Kako starimo, naše tijelo se mijenja, ali često naš apetit i navike ostaju isti.

Mnogi nastave da jedu kao u tridesetima, iako su već ušli u pedesete ili šezdesete, nesvjesni da tijelo tada troši manje energije.

To može dovesti do viška kilograma, usporenog metabolizma i zdravstvenih problema.

Kada trebamo početi manje jesti?

Promjene počinju već poslije 30.

Već u ranim tridesetima metabolizam počinje lagano da usporava. Mišićna masa opada, a tijelo troši manje kalorija čak i u mirovanju.

Ipak, u ovom periodu promjene su blage – dovoljne su umjerene korekcije u ishrani i više kretanja.

Poslije 40. i 50. – vrijeme za svjesnije odluke

Ulaskom u četvrtu i petu deceniju, smanjenje energetske potrebe postaje izraženije. Hormonske promjene, nnaročito kod žena, dodatno usporavaju metabolizam.

Ako nastavimo da jedemo kao u mladosti, tijelo višak energije skladišti kao mast – najčešće u predjelu stomaka.

Zato nutricionisti preporučuju:

*Manje porcije, ali hranljivije obroke

*Više proteina (da očuvamo mišićnu masu)

*Manje prerađene hrane i šećera

*Više povrća, vlakana i zdravih masti

Poslije 60. – jesti manje, ali pametnije

Stariji od 60 godina često imaju manju fizičku aktivnost, a i digestivni sistem postaje osjetljiviji.

Međutim, to ne znači da treba jesti “što manje”, već pametan izbor hrane: lagane, lako svarljive obroke, bogate vitaminima, mineralima i proteinima.

Nedostatak apetita ili loši zubi ne smiju biti razlog da se preskaču obroci – naprotiv. U ovom periodu važno je:

*Održavati stabilan šećer u krvi

*Unositi dovoljno kalcijuma i vitamina D

*Piti dovoljno tečnosti, jer osjećaj žeđi slabi

*Manje ne znači gladovanje

Jesti manje ne znači izgladnjivanje, već prilagođavanje:

*Manje kalorija

*Više kvaliteta

*Pravilna raspodjela kroz dan

*Jedite kad ste gladni, stanite kad ste siti. Ne morate brojati kalorije, ali slušajte svoje tijelo.

Idealno je da već od 40. godine počnemo postepeno da mijenjamo način ishrane – ne dijetom, već stilom života. Na taj način ćemo u starije godine ući lakši, pokretniji i zdraviji, prenose Vijesti.

Jer nije cilj samo živjeti duže već i kvalitetnije.

U nevjerovatnom naučnom otkriću koje mijenja dosadašnje razumijevanje Zemljine unutrašnjosti, njemački geohemičari otkrili su tragove zlata i rijetkih metala u vulkanskim stijenama Havaja – materijala za koje se ranije vjerovalo da su vječno „zaključani“ duboko u jezgri planete.

Ova otkrića sugerišu da jezgro Zemlje nije potpuno izolovano od ostatka planete, već da pod određenim uslovima, materijali iz njegovih dubina mogu „putovati“ ka površini – i to putem vulkanske aktivnosti.

Dragocjeni tragovi iz središta planete
Ključni dokaz za ovu teoriju je prisustvo izotopa rutenijuma-100 (¹⁰⁰Ru) u havajskim vulkanskim stijenama. Ovaj rijedak izotop nalazi se u znatno većim količinama u Zemljinoj jezgri nego u njenom plaštu, što ukazuje na to da materijali iz jezgre ipak imaju mogućnost da se probiju kroz slojeve i dospiju na površinu.

„Naše istraživanje pokazuje da jezgro i plašt nisu potpuno izolovani. Naprotiv – u geološkom vremenskom okviru koji traje milionima godina, materijali iz središta planete mogu dospjeti na površinu“, izjavio je dr Nils Mesling sa Univerziteta u Getingenu.

Vulkani – portali skrivenog blaga?
Lava i vulkanski pepeo s Havaja sadrže tragove plemenitih metala poput zlata i rutenijuma – što je, prema profesorima Meslingu i Vilboldu, dokaz da vulkani nisu samo prirodne katastrofe, već i „ventili“ kroz koje Zemlja izbacuje materijale iz svojih najdubljih slojeva.

Iako su količine zlata u tim stijenama veoma male i trenutno neisplative za eksploataciju, naučnici naglašavaju da je vrijednost ovog otkrića – naučna, a ne rudarska.

Novi pogled na život i evoluciju planete
Ovo otkriće mijenja temelje geološke nauke jer prvi put potvrđuje da jezgro nije „zatvoreni sistem“. Umjesto toga, čini se da je planeta Zemlja dinamična i povezana iznutra, s mehanizmima koji neprestano prenose materijale između slojeva – od jezgre do površine.

Takva unutrašnja razmjena mogla bi igrati važnu ulogu u nastanku kontinenata, raspodjeli minerala i – možda – čak u stvaranju uslova za život.

„Ovo je samo početak. Sada znamo gdje i šta da tražimo, i to bi moglo otvoriti vrata novim saznanjima o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti naše planete“, zaključuju istraživači.

Otpornost mikroba na lekove, odnosno bakterijska rezistentnost na antibiotike mogla bi da izazove smrt miliona ljudi širom sveta i da globalnoj ekonomiji nanese godišnje gubitke od gotovo dva biliona dolara do 2050. godine, pokazuje nova studija koju je finansirala britanska vlada.

U istraživanju koje je sproveo Centar za globalni razvoj upozorava se da bi rastuća otpornost bakterija na antibiotike mogla uzrokovati godišnje gubitke u svetskom BDP-u od 1,7 biliona dolara, a najpogođenije bi bile ekonomije SAD, Velike Britanije, EU i Kine, navodi danas britanski Gardijan.

Autori studije navode da bi, prema najpesimističnijem scenariju, Kina mogla izgubiti do 722 milijarde dolara godišnje, SAD oko 296 milijardi, EU 187 milijardi, Japan 65,7 milijardi, a Velika Britanija 58,6 milijardi dolara.

Iako, kako napominje Gardijan, tema otpornosti mikroba ne dominira političkim agendama, broj preminulih od infekcija otpornih na antibiotike mogao bi porasti za 60 odsto do sredine veka, navodi Institut za zdravstvenu metriku i evaluaciju (IHME).

Neophodno razvijanje novih antibiotika

Samo u SAD bi godišnje moglo umirati 1,34 miliona ljudi, a u Velikoj Britaniji oko 184.000. Troškovi lečenja otpornih infekcija gotovo su duplo veći od standardnih, jer zahtevaju duži boravak u bolnici, skuplje lekove i složeniju terapiju, a ukupni globalni zdravstveni troškovi zbog otpornosti mikroba na lekove mogli bi dostići 176 milijardi dolara godišnje.

Uprkos ozbiljnosti problema, Gardijan ističe da vlade širom sveta smanjuju pomoć namenjenu borbi protiv rezistentnosti. Smanjenje pomoći moglo bi dovesti do najgoreg mogućeg scenarija rasta otpornosti, upozorio je Entoni Mekdonel, vodeći autor studije, dodajući da i zemlje koje otpornost mikroba drže pod kontrolom ne mogu da priušte da ostanu pasivne.

Profesor Mohsen Nagavi iz IHME upozorio je da se pristup lekovima koje danas imamo može urušiti ako se odmah ne reaguje, dodajući da je neophodno razvijati nove antibiotike i obezbediti da javnost shvati da antibiotici ne deluju protiv virusa.