Svako od nas mogao bi da posvjedoči da je gubitak voljene osobe najteži trenutak u životu čovjeka i taman kada polako postajemo svjesni da neka osoba sa kojom smo bili bliski više nije među nama i kada od bola i tuge zanijemimo, kako to običaji prilikom sahranjivanja nalažu, dođe trenutak da progovorimo i oprostimo se od voljenih kako najbolje znamo i umijemo.

Svjedoci smo, takođe, da govori na sahranama mogu da budu šaljivi i puni anegdota iz života pokojnika, pa se kroz jecaje okupljenih prolomi i smijeh, baš kako bi osoba koju smo izgubili i željela da bude. Čak i kada je riječ o ovakvim situacijama, kada posljednja poruka upućena pokojniku ne mora nužno da bude papir pun bola i tuge, pisanje ovakvih tekstova nije nimalo lak zadatak.

To najbolje zna Mošo Novković (66) koji je u svom okruženju, između ostalog, postao poznat po svom neobičnom, reklo bi se hobiju, u kojem mu se prije godinu pridružila i kćerka Sara Novković Tepšić (29).

Iako bi mnogi njihovo zanimanje za pisanje oproštajnih poruka za ljude koje ponekad nisu lično ni poznavali mogli da okarakterišu morbidnim ili čudnim, Mošo i Sara odmah ističu da je njihova uloga zapravo da pruže utjehu ožalošćenima i da zajedno sa njima pronađu prave riječi u bolnim trenucima.

U njihovom Kljajićevu kod Sombora oproštajni govori nisu praksa novijeg datuma, već tradicija koja se na sahranama podrazumijeva.

“To nije lak posao, faktički pišem iz ugla člana porodice”
– Kljajićevo je bilo naseljeno podunavskim Švabama do 1944. godine. 1945. godine “vozom bez voznog reda” ovdje dolaze ljudi sa područja Korduna, Like, Banije i Žumberka. Bili su to učesnici Narodnooslobodilačkog rata sa porodicama za koje je “religija bila opijum”, pa je umjesto sveštenika i opela, na sahranama čitan oproštajni govor. I danas se poslije opela, a prije kretanja povorke, takođe, čita govor – rekao je Mošo prije dana.

Otuda potiče podrška porodice i mještana, kada se prije više od decenije ohrabrio da napiše prvi oproštajni govor.

– Pošto sam u Mesnoj zajednici Kljajićevo obavljao funkciju poslovođe groblja od 2005. godine do 2015. godine, na molbu porodice pokojnika počeo sam da pišem i čitam pogrebne govore i do sada ih napisao nekoliko stotina. Nas angažuju pokojnikovi najbliži srodnici. Zadatak je da kroz razgovor i bilješke prikupimo što više podataka o životu preminule osobe. Ti podaci nam služe kao osnova za sastavljanje govora, koji kad napišemo, prije sahrane pročitamo rodbini i uvažimo svaku njihovu primjedbu, ukoliko je ima – objašnjavao je Mošo, koji i dalje radi u “JKP Prostor” u Somboru, dodajući tada da zahtjevi najčešće dolaze iz najbliže okoline, ali i iz većih gradova i drugih mjesta.

Novković je potvrdio da, uprkos tome što je riječ o tekstu koji ponekad, ako je to želja porodice pokojnika, sadrži samo nekoliko redaka, uopšte nije riječ o lakom poslu.

– Nije lako napisati takav tekst jer je na nama velika odgovornost, faktički pišemo iz ugla člana porodice iako preminulu osobu često lično ne poznajemo. Da bi se napisao govor potrebno je nekoliko časova. Jednim dijelom riječ je o univerzalnom obrascu zbog osnovnih podataka, ali mi se trudimo da prikupimo što više podataka o samom životu pokojnika, kao što su njegove osobine i interesovanja – rekao je tada Novković.

Svi u okolini Sombora su za njega već čuli!
Dok Mošo već ima pozamašno iskustvo i sigurne riječi da ublaži bol ožalošćenih i pomogne im da se oproste od pokojnika na najbolji način, kćerka Sara mu se u tom poslu pridružila prije godinu, pa sada pored poezije zajedno sa ocem sastavlja oproštajne govore.

– To je došlo nekako spontano, godinama sam gledala tatu kako piše, i sama pišem poeziju u kojoj često spominjem gubitak voljenih osoba i samo sam jedan dan rekla tati da hoću i ja da probam da napišem govor i tako smo počeli da radimo zajedno – objasnila je Sara.

Bilo je i neobičnih zahteva, kada, na primjer, pokojnik za života napiše govor sam sebi i onda njegova porodica pozove Mošu da ga pročita prilikom sahranjivanja. Međutim, Sara i nakon godinu bavljenja ovim poslom još uvijek nije pročitala ni jedan govor na sahrani, tvrdi da je emotivna.

– Ja sam po prirodi emotivna, pa se trudim da tako i pišem. Važno mi je da saznam sve o pokojniku kako bi što emotivnije mogla da dočaram te riječi. U posljednje vrijeme ja uglavnom pišem, dok tata čita, ali samo kada mu to traže srodnici pokojnika. Mi, svakako, imamo tu uslugu u opticaju i to se dešava kada je sahrana u okolini Sombora jer za njega su već svi čuli – rekla je Sara.

Elem, kao svoju najtežu situaciju, navela je pisanje govora za sahranu njenog druga.

– Prošle godine sam pisala oproštajno pismo za mog najboljeg druga koji je iznenada preminuo. Bilo mi je strašno jer sam ga kroz taj govor skroz doživjela – ispričala je Sara.

Govor ima cijenu, a evo od čega i zavisi!

Ako ste možda pomislili da rijetko ko angažuje strance za ovakve govore, Sara će vas razuvjeriti – zahtjevi stižu i iz udaljenijih gradova, ali i inostranstva.

– Postoji i interesovanje za to da mi napišemo govor i pošaljemo putem i-mejla i onda ga neko drugi pročita. Javljali su nam se i iz inostranstva, tako da ćemo ponuditi i takvu vrstu usluge – pričala je ona.

Ovo, za mnoge od nas, neobično zanimanje zapravo je ustaljena praksa u inostranstvu, pogotovo u SAD u kojima cvjeta onlajn tržište na kojem kreativni i talentovani ljudi nude svoje usluge, pa se tako na njemu mogu naći i oproštajni govori, koje je moguće kupiti u svega par klikova i to za nekoliko dolara (nekoliko evra) i pročitati na sahrani člana porodice.

Sara je nedavno izjavila da su u svoju ponudu ubacili i govor za pomen, koji je postao veoma popularan.

– Što se tiče cijene za govore, one se kreću od 2.500 dinara (oko 25 evra), a to zavisi od odsta segmenata, jer ako je prethodno obavljen razgovor trajao dva časa, cijena se povećava. Međutim, ako je razgovor bio kraći gdje su ljudi podijelili neke osnovne podatke o pokojniku, onda je cijena niža. No, sveukupno, ni jedan govor nije koštao više od 5.000 dinara (oko 50 evra), piše Nova.

– Trudimo se da idemo u korak sa vremenom i da osluškujemo želje i potrebe ljudi. Utjeha nam je neophodna, u kojem god dobu se nalazili – zaključili su tada Novkovići.