Milošu Jeličiću, petnaestogodišnjaku okruglih obraza i crne kose, u kraju poznatom kao mladić koji je djetinjstvo posvetio poljoprivredi, mašine koje je dobio prošle godine bile su podstrek da još više, bolje i jače svojim radom pomogne porodici.

Ovaj mladić, koji je lani svojom životnim pričom osvojio mnoga srca, zajedno sa tetkom, koji mu je uzor, za godinu je uzorao desetine hektara zemljišta i izbalirao na stotine bala sijena.

Dani ovog uzornog i vrijednog osnovca su u potpunosti ispunjeni. Dok mnogi njegovi vršnjaci maštaju o karijerama daleko od sela, neki čak i van države, Miloš razmišlja o tome kako dovoljno da zaradi sa traktorom, u koji sjeda odmah poslije povratka iz škole i obrađuje njive i balira sijeno u ovom malom krajiškom gradu. Ovaj učenik žuljevitih ruku smatra da se u selu može dobro živeti.

– Prošle godine sam u vidu donacije dobio frezu i balirku. Zahvaljujući tome sam uradio posla i posla, te zaradio dovoljno novca za sebe i porodicu. Komšije često zovu da pripremim zemljište za sjetvu. Tetak uglavnom ide sa mnom, jer se plaši da se ne bih povrijedio, pošto me još smatraju mladim i neiskusnim, iako se ja tako ne osjećam – priča Miloš, dodajući da je dosta posla imao i za balirku, koju je dobio od predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Miloš, kojem ništa ne pada teško, kaže da bi dan i noć mogao biti na njivi.

– Najviše posla imam sad u proljeće, mada odmora nema ni tokom ljeta i jeseni – kaže ovaj petnaestogodišnjak.

Iako mlad i savremen Miloša od njegove generacije izdvajaju osobine koje malo ko od njegovih vršnjaka i dalje posjeduje, a to su strpljenje i sposobnost da živi u trenutku.

– Kao što je zrnu pšenice potrebno da proklija i poraste, da bismo na kraju vidjeli neki proizvod, tako i u poljoprivredi morate biti strpljivi i polako raditi da biste na kraju imali neki rezultat – istakao je Miloš, koji je uz oca sve naučio.

Nakon očeve smrti, prije sedam godina, odlučio je da se, kako veli, isključivo posveti imanju i porodici.

– Dok sam živ, neću dozvoliti da se ovo domaćinstvo, koje mojoj porodici mnogo znači, ugasi. Tata me je naučio da kosim i kupim sijeno. Sa njim sam u njivu prvi put ušao sa šest godina, a u traktor dvije godine ranije – kaže Miloš, dodajući da je nakon tatine smrti, kada je imao samo osam godina, preuzeo brigu o majci i sestrama.

Miloš, koji je ove godine maturant, kaže da će se upisati na smjer šumarski tehničar, a pomalo strahuje da zbog školskih obaveza neće imati vremena za da radi na njivi, koliko je do sada imao.

– Zbog neke druge škole ne ide mi se od kuće, a za šumarskog tehničara sam čuo da nije teška, jer ne smijem baš mnogo zapostaviti posao na njivi od kojeg gotovo svi živimo – kazao je Miloš.

Majka Snježana Jeličić za svog sina ima samo riječi hvale. On joj je najveća podrška i oslonac, neko na koga u svako doba dana može računati.

– Najdraže mi je to što, pored svih obaveza kod kuće, stiže i u školu, gdje, takođe, postiže dobre rezultate. Njemu ništa nije teško i spreman je da u pet ustane da bi komšiji, primjera radi, isfrezao zemljište – priča ponosna majka Snježana.

Miloš bi mogao, ističe ona, kao i sva druga djeca, vrijeme da provodi sa vršnjacima i na društvenim mrežama.

– Njegovi vršnjaci imaju drugačije snove, većinom o lagodnom životu u inostranstvu i neuporedivo lakšem poslu od obrade zemljišta. Da on nije takav kakav jeste, ne znam kako bih mogla stići i u štalu, na njivu i u kuću. Nas dvoje se, kada on nigdje ne radi, podijelimo oko obaveza. Dok ja pozavršavam obaveze po kući, on je kod stoke, a kasnije idemo zajedno u njivu – kazala je Snježana.

UTOVARIVAČ

Iako sada ima sve što mu je potrebno da bi obavljao poslove koje voli, Milošu Jeličiću bi dobrodošla i jedna sadilica za krompir ili utovarivač gnojiva.

– Svaku marku viška ostavljam sa strane da kupimo nešto od to dvoje, jer bi sve brže išlo. Ovako treba nam mnogo više vremena i snage – kaže Miloš.
Glas Srpske