Manastir Tumane uveo je na svom zvaničnom sajtu AI četbota Tumanka, a cilj je da se posjetiocima olakša pristup informacijama o manastiru.

Kada korisnici posjete sajt manastira Tumane, Tumanko ih dočekuje sa pitanjima kako može da im pomogne, da li žele da saznaju više o istoriji manastira i njegovim svetiteljima, da li žele da rezervišu konak ili da pogledaju pregled aktuelnih vesti i duhovnih sadržaja.

Uvođenje AI četbota na sajtu manastira Tumane izazvalo je veliku pažnju korisnika društvenih mreža, koji su ocijenili da je manastir na ovaj način pokazao spremnost da se prilagodi savremenom dobu, koristeći tehnologiju za komunikaciju s posetiocima i vjernicima.

Prije svoje smrti 1996. godine, Baba Vanga, slijepa mistična proročica iz Bugarske, navodno je zapisivala proročanstva za skoro svaku godinu do 5079. godine – kada će, prema njenim riječima, doći kraj svijeta.

Baba Vangina predviđanja sežu daleko u budućnost i uključuju brojna tehnološka otkrića, društvene preokrete i katastrofalne događaje.

Evo nekih ključnih prekretnica:
2028: Iskorenjivanje gladi u svijetu uz pomoć novog izvora energije; prva ljudska misija na Mars.

2033: Otapanje polarnog leda izaziva veliki porast nivoa mora.

2043: Muslimansko vođstvo prevladava u Evropi, globalna ekonomija je u procvatu.

2046: Organi će se rutinski uzgajati u laboratorijama – prekretnica u medicini.

2066: SAD koriste klimatsko oružje u vojnom sukobu da zamrznu „muslimanski Rim“.

2076: Uspostavlja se globalno besklasno društvo – neka vrsta modernog komunizma.

2088–2097: Svjet potresa nova bolest, sindrom ubrzanog starenja, koji se potom uspješno iskorenjuje.

2100: Čovječanstvo stvara vještačko sunce koje osvjetljava tamnu stranu Zemlje.

Ovi događaji izgledaju kao scenario naučne fantastike, ali neka od predviđanja su u skladu sa trenutnim tehnološkim razvojem – barem na simboličkom nivou.

Kako ih mediji tumače?
Svake godine se proročanstva Babe Vange nađu u centru pažnje medija. Dok senzacionalistički tabloidi proročanstva shvataju bukvalno, ugledniji mediji kao što su Euronews, Times of India i The Jerusalem Post ističu da je većina ovih predviđanja zasnovana na sekundarnim izvorima.

Često se pozivaju na navodne zapisivače njenih riječi ili usmenog predanja, što dovodi u pitanje autentičnost.

Takođe, u mnogim slučajevima, njena predviđanja – ako su uopšte bila istinita – ispadaju pogrešna.

Na primjer, nije se obistinilo predviđanje da će Evropa biti razorena do 2016. ili da će solarna oluja uništiti svijet 2023. godine.

Ipak, mit o njegovoj preciznosti od 85% i dalje je živ među pristalicama.

Pa ipak – kaže se i da je Baba Vanga tačno predvidjela potapanje podmornice Kursk, napade 11. septembra i izbor prvog afro-američkog predsjednika. Da li su ovo zaista vidovita predviđanja ili retroaktivna tumačenja? Ovo pitanje ostaje otvoreno.

Zašto još uvijek čitamo njena proročanstva?
U vremenima globalne neizvjesnosti – ratova, pandemija, klimatske krize – ljudi traže smisao i upozorenja u riječima onih za koje se kaže da „vide budućnost“.

Baba Vanga je postala ikona ove potrebe – ne samo kao proročica, već kao simbol misterije, predviđanja i sudbine.

Njena proročanstva su danas prije svega medijski fenomen. Njihova popularnost ne zavisi nužno od njihove istinitosti, već od toga koliko se poklapaju sa našim najdubljim strahovima i nadama.

Hoće li se nešto od ovoga zaista dogoditi 2025. godine?
Ostaje da vidimo. Ali ako nas istorija nečemu nauči, onda je to da sami pišemo budućnost – a ne slijepe proročice sa Balkana.

I možda je to najveća ironija Vanginih predviđanja: iako u njoj tražimo odgovore, ona nas vraća na nas same, prenose Atv.

Pred samu smrt uvijek se pojavljuje ovaj san – naučnici su otkrili nešto krajnje bizarno.

Mnogi su tokom istorije pokušavali da razjasne šta se dešava kada umremo. Iako postoji mnogo teorija, nijedna još nije potvrđena. Umjesto da se fokusira na ono što se dešava nakon smrti, američki ljekar James L. Hallenbeck proveo je godine proučavajući šta se dešava u posljednjim trenucima života. Njegova istraživanja otkrila su tačan redoslijed u kojem se osjećanja gase.

Hallenbeck, profesor na Univerzitetu Stanford i autor brojnih medicinskih knjiga, uključujući i „Perspektive palijativne nege“, istražuje važnost kvalitetne brige za pacijente na kraju života. On vjeruje da je ključno da ljekari razumiju sve aspekte ovog kratkog perioda prije smrti, uključujući gubitak ljudskih čula. Prema Hallenbeckovim saznanjima, prvo osjećanje koje nestaje kako se smrt približava je glad ili apetit. Fiziološki, tijelo prepoznaje da više neće moći da apsorbuje hranljive materije iz hrane, niti će ih trebati u bliskoj budućnosti. Takođe, neki smatraju da je psihološki razlog za gubitak apetita priprema za „sljedeće putovanje“.

Nakon što apetit nestane, osjećaj dehidracije i žeđ takođe iščezavaju. Iako bliski ljudi ili ljekari mogu nuditi vodu kao utjehu, ona više nije neophodna jer tijelo usporava i priprema se za prestanak funkcije.

Tijelo, um i duša su duboko povezani, ali na teško razumljiv način. Kada se osoba približi smrti, često gubi sposobnost govora, iako fizički aparat za govor i dalje funkcioniše. Mozak prestaje slati signale potrebne za govor, što Hallenbeck vidi kao oblik otpuštanja kroz prekid komunikacije sa živima.

Nakon gubitka sposobnosti govora, vid počinje da se gubi. Prizori postaju mutni, a svjetlost postaje slabija. Mnogi umirući vide različite stvari prije smrti – neki vide živopisne halucinacije, neki voljene koji su preminuli, a neki samo boje koje ih vuku naprijed.

Ubrzo nakon gubitka vida, osjećaji dodira nestaju. To znači da umirući više ne osjećaju dodir voljenih osoba, iako fizičko držanje ruke može pružiti utjehu u posljednjim trenucima.

Sluh je često posljednje čulo koje nestaje. Čak i kada osoba ne može piti, govoriti ili dodirivati, vjerovatno je da još uvijek može čuti. Neki vjeruju da sluh ostaje kako bi se omogućilo izgovaranje posljednjih riječi ili pjevanje pjesme prije odlaska.

Dok postoje prepoznatljive faze umiranja, osjećaj smrti može varirati od osobe do osobe. Medicinska podrška može učiniti smrt sigurnijom i udobnijom, smanjujući strah od kraja koji dolazi za sve nas. Za mnoge, poslednjih nekoliko dana života obilježava ”aktivno umiranje”, brz pad energija i sve veće spavanje. Linker
Preživjeli srčani zastoj često opisuju izuzetna iskustva u svom nesvjesnom stanju, sa svjetlima koja djeluju ”stvarnije od stvarnog”, što stručnjaci povezuju sa iznenadnim otpuštanjem neurohemikalija u mozgu.

Većina umirućih koristi lijekove kako bi bila mirna, ali nesvjesnost je prirodna faza umiranja. Kako srce slabi, krvni pritisak opada, koža se hladi i nokti postaju tamni. Periodi nemira i konfuzije mogu se pojaviti zbog smanjenog rada unutrašnjih organa.

Istraživanja pokazuju da ljudi bliži smrti još uvek reaguju na zvuke u prostoriji, iako nije jasno koliko mogu razumjeti muziku ili glasove. Kako mozak prelazi u fazu umiranja, različiti dijelovi mozga se uzbuđuju, a vizuelni sistem može uzrokovati viđenje svjetla.

Disanje u posljednjim trenucima postaje sve pliće i sporije, sa završnim udisajem prije nego što srce prestane da kuca zbog nedostatka kiseonika, prenosi Krstarica.