Član Predsjedništva PDP-a, Dragan Milanović, boravio je tri dana na Kosovu i Metohiji, što je, kako navodi, njegova prva posjeta ovom prostoru koji naziva stubom naše istorije, duhovnosti i identiteta.

– Proveo sam tri dana na Kosovu i Metohiji, zemlji koja je stub naše istorije, duhovnosti i identiteta. S obzirom da je ovo moja prva posjeta Kosmetu, mislio sam da znam dosta o našim manastirima, istoriji pa i o trenutnoj situaciji. Ispostavilo se da je to ništa dok se ne vidi očima i osjeti srcem – ističe Milanović.

On naglašava da je duboko potresen uslovima u kojima danas žive Srbi u ovom regionu, ali i dirnut njihovom snagom i istrajnošću.

– Naši ljudi koji tamo žive u okolnostima kada su im sva prava ugrožena, kada izgleda da su zaboravljeni i ostavljeni od svih, su istinski čuvari vjere i nade, a njihov život je pravi podvig – poručuje on.

Kako kaže, najčešća rečenica koju je čuo je „Ništa nam ne treba, samo nam dođite.“

– Ili, kao što reče predsjednik privremenog opštinskog organa u Obiliću Goran Dančetović: svako ima svoju ulogu, mi da čuvamo Kosovo i Metohiju, a vi da nas ne zaboravite i da dolazite – prenosi Milanović.

On navodi da je situacija nešto podnošljivija u sredinama gdje Srbi čine većinu, ali da su svakodnevni pritisci i otežavanja od strane albanskih vlasti prisutni i veoma teški.

– U Velikoj Hoči, gdje ima oko 600–700 Srba, bili smo kod vrijedne porodice Patrović koja ima vinariju i domaćinski ugošćava skoro sve Srbe koji tamo dođu. Posjećivao ih je više puta i nobelovac Peter Handke i pisao u njihovom dvorištu. Prije par godina su im lokalne vlasti prosule 40 hiljada litara vina zbog neke procedure – ističe on.

Posebne emocije, kako kaže, probudila je posjeta Prizrenu, nekadašnjoj prijestonici cara Dušana.

– Obilazak Prizrena, Dušanovog prestonog grada miješa emocije. Spoj ponosa na našu istoriju i moćnu i snažnu Srbiju i tuge i razočarenja što sada u Prizrenu ima desetak Srba sa stalnim boravkom, a zajedno sa bogoslovima Prizrenske bogoslovije i sveštenicima nema više od 50. U gradu gdje je prije rata bilo oko 12 hiljada – navodi Milanović.

On podsjeća i na poraznu činjenicu da se ni osnovna infrastruktura ne dozvoljava u hramovima koji su simboli naše duhovnosti.

– U crkvu Bogorodice Ljeviške, koja je biser arhitekture i umjetnosti iz 13. i 14. vijeka, a koju su zapalili u martovskom pogromu 2004, čak ne dozvoljavaju da se struja uvede. I manastira Svetih Arhangela čijeg su monaha Haritona odveli i odsjekli mu glavu, takođe opstruišu obnovu – ističe on.

Milanović posebno naglašava hrabrost i predanost monahinja koje u gotovo potpunoj izolaciji čuvaju svetinje.

– Četiri monahinje u drevnom manastiru Devič same, bez ijednog Srbina u okolnim mjestima, čuvaju hrabro plamen vjere – kaže on.

Ipak, završava porukom nade.

– Ali dok je Gračanice, Pećke patrijaršije i Visokih Dečana, i dok je Svetog Kralja Stefana Dečanskog, čije netruležne mošti čuvaju Kosovo, ima nade – zaključuje Milanović.

Blink