čuvao gospođu s bakljom.

Bez obzira na sve legende i bizarne epizode, Kip slobode i dalje stoji ponosno u njujorškoj luci, kao podsjetnik da sloboda, iako često podložna vremenu i ljudskim slabostima, nikada ne gubi svoj sjaj.

Australijanka Niki Lions (Nikki Lyons, 38), profesionalna šišačica ovaca iz savezne države Novi Južni Vels, ušla je u istoriju postavivši novi svjetski rekord za žene u ovoj zahtjevnoj disciplini.

Tokom devet sati napornog rada ošišala je 502 merino jagnjeta, čime je postavila globalni standard za ženski svijet ovčarstva, objavio je Abc.net.

Rekordni pokušaj održan je na jednoj farmi u saveznoj državi Viktorija, a Lions je započela posao u šest sati ujutru i radila neprekidno do 18 sati.

“Nisam potpuno zadovoljna, nekoliko jaganjaca mi je ipak promaklo”, rekla je kroz smijeh za australijski portal dodajući: “To je stvar s rekordima, uvijek se može bolje”!

Godine priprema i povratak nakon pauze
Za ovaj poduhvat pripremala se dvije i po godine, a put do uspjeha nije bio lak. Nakon rođenja četvoro djece Lions je uzela desetogodišnju pauzu od šišanja kako bi se posvetila porodici. Ipak, tokom pandemije korona virusa odlučila je da se vratiti poslu, jer je industriji hronično nedostajalo iskusnih šišača.

“Ponosna sam što sam se nakon toliko vremena vratila i dokazala da to mogu. Od domaćice i majke do svjetske rekorderke, to je fizički ogroman izazov”, kazala je Lions.

Kaže da bez strogog treninga u teretani i mentalne pripreme ovaj uspjeh ne bi bio moguć. Iako su joj koljena nakon maratonskog šišanja bila bolna, sve je, kaže, “prošlo iznenađujuće dobro”.

Životna misija i poruka industriji
Lions šiša ovce od djetinjstva i oduvijek je, kako sama priznaje, imala cilj da sruši svjetski rekord.

“Kada sam imala sedamnaest godina obećala sam sebi da ću to jednog dana uraditi i sada sam to ispunila”, rekla je ponosno.

Nakon iscrpljujućeg izazova, planira da uzme kratak odmor, ali je iskoristila priliku da pošalje snažnu poruku australijskoj javnosti i vlastima.

“Australija je izgrađena na ‘leđima’ ovaca. Naša zemlja i identitet oblikovani su vunarskom industrijom. Sada pozivam svoju zemlju da ponovo oživi tu industriju, treba nam više ljudi koji će kupovati australijsku vunu”, rekla je ona, prenosi Agroklub.

Iako je prethodnih dana najavljivao „sahranu PDP-a“ i samouvjereno tvrdio da će Stanivukovićev pokret doživjeti fijasko, direktoru UKC-a i predsjedniku GrO SNSD-a Banja Luka, Vladi Đajiću, navodno je pozlilo kad je ugledao snimke prepune dvorane Borik.

Kako tvrde izvori bliski SNSD-u, Đajić je u nevjerici posmatrao prizore dok su društvene mreže gorjele od snimaka skupa koji je okupio više ljudi nego sve njegove kotlićijade zajedno.
— „Pa sve moje kotlićijade nisu imale ovoliko ljudi! A ja sam im dao i pjevaljku i čorbu, al narod nezahvalan, i toalet papir kradu i evo sad odoše kod Stanivukovića, a tamo nije bilo ni onih malih zalogaja, ne znam tačno kako se zovu…“ – navodno je uzdahnuo Đajić, gledajući video iz Borika.

Bliski saradnici kažu da je uslijedio i trenutak tišine u SNSD-ovom štabu, koji je prekinuo tek kada je neko nespretno upitao: „Hoćemo li i mi sad da pravimo konvenciju u Boriku ili da napravimo roštiljijadu?“

Kako saznajemo, nakon šoka i nekoliko čaša vode i malo šećera u prahu, Đajić je ipak došao sebi, poručivši da „to nije ništa“ i da će on „odmah sutra praviti veći skup – u kafani“.

Tekst je satiričnog karaktera.