Connect with us

Banjaluka

Lekcija male Anastasije o HUMANOSTI I EMPATIJI: Ošišala dugu kosu, pa posjetila djevojčicu u Roditeljskoj kući

Kada je šestogodišnja Anastasija po drugi put ošišala svoju dugu, lijepu kosu, poželjela je da upozna djevojčicu kojoj će njeni ošišani pramenovi pomoći da dobije periku. Susret dvije djevojčice u Roditeljskoj kući u Banjaluci bio je emotivan, a opet, dječje veseo.

Anastasijina mama Dragana kaže da je njena kćerka, koja uskoro kreće u prvi razred, nakon šišanja pitala može li da vidi djecu koja su zbog liječenja ostala bez kose, a kojima će perika puno značiti dok im ponovo ne izraste njihova.

– Ovo je njeno drugo šišanje. Prvo je bilo sa četiri godine i ta prva kosa takođe je bila donirana. Starija sestra i ona zajedno su donirale. Za dužinu kose koju je ošišala i donirala, otprilike treba dvije, dvije i po godine da naraste. Znala je gdje ide njena kosa i bila je srećna zbog toga, pa je tražila da vidi drugare – priča Dragana Todorović, čiji klijenti u salonu znaju da mogu donirati kosu, naravno, ako ispunjavaju uslove za to.

Posjeta

I ranije je donosila dragocjene pramenove kose koje su ošišale drugarice, komšinice, sestrice…

Anastasija uopšte nije bila tužna kada je ošišala kosu, već je pred ogledalom rekla: “vau, baš sam slatka”! Srećna je što je upoznala djevojčicu kojoj će biti napravljena perika i od njene donirane kose. Ponosna je i na zahvalnicu “Moja kosa, tvoja kosa” Udruženja roditelja dece oboljele od malignih bolesti “Iskra”.

A trogodišnja djevojčica, koja je mjesecima na liječenju u UKC RS, doniranu kosu znatiželjno je gledala, ali su joj mnogi više pažnje privukli slatkiši, bojanke i bojice koje je tog dana dobila. Neodoljivog osmijeha, u haljinici, znatiželjna i pričljiva, rekla nam je da je njena kosa “bila braon i malo kratka, ali su je ošišali”.

– Svašta nešto ste donijeli, baš mi sve sviđa – rekla je razigrano, otpakujući bojanke, lijepeći stikere, pitajući za slatkiše.

U Roditeljskoj kući, gdje se nalazi između terapija, kažu da se svaki dan sređuje, oblači haljinice, suknjice.

– Jako je pričljiva, veoma inteligentna. Sama slaže slagalice – kroz osmijeh priča Katica Kerkez, upravnica Roditeljske kuće.

Perika

Pojašnjava šta sve prethodi da bi se napravila jedna perika. Kao prvo, rade se po mjeri, djevojčice imaju probu, na fotografiji pokažu kako bi voljele da perika izgleda, a kako su izgledale s kosom koju su imale prije terapije. Sve te mjere, zahtjevi, uz mišljenje psihologa, šalju se vlasuljaru u Sarajevo. Važno je da donirana kosa ne bude kraća od 30 centimetara, da je potpuno prirodna, nefarbana, da nije hemijski tretirana. Za izradu jedne perike potrebno je od šest do 18 donacija.

Kerkezova ističe i veliku važnost frizera koji su “duša i srce projekta”.

– Mala djeca lakše izdrže period gubitka kose. Imali smo jednu djevojčicu koja je sebi ispred ogledala govorila “kakav sam smiješni ćelo“. Znate, kada čuju za dijagnozu, to im je šok, onda shvate da će proći kroz liječenje od godinu dana, pa kada vide da im opada kosa, to bude kap koja prelije čašu – objašnjava ona.

Perike dobijaju na korišćenje, a kada im izraste njihova kosa, onda je vrate, pa se ta perika može prepraviti za nekog drugog. Do sada su uručili devet perika i čekaju desetu.

– Jedna naša djevojčica, otišla je kući odavno, sad se ošišala i poklonila svoju kosu. I njena sestra – govori Katica Kerkez.

Do sada je bilo više od 800 donacija, među njima djece kojima je to bilo prvo šišanje, ali bilo je i dječaka.

– Skoro nam je bio dječak koji je puštao kosu tri godine i osam mjeseci. Dolaze i odrasli, ali od silnih emocija ne mogu da uđu, jer su osjetljivi na djecu – kaže za Srpskainfo Andrea Pećanac, sekretarica Udruženja „Iskra“.

POSJETAMA SE OBRADUJU

U Roditeljskoj kući su djeca i roditelji koji nisu iz Banjaluke, a borave ovdje dok su djeca na liječenju u UKC RS. Tu imaju besplatan boravak, igraonicu, školu za djecu osnovnoškolskog uzrasta. Dolaze učiteljice, radi se po nastavnom planu i programu, dobijaju se ocjene i završavaju razredi.

Za roditelje i djecu obezbijeđena je psihosocijalna podrška, tu su kreativna i okupacione radionice. Kapacitet je sedam apartmana i za sada je to bilo dovoljno.

– Želimo da što manje vremena provode u bolnici, a više ovdje, da im atmosfera bude kao kod kuće – kaže Pećanac.

A najveća im je radost kada ih nakon svega posjete ili pošalju fotografiju sa mature ili položenog vozačkog ispita.

srpskainfo.com

FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

Related Topics:

Banjaluka

TANJA PALAČKOVIĆ PROSLAVILA NIKOLJDAN! “Sveti Nikola nas uči da darujemo druge”

Danas, 19. decembra, Srpska pravoslavna crkva slavi Svetog Nikolu Čudotvorca, jednog od najpoštovanijih svetitelja među pravoslavnim vernicima. Ovaj dan je posebno značajan za mnoge porodice koje ga slave kao svoju krsnu slavu, među kojima je i odbornica PDP-a u Skupštini Grada Banja Luka, Tanja Palačković.

Palačkovićeva je u svom domu okupila porodicu, prijatelje i goste kako bi zajednički obeležili ovaj važan praznik. Tom prilikom istakla je značaj porodičnog okupljanja i tradicije koju Sveti Nikola simbolizuje.

– “Ovo je krsna slava moje porodice i blagoslovljeni smo da se okupljamo svake godine i da nas svake godine ima sve više. Sveti Nikola nam je ostavio u amanet da danas darujemo druge, pa je ovo poseban dan i za sve najmlađe. Braćo, neka nam je srećna krsna slava!” – poručila je Palačkovićeva uz simbolično posluženje gostiju i poklone za najmlađe.

Ovaj dan, osim porodičnog slavlja, podseća na humanost i nesebično deljenje, što je u duhu Svetog Nikole. Mnogi vernici na ovaj praznik nastoje da pomognu onima kojima je pomoć potrebna, što je tradicija koju je i Tanja Palačković posebno naglasila.

Sveti Nikola Čudotvorac, poznat kao zaštitnik dece, moreplovaca i putnika, svojim primerom pokazuje put milosrđa, pa je Nikoljdan postao simbol radosti i solidarnosti među pravoslavnim vernicima.

Nastavi čitati

Banjaluka

NEBOJŠA DRINIĆ “Praznično jutro i Nikoljdan – krsna slava moje porodice”

Odbornik PDP-a Nebojša Drinić uputio je čestitke svim vjernicima koji danas slave Svetog Nikolu, prisjećajući se porodične tradicije i duhovnog nasljeđa svog kraja.

„Praznično jutro i Nikoljdan – krsna slava moje porodice – uvijek dočekujemo s radošću i ponosom. Brat i ja zajedno smo bili u crkvi u Razboju, gdje smo kao djeca prvi put molili Boga i duhovno sazrijevali. Danas radost dijelimo s našim bratancem Markom, podsjećajući ga na naše korijene.

S posebnim ponosom pričamo o našem pretku, Đurađu Driniću, prvom svešteniku i neimaru crkve u našem selu. On je ostavio neizbrisiv trag, a duh Svetog Nikole, koji simbolizuje dobrotu, skromnost i milosrđe, vodi nas kroz život.

Srećna i od Boga blagoslovena slava svim poštovanim domaćinima i dragim ljudima!“ – poručio je Drinić.
Banjaluka24

Nastavi čitati

Banjaluka

VESELIN MIŠINIĆ KNJIŽEVNIK “Banjaluka je NAJSRPSKIJI grad na Balkanu”

Književnik Veselin Mišnić i njegov roman “Drugom stranom tišine” ovogodišnji je dobitnik nagrade “Đuro Damjanović”, Udruženja književnika Republike Srpske – Podružnica Banjaluka.

Priznanje mu je uručeno u Kući Milanovića. Bio je to povod  da sa ovim književnikom zavidne bibliografije razgovara i ekipa portala Banjaluka.net.

Kolašinac po rođenju, sa beogradskom adresom, iskazuje to i u svom govoru odnosno pisanju, ekavica ili ijekavica, za njega nije bitan izgovor srpskog jezika, bitno je da razgovaramo. Do sada je objavio 50 knjiga (romana, zbirki pripovijedaka, poezije, satire, kritika i eseja).

Prevođen je na dvadeset stranih jezika i zastupljen u svim značajnijim književnim antologijama, zbornicima i almanasima. Višestruko je nagrađivan za svoje književno djelo, član je Udruženja književnika Srbije i ima status istaknutog umjetnika.

Koliko Vam znači nagrada koju dodjeljuje Udruženje književnika Republike Srpske, Podružnica Banjaluka? Povezuje li Vas još nešto, osim dobijenog priznanja, sa ovim krajevima ?

Mišnić: …Činjenica je da je ovo moja prva književna nagrada koju sam dobio u Republici Srpskoj i koja nosi ime istaknutog književnika iz Banja Luke Đura Damjanovića. Činjenica je takođe da sam dobio niz značajnih književnih nagrada poput nagrade Milan Rakić, Simo Matavulj, Radoje Domanović, Srboljub Mitić i još mnogo drugih, što u Srbiji, što u Crnoj Gori, ali kažem meni je ova nagrada posebno draga jer sam je dobio u najsrpskijem gradu na Balkanu, dakle u Banja Luci. Draga mi je što sam kao mlad pisac poznavao Đuru dok je boravio u Beogradu. Kasnije kada se vratio da živi u rodnoj Banjaoj Luci, nisam ga više sretao. Đuro je umro prije 15 godina, a Udruženje Književnika Srpske, Podružnica Banja Luka je ustanovilo ovu nagradu u znak sjećanja na velikog boema i nesvakidašnjeg čovjeka i književnika Đuru Damjanovića. Đura je bio i ostao značajno ime u okvirima sveukupne srpske književnosti i jako je dobro da je Banja Luka kao njegov zavičajni grad, prepoznala značaj ovog pisca, kao pravog naslednika Kočića i Ćopića. Sa ovim krajevima me povezuje mnogo toga, prije svega jezik naroda, koji se ne razlikuje od onog iz mojeg zavičaja (Mojkovac- Crna Gora), povezuje me kultura govora, nasleđe i vjera pravoslavna, i nekolicina pisaca i prijatelja koji žive u Banja Luci.

Pomenuću neke: Zoran Kostić, Miladin Berić, Živko Vujić, dr. prof. Duško Pevulj, dr. prof . Đorđe Vuković, pjesnikinja Neda Gavrić…

Nagradu ste dobili za knjigu proze „Drugom stranom tišine“ , to je Vaša 50. knjiga po redu, koja obuhvata pet decenija pisanja. Unutar korica je 120 tema i nevjerovatnih 4200 sentenci, i mudrih misli. Šta Vas inspiriše na toliko količinu zapisa?

Mišnić: Ovo je jedna od onih rijetkih knjiga koje se napišu jednom ili nikad. Ja sam ovu knjigu od 550 strana, u fragmentima sklapao preko 40 godina a intezivno sam na tekstu u njoj radio poslednjih pet godina. Znate, knjige umiru kao i ljudi, neke mnogo prije od njihovih autora, neke se otrgnu od života stvaraoca i krenu nekim svojim putem, ne mareći za protok vremena. Vjerujem da je ovo jedna od takvih knjiga. Ovakve knjige su dokaz da pisci mislioci nijesu protjerani iz književnosti, da ih još ima, mada rijetko. Današnja književnost je nažalost prepuna trivijalija, svakojakog mešeteranja, ispraznosti, lišena je ljepote jezika i ljepote pisanja, forma i sadržinska struktura su krajnje pojednostavljeni i ogoljeni. Knjige vizuelno izgledaju kao bombonjere, mada u bombonjerama ima kakav –takav sadržaj a ove knjige koja se prodaju u konditoraju, po samoposlugama, trafikama, sem celofana u koji su upakovane, nemaju ni jedan sadržaj vredan pomena, naravno mislim u književnom smislu. Prava književnost je nešto drugo, i nešto više. Umjetnost prije svega.

U obrazloženju stručnog žirija za nagradu “Đuro Damjanović” stoji: “U žanrovskom smislu ova zbirka misli i fragmenata najbliža je “Znakovima pored puta “Ive Andrića i predstavlja štivo koje će mnogi držati uz uzglavlje,…”. Koliko godi poređenje sa Nobelovcem?

Mišnić: Svako poređenje sa velikim piscima prija. Neke moje ranije knjige su poređivane, recimo sa Ernestom Sabatom, Emilom Sioranom, Danilom Kišom, Mešom Selimovićem, a evo ova i Andrićevim “Znakovima”. Smatram da svaki pisac, ali i svaki čovjek ima neke svoje “Znakove pored puta”. Vidljive ili nevidljive. Makar i djelovalo sve asocijativno sličnost možda postoji samo u domenu promišljanja. Sve drugo nema sličnosti, ali kako god bilo, priznajem: ovo su moji “znakovi”.

Slobodan ste umjetnik. Isključivo se bavite književnim radom. Koliko je važno umjetniku da bude slobodan u svakom smislu, za njegov kraetivan rad i kako ste se Vi izborili za takav status i mogućnost da se bavite isključivo književnim radom?

Mišnić: Rano sam prestao da se bavim pedagoškim radom i profesurom. Opredelio sam se za književnost i tim putem, kakav god on bio, idem poslednjih 50 godina. Sloboda je nužno relativan pojam. Ako pisac dosegne prag samosvojnosti, to je za njega sloboda. Izbori nas nekada vode i na pogrešnu stranu. Vreme na kraju presudi, jesmo li ili nijesmo izabrali pravi put. Pedeset mojih knjiga u raznim žanrovima daju odgovor na ovo pomalo hipotetičko pitanje.

“Ubi me prejaka reč”, zapisa čuveni Branko Miljković. S obzirom da pišete aforizme i kroz jedno kritičko oko posmatrate svijet oko sebe, koliko danas vodimo računa šta ćemo reći ili zapisati? Danas, kada svako ima priliku da iznese mišljenje. Da li je riječ umjetnika u tom smislu obezvrijeđena?

Mišnić: Miljlković je takođe napisao: Putuj, pevaj, prkosi/ Samo te pesma hoće/ Ali dok pevaš ko će/ Tvoje breme da nosi./ Javna riječ, ona zapisana je obavezujuća, to je piščeva testamentarna oporuka. Satira je samo jedan od književnih žanrova gdje sam se ja u jednom periodu stvaralaštva iskazivao. Jer, kako neko reče: kratka riječ dugim mislima daje povoda. A aforizam kao najkraća književna forma ima više uloga i više značenja. To je bila i moja šansa da budem oštar kada je trebalo i gdje je trebalo. Osjećao sam se ugodnije u svojoj koži. Ova ekspanzija društvenih mreža je obezvrijedila svako kritičko mišljenje. Riječi su potrošna roba i svako se oseća prozvanim i pozvanim da daje neki svoj sud, bilo da je reč o društvenim ili kolokvijanim pitanjima svakodnevice. Tu je prvo stradao jezik. Potom pismenost i onda ne sledi ništa drugo do sunovrat istinske kreativnosti. Da li je neko pisac ako piše jelovnike?

Piše: Marina Majkić Miletić

Banjaluka.net

Nastavi čitati

Aktuelno