Svjetski poznati proizvođač tekstilnih mašina „Mayer & Cie.“ iz Albstadt-Tailfingena definitivno prestaje s radom nakon 120 godina postojanja. Poslije neuspješnih pokušaja pronalaska investitora u stečajnom postupku, bez posla će ostati 270 radnika, a region Zollernalb jedan od ključnih industrijskih poslodavaca.

Kako piše Srpski ugao, bez ijednog ozbiljnog investitora koji bi kompaniju izvukao iz stečaja, fabrika prestaje da postoji, ostavljajući 270 visokokvalifikovanih radnika bez posla, zajedno sa njihovim porodicama i čitav region Zollernalb bez jednog od najvažnijih poslodavaca i simbola lokalne tradicije i ponosa.

Kompanija je još u septembru 2025. godine podnijela zahtjev za stečaj u samoupravi, navodeći već klasičan koktel razloga: drastičan pad globalne tražnje za tekstilnim mašinama, eskalaciju trgovinskih tenzija, eksploziju cijena energije i neizdrživu konkurenciju iz Kine, Indije i drugih azijskih zemalja koje nude mašine po daleko nižim cijenama. Mjesecima su se vodili intenzivni pregovori sa potencijalnim kupcima i investitorima – svi su propali. Stečajni sud je sada formalno otvorio postupak, većina radnika dobija otkaz do početka februara 2026. godine, a posljednje narudžbine dovršava samo mali tim. Poslije toga – potpuna tišina i prazne hale, prenosi b92.

“Mayer & Cie.” nije bila obična fabrika. To je bila kompanija četvrte generacije porodičnog vlasništva, globalni lider u svojoj uskoj niši, koja je izvozila gotovo 100% proizvoda širom svijeta. Njene kružne pletilice pokretale su tekstilnu industriju od Evrope preko Azije do Amerike. Zatvaranje znači ne samo gubitak mjesečnih plata za 270 porodica, znači i nepovratni nestanak specijalizovanog znanja, vještina i lanca dobavljača koji su godinama živjeli upravo od ove fabrike. Lokalna ekonomija već ulazi u lančanu reakciju: dobavljači sirovina, servisne firme, lokalni restorani, prodavnice, zanatlije – svi će osjetiti drastičan pad prometa i prihoda.

Ovo nije slučajna nesreća niti izolovani incident.

Kako navodi portal Srpski ugao, to je direktna i predvidljiva posledica politike koja je decenijama sistematski žrtvovala tradicionalnu tešku industriju zarad apstraktnih zelenih ciljeva, nekontrolisane liberalizacije trgovine i bespogovornog otvaranja tržišta jeftinoj azijskoj konkurenciji. Dok Berlin i Brisel forsiraju “strukturnu transformaciju”, “digitalnu budućnost” i “zelenu tranziciju”, realnost na terenu je brutalna i nemilosrdna, stotine hiljada kvalifikovanih radnika ostaje bez posla, nekadašnja industrijska velesila postepeno se pretvara u muzej sopstvenih promašaja, cijene energije su eksplodirale, izvoz pada iz godine u godinu, a političari umjesto konkretne industrijske politike nude samo prazne fraze o “novim prilikama” i “prekvalifikaciji” koje nikada ne dolaze u obliku realnih rješenja.

Njemačka mašinska industrija, pišu, tone sve dublje i dublje. Fabrike se zatvaraju jedna za drugom, specijalizovano znanje se nepovratno gubi, a mladi ljudi, oni koji bi trebalo da budu budućnost masovno odlaze u inostranstvo ili biraju potpuno druga zanimanja. Dok elite u Berlinu raspravljaju o klimatskim ciljevima za 2050. godinu, radnici u Albstadtu se pitaju kako će prehraniti djecu već u februaru 2026. godine.

Pogled redakcije portala Srpski ugao:

Kada 120 godina akumuliranog znanja, majstorske vještine, porodičnog ponosa i mukotrpnog rada jednog malog grada nestane gotovo preko noći zbog globalne konkurencije, političke nebrige i ideoloških eksperimenata, postaje kristalno jasno da današnji zapadni kapitalizam više ne služi svojim ljudima, on ih hladnokrvno žrtvuje zarad profita multinacionalnih korporacija i apstraktnih zelenih agendi. Dok se u Briselu i Berlinu održavaju beskrajne konferencije o “održivoj tranziciji” i “digitalnoj revoluciji”, stvarni proizvođači, zanatlije, inženjeri i obični radnici ostaju bez ikakve stvarne zaštite, bez strateške industrijske politike i bez ikakvog plana za očuvanje sopstvene tehnološke i ekonomske nezavisnosti.

Ovo nije tranzicija ka boljem sutra. Ovo je sistematsko, plansko uništavanje sopstvene industrijske baze, znanja i srednje klase koja je decenijama bila kičma evropske ekonomije. Svako novo zatvaranje fabrike poput “Mayer & Cie.” nije samo lokalna tragedija – to je još jedan korak ka demontaži Evrope kao industrijske sile. Pitanje više nije da li će kontinent preživjeti ovu fazu – već ko će uopšte ostati da gradi i održava ono malo što preostane kada se svi ovi ljudi, njihove porodice i njihovo znanje rasprše, odu u penziju ili emigriraju. Vrijeme praznih obećanja i ideoloških parola je isteklo.