NATO mora biti sposoban za vođenje velikog rata s Rusijom u roku od pet do devet godina kako bi Moskvi uskratio bilo kakvu mogućnost da svoj rat protiv Ukrajine proširi na konfrontaciju sa zapadnim vojnim savezom, upozorava se u najnovijem njemačkom izvještaju.

NATO mora da bude sposoban za vođenje velikog rata s Rusijom, uprkos katastrofalnom ratu Moskve u Ukrajini, prema prijedlogu koji je ranije ovog mjeseca objavio njemački savjet za spoljne odnose (DGAP). Prema autorima izvještaja Kristijanu Molingu i Torbenu Šucu, Rusija “predstavlja najveću i najhitniju prijetnju za zemlje NATO-a”. Prema izvještaju, Alijansa je u trci s vremenom, prenosi Jutarnji list.

“Kada se okončaju intenzivne borbe u Ukrajini, režimu u Moskvi će možda trebati samo šest do deset godina da obnovi svoje oružane snage. U tom vremenskom okviru, Njemačka i NATO moraju da obezbijede svojim oružanim snagama sposobnost da odvraćaju i, ako je potrebno, da se bore protiv Rusije. Tek tada će biti u poziciji da smanje rizik od ponovnog izbijanja rata u Evropi. Ako Moskva uspije da osposobi svoje oružane snage poslije samo šest godina, NATO-u će biti sve teže da sustigne Rusiju”, navodi se u izvještaju.

Ruski predsjednik Vladimir Putin i najviši ruski zvaničnici više puta su opisali svoju invaziju na Ukrajinu kao rat protiv “kolektivnog Zapada”, preventivni udar na zapadni blok predvođen Amerikancima koji, prema njihovom narativu, želi da potisne i raskomada Rusiju. Do sada je, međutim, između NATO-a i Rusije održavan nesigurni mir. Čak i dok oružje NATO-a uništava ruske trupe u Ukrajini, Moskva se upustila u tek malo više od nuklearnog “zveckanja”. Iako se NATO širi ka ruskim granicama i sužava, uz pomoć Evropske unije, strateške opcije Moskve, čini se da su obje strane privržene opciji hladnog, a ne vrućeg rata.

“Oni ne misle da se radi o ratu protiv NATO-a. Oni ne žele ovaj sukob. I verujem da su sve njihove nuklearne prijetnje signali NATO-u da ne interveniše direktno. To bi bila noćna mora. I NATO i Rusija od početka rata čine sve da spriječe direktan sukob”, rekao je za Njuzvik Oleg Ignjatov, viši analitičar za Rusiju u istraživačkom centru Krizne grupe, misleći na mogući sukob između Rusije i zapadnog bloka.

Ruski gubici i otpornost

Rusija do sada nije uspjela da ostvari svoje ciljeve u Ukrajini. Ono što je trebalo da bude munjevito brza operacija koja bi demonstrirala nemilosrdnost i stratešku nadmoć Moskve ispostavilo se kao skupo zaglavljivanje u baruštinu. Otvoreni rat Rusije doveo je do stotina hiljada ruskih žrtava, ekonomski i politički izolovao Kremlj i podstakao zapadne neprijatelje Moskve na akciju poslije decenija letargije. Ruska vojska je ozbiljno desetkovana, a granice višedecenijskih napora Moskve da je modernizuje jasno su izložene cijelom svijetu. Međutim, kako navode autori izvještaja, ruskom medvedu nisu odsječene kandže.

“Čak i poslije skoro dvije godine borbi u Ukrajini, ratne sposobnosti Rusije su veće nego što sadašnji utisci sugerišu. Ruske kopnene snage su pretrpjele najveće gubitke u ljudstvu i materijalu, one će predstavljati glavni napor u rekonstituciji snaga. Iako je vazduhoplovstvo takođe izgubilo kvalifikovano osoblje, njeni materijalni gubici su relativno mali (oko 10 do 15 odsto). Istovremeno, obje grane su pokazale svoju prilagodljivost”, navode oni.

Dodaje se i da je ruska ratna mornarica pretrpjela velike gubitke kada je u pitanju Crnomorska flota, ali su zato Baltička, Pacifička i Sjeverna flota i dalje spremne za upotrebu. “I strateške rakete i sajber i svemirske snage će vjerovatno ostati uglavnom netaknute”.

Procjenjuje se da će oni koji su preživjeli pokolj na ukrajinskim ratištima biti vrijedni za obnovu ruskih snaga. Andrus Merilo, komandant 1. estonske brigade, rekao je za Njuzvik ranije ove godine da će budući komandanti ruskih bataljona i brigada biti iskusniji od NATO komandanata. “Naučili su kako da se bore u bliskoj borbi kroz bol, krv i patnju. Ali naučili su”, istakao je Merilo.

Putin ne pokazuje znake odustajanja od svog kockanja u Ukrajini, a poslije dvije decenije njegove autoritarne vladavine, u zemlji ima malo legitimne političke opozicije. U međuvremenu, sankcije nisu uspjele da uruše rusku ekonomiju.

“Rusija koristi prihode od izvoza nafte i gasa da transformiše svoju industriju oružja u ratnu industriju. Pojačala je proizvodnju u nekim segmentima i zadržala važne radnike u proizvodnji. Istovremeno, uspjela je da zaobiđe zapadne sankcije za komponente koje se smatraju kritičnim za ratne napore, kao što su mikročipovi ili kuglični ležajevi i sirovine. Pored toga, Rusija uvozi oružje i municiju iz savezničkih zemalja poput Irana i Sjeverne Koreje”, navodi se u izveštaju DGAP-a.

Počnite s pripremama – odmah

“Rusija se suočava s manje velikih izazova u pogledu otpornosti svog društva od Zapada. Režim silom guši svaku pojavu civilnog društva. Spremnost društva da prihvati gubitak ljudskih života je očigledno visoka, jer je rat u Ukrajini već ‘koštao’ Rusiju više od 250.000 mrtvih i ranjenih”.

Ukrajinu i njene zapadne partnere čeka dug rat, a prema autorima izvještaja DGAP-a, pripreme za sljedeći treba da počnu sada. “Raspored realizacije ovih planova može se jasno utvrditi – on je definisan vremenom koje će ruskim oružanim snagama trebati za njihovu rekonstrukciju, što znači šest do deset godina nakon završetka borbi visokog intenziteta u Ukrajini”, upozoravaju autori i dodaju:

“NATO mora da završi sopstveno repozicioniranje najmanje godinu dana prije nego što Rusija dostigne ratnu sposobnost. To bi Kremlju dalo priliku da na vrijeme prepozna da ruski prozor mogućnosti za uspješan napad na NATO nije otvoren. S obzirom na rusko vrijeme za rekonstituciju, NATO stoga mora da postigne ratnu sposobnost u roku od pet do devet godina, kako bi odvratio Rusiju od ulaska u rat”.

Brzina je od suštinske važnosti, navodi se u izvještaju, i ukazuje se na to da je odvraćanje ključ ruskog strateškog razmišljanja. “Bilo kakve snage ili sistemi koje zemlje NATO-a rasporede samo kratko vrijeme prije nego Rusija obnovi snage neće uticati na razmišljanje Rusije. Rusija bi mogla da potcijeni borbenu gotovost NATO-a i da bude u iskušenju da započne rat”, tvrde autori.

NATO se mobilisao kako bi se suočio sa novom snažnom ruskom prijetnjom nakon što su ruske snage pokrenule invaziju na Ukrajinu u februaru prošle godine. Tenkovi koje je NATO donirao napadnutoj zemlji, artiljerijski sistemi, a uskoro čak i borbeni avioni, već su u akciji protiv ruskih snaga, što se u vrijeme prije ruske invazije smatralo nemogućim.

Finska se takođe pridružila zapadnoj vojnoj alijansi, dodajući još 1.300 kilometara granici NATO-a sa Rusijom, dok se Švedska takođe zalaže da što prije postane članica. Baltičko more, preko kojeg mnoge od najvažnijih ruskih pomorskih i trgovačkih flota imaju kontakt sa svijetom, sada liči na “NATO jezero”, kako su to rekli neki saveznički lideri.

Problem finansiranja

Ali, zapadni savez je takođe bio vrlo spor u odlukama da pristane na slanje svog najnaprednijeg oružja u Ukrajinu i bori se da proširi svoju vojnoindustrijsku bazu kako bi se takmičila sa ruskom ratnom mašinom. Konkretno, proizvodnja artiljerijskih granata se pokazala kao potencijalna slabost Zapada, pošto članice Alijanse ne uspijevaju da zadovolje nezasitne apetite Ukrajine za oružjem.

Većina zemalja NATO-a i dalje ne uspijeva da ispuni cilj dogovoren 2014. da se za odbranu odvoji najmanje dva procenta BDP-a u roku od 10 godina. Među onima koji se i dalje bore da ispune ovu obavezu su ključne zemlje poput Njemačke, Francuske i Italije. Iako je podrška Ukrajini i dalje javno istaknuta širom NATO-a, sve države članice se bore sa globalnim ekonomskim poteškoćama i krizom troškova života, čineći velika povećanja vojne potrošnje politički osjetljivim.

Izvještaj DGAP-a sugeriše da rješenje leži u dugoročnom planiranju. “Ako se pretpostavi da NATO ima još deceniju prije nego što treba da bude u stanju da odvrati Rusiju, potrebni napori postaju politički svarljiviji. Teret javnih budžeta je raspoređen na mandate nekoliko vlada. Izgradnja struktura snaga i nabavke mogu se nastaviti kako je planirano. Industrija može održati svoje proizvodne planove. Zemlje NATO-a bi takođe bi imale više vremena za izgradnju svoje ukupne odbrane”, navode autori.

Autori sugerišu da bi NATO trebao da “dobije na vremenu” forsirajući ukrajinsku pobjedu i maksimalnu rusku vojnu degradaciju, istovremeno integrišući Ukrajinu u odbrambene strukture i industrije EU i NATO-a. Evropa, zaključuje se, mora preuzeti “izbalansiraniji” udio u naporima u Ukrajini nego SAD, dok pooštrava sankcije kako bi dodatno ometala razvoj ruske ratne ekonomije.