Nakon dvodnevnih padavina, Prijedor ponovo je suočen sa istim scenama – voda u dvorištima, kućama i ulicama. Prema dostupnim informacijama, poplavljeno je oko 400 objekata, što jasno pokazuje da problem nije ni blizu riješen.

Ipak, u jeku krize, gradonačelnik Javor poručuje da se „ništa ne prepušta slučaju“, naglašavajući da su ekipe na terenu, da se prave nasipi i da se situacija prati iz časa u čas. Navodi o vodostaju Sane i Gomjenice, kao i o kapacitetima ribnjaka Saničani, predstavljeni su kao ohrabrujući pokazatelji.

Međutim, postavlja se ključno pitanje – ako se zaista ništa ne prepušta slučaju, kako je moguće da nakon samo dva dana kiše dolazi do plavljenja stotina objekata?

Građani s pravom očekuju rezultate, a ne samo saopštenja. Jer ovo nije prvi put da se Prijedor suočava sa poplavama. Nakon prethodnih katastrofa, najavljivan je „sveobuhvatan sistem zaštite“, milionska ulaganja i dugoročna rješenja.

Prema zvaničnim izvještajima, samo prošle godine za zaštitu od poplava potrošeno je oko 15 miliona KM. Danas, kada voda ponovo ulazi u kuće, nameće se logično pitanje – gdje su završili ti milioni i zašto se njihovi efekti ne vide na terenu?

Izgradnja privremenih zemljanih nasipa, punjenje vreća s pijeskom i hitne intervencije pokazuju jedno – da se i dalje reaguje kada problem već nastane, umjesto da se spriječi.

Posebno zabrinjava činjenica da se ozbiljniji rast vodostaja tek očekuje, što dodatno dovodi u pitanje spremnost sistema o kojem se govori. Ako je ovo „kontrolisana situacija“, kako će izgledati kada vodostaji dostignu kritične tačke?

Umjesto uvjeravanja da je sve pod kontrolom, javnost očekuje jasne odgovore: gdje su završeni projekti zaštite, šta je konkretno urađeno u proteklih godinu dana i zašto se Prijedor i dalje brani improvizovanim mjerama?

Građanima se poručuje da ostanu mirni i da ne šire paniku. Ali povjerenje se ne gradi apelima – već rezultatima na terenu.

A rezultati, barem za sada, pokazuju da Prijedor ni ove godine nije dočekao kišu spreman.

prijedorinfo.com

Vrijeme prolazi, ali ne prolazi bol. Dvije godine čekamo da ga stigne pravda, a svaki novi dan bez odgovora za nas je nova nepravda.

Poručuju to roditelji djevojčice iz Bijeljine, koju je, dok je imala 14 godina, kako ga tereti Tužilaštvo, obljubio Milenko Tomić (62), bokserski trener, zbog čega je u tom gradu prvostepeno osuđen na 12 godina zatvora, ali drugostepene presude još nema.

Dvije godine od bjekstva
Danas, u petak, 27. marta, navršavaju se dvije godine kako je Tomić pobjegao iz kućnog pritvora, dva dana uoči prvostepene presude, koja je izrečena 29. marta 2024. godine u Okružnom sudu u Bijeljini, dok drugostepena u Vrhovnom sudu Republike Srpske još uvijek nije donesena.

Uprkos raspisanoj međunarodnoj potjernici, Tomić je i dalje na slobodi. Za porodicu djevojčice, vrijeme odavno ne mjeri dane – nego borbu.

“Za nas je svaki dan isti. Već pet godina živimo sa tim. Dvije godine čekamo da ga stigne pravda, ali ona nikako da dođe. Mi tražimo samo da se zakon sprovede. Da dijete ove države dobije zaštitu koju zaslužuje”, kaže otac djevojčice za “Nezavisne novine”.

Potresne riječi
Potresne riječi dolaze i od majke.

“Kao majka, nema dana da ne pomislim kroz šta je moje dijete prošlo. Nema noći da zaspim, a da ne poželim da je zaštitim od svega što se desilo. Najviše me boli što on slobodno hoda, dok se mi svaki dan borimo da živimo normalno”, kaže majka za “Nezavisne novine”.

Ona ističe da je porodica, osim borbe sa posljedicama onog što se dešavalo njihovoj kćerki, prolazila i kroz dodatne udarce iz okoline.

“Morali smo slušati i to da smo sve izmislili zbog novca. To je bol koja se ne može opisati. Umjesto podrške, dobijali smo sumnju. A Sudu smo dostavili i poruke u kojima nas je pokušavao ucjenjivati”, navodi ona.

Politička svrha
Otac ističe da dodatno boli kada se ovakvi slučajevi koriste u političke svrhe.

“Najteže je kada neko pokušava da preko naše nesreće skuplja političke poene, a znamo da su neki od njih nekada stajali uz njega. Ovo nije politika. Ovo je život našeg djeteta”, poručuje otac djevojčice.

Uprkos svemu, porodica naglašava da još uvijek ima povjerenje u institucije Republike Srpske, ali da vrijeme prolazi i da čekanje postaje sve teže.

“Vjerujemo da će institucije uraditi svoj posao. Moramo vjerovati. Ali svaka nova godina bez pravde dodatno boli”, poručuje otac.

Duboke posljedice
Ovaj slučaj ostavio je duboke posljedice i na život porodice.

“Izgubio sam firmu, ostao bez posla, ali smo sve izdržali zbog djece. Najvažnije nam je da se ona uspjela izboriti i da danas ide naprijed. To nam daje snagu da ne odustanemo”, kaže otac djevojčice.

Na kraju, porodica poručuje da neće odustati, bez obzira na sve što su prošli.

“Ne možemo i nećemo stati – zbog našeg djeteta, zbog istine i zbog svake druge porodice koja bi mogla proći kroz isto”, ističu oni.

Majka na kraju dodaje riječi koje najdublje oslikavaju njihovu borbu.

“Moje dijete je moralo da nauči da živi sa tim, a ja moram da živim sa tim da on negdje slobodno hoda. To je teret koji nosim svaki dan. Samo želim da se ovo završi onako kako mora – da pravda konačno stigne”, ističe majka.

Konkretan slučaj pedofilije za koju je optužen u međuvremenu odbjegli Tomić već godinama šokira javnost kako u Semberiji, tako i u cijeloj BiH.

Tomić je na 12 godina zatvora osuđen 29. marta 2024. godine u Okružnom sudu u Bijeljini, koji mu je tada odredio i pritvor. Njemu je prethodno određen kućni pritvor, ali se on te mjere nije pridržavao, tako da ga policajci nisu našli na njegovoj adresi, niti je poznato gdje se sada nalazi. I dok se čeka njegovo hapšenje, čeka se i drugostepena presuda. Do nje bi, napokon, moglo doći u narednim mjesecima.

“Krivično odjeljenje ovog suda predmete iz svoje nadležnosti rješava u skladu sa Planom rješavanja predmeta koji se donosi kvartalno. Plan za sljedeći kvartal će biti donesen početkom aprila u kojem očekujemo da će biti planiran za rješavanje i predmet protiv optuženog Milenka Tomića”, kažu iz Vrhovnog suda Republike Srpske za “Nezavisne novine”.

Kumovi Dragoja Ritan i Mirko Ćopić, jedan u sedmoj, drugi u osmoj deceniji života, tvrde da su pretučeni u banjalučkom naselju Lauš od strane policije

U intervenciji zbog dvojice djedova učestvovalo je više policijskih vozila, a kako su nam ispričali očevici, cijela situacija djelovala je kao da se hapse počinioci teških krivičnih djela.

U saopštenju policije se uz navođenje inicijala, isticalo da su Dragoja i Mirko pružali “aktivan otpor prilikom lišenja slobode”, pa i da je povrijeđen policijski službenik. Nije precizirano na koji način se povrijedio policijski službenik, pa se postavlja pitanje zašto onda cijeli slučaj nije kvalifikovan kao krivično djelo

U saopštenju se navodilo i da su obojica bili u alkoholisanom stanju, Ritan sa 0,67 g/kg, a Ćopić 0,49 g/kg alkohola u organizmu. Dakle, slika je “jasna” ili bi trebala biti. Dvojica pijanih Banjalučana napala su policajce koji su intervenisali zbog saobraćajnog prekršaja.

Ono što je sigurno, to je da je obrazac “jasnoće” već godinama isti. Kada građanin prijavi policiju, ubrzo se u javnosti pojave i informacije koje njega stavljaju pod lupu. E sad, što Dragoja i Mirko nemaju teška krivična djela iza sebe, nema veze.

Kada tek devetnaestogodišnji mladić prijavi i do najsitnijih detalja opiše torturu u policiji uslijedi saopštenje da je protiv njega podneseno 6 izvještaja. Sada su na red došli i penzioneri. I svaki put je isto pitanje, da li je to odgovor na pitanje ili skretanje pažnje.

Ako je suditi prema onome što tvrde Mirko Ćopić i Dragoja Ritan, Banjaluka ima novi bezbjednosni problem, a to su opasne deke.

Dvojica muškaraca u sedmoj i osmoj deceniji života koji i na prvi i na svaki drugi pogled liče na penzionere našli su se na meti banjalučke policije i to zbog pogrešno parkiranih automobila.

“Opasnost”

Prema svjedočenju Ćopića i Ritana, sve je počelo kao rutinska kontrola.

Pitanje čija su vozila parkirana na ulici ispred lokala u banjalučkom naselju Lauš, ulice gdje je svakodnevno parkirano više desetina vozila, mogla je kako navode biti završena kaznom. Ali nije.

Da stvar bude gora, na kraju i jeste završena prekršajnom prijavom, ali su dvojica djedova prema vlastitim tvrdnjama, zadobili povrede od strane policije o čijim okolnostima, kao i odgovornosti će u narednom periodu konačnu riječ dati institucije.

No, umjesto kazne za nepropisno parkiranje, pa i one najstrože, umjesto pauk službe, umjesto svega samo ne onoga do čega je na kraju došlo, dvojica djedova su kako pričaju “počišćena” sa ulice.

Sada se postavlja pitanje kakvu su prijetnju predstavljali Dragoja i Mirko. I tu ironija prestaje biti smiješna.

Čak i da je bilo rasprave, čak i ako su izgovorene teške riječi, granica mora postojati.

Nije Mirku pomoglo ni što je pokušao pokazati legitimaciju da ima pejsmejker. Na kraju je cijeli slučaj dobro i završio kako je mogao.

Prijave

Ono što dodatno zabrinjava jeste da u Banjaluci policija očigledno u zadnje vrijeme ima odriješene ruke. Tako ni slučaj opasnih deka iz Banjaluke nije usamljen. Naprotiv, uklapa se u niz prijava u kojima građani, bez obzira na životnu dob tvrde da su bili izloženi policijskoj sili, na ulici, u policijskoj stanici i u dvorištima kuća.

No, ono što ohrabruje to je da se sve više građana odlučuje da ovo nasilje prijave nadležnim institucijama. Za tako nešto treba imati hrabrosti, a isto se odnosi i na svjedoke.