Dok su Rusija, Kina i najveći dio ostatka svijeta oštro osudili agresiju SAD i Izraela na Iran, kao suverenu državu i članicu UN, Milorad Dodik je otvoreno podržao agresiju i stao u isti red red sa Kosovom i Albanijom.

Na svom X profilu Dodik je napisao: “U svjetlu aktuelnih izazova na Bliskom istoku, Republika Srpska jasno podržava stav Izraela u odbrani od terorističkih prijetnji i agresije. Kao republika duboko ukorijenjena u demokratskim vrijednostima, poštovanju volje naroda, s izraženim pluralizmom i slobodom političkog organizovanja, mi pripadamo potpuno drugačijem civilizacijskom krugu od autoritarnog režima u Iranu. Zato ćemo kroz svoje predstavnike na nivou BiH inicirati prekid diplomatskih i ekonomskih kontakata s Iranom”.

Dodik je ovu izjavu dao u ime Republike Srpske, iako ne obavlja nikakvu funkciju u institucijama Repulike Srpske, niti je Republika Srpska o tom pitanju zauzimala bilo kakav politički stav. Na taj način je ponizio Republiku Srpsku, pokazao da ne poštuje njene institucije i nacionalne srpske interese podredio svojim ličnim interesima i ciljevima. To se u političkopravnoj istoriji naziva izdajom.

Mogao je Milorad Dodik u svoje ime da aplaudira Donaldu Trampu na razaranju država i gradova, na otmici i likvidacija predsjednika država i članova vlade, na monstruoznim prijetnjama koje razaraju civilizacijske vrijednosti i osnovna načela suverenosti, ali nije smio da svoj stav pripisuje srpskom narodu i Republici Srpskoj.

Mogao je u egzaltaciji svog oduševljenja planetarnim zlom da zamisli da bi se sukob najmoćnije svjetske sile sa jednim civilizacijskim narodom, nedaj Bože, završiti nuklearnom apokalipsom, već viđenom u Drugom svjetskom ratu u Japanu, pa da shati da je svaka vrsta podrške planetarnoj sili opasna, nemoralna i nepotrebna.

Moć velikih ima smisla samo ako vodi dobru i planetarnoj pravednosti. SAD nikada svoju spoljnu politiku nisu zasnivale ni na kakvim pravnim, političkim i moralnim načelima.

(Nećemo se u ovom kratkom osvrtu baviti širim kontekstom Dodikove političke pameti, kao što bi moglo biti pitanje budućih odnosa sa Rusijom i Putinom, ili uticajem na državnu politiku BiH. Za analizu ovih složenih pitanja trebaće se pričekati ishod ove Trampove avanture).
Pisao sam nedavno na ovom mjestu o političkom podaništvu koje je postalo jedina naša državna politika, ne sluteći da će se razmjere ovog sindroma pretvoriti u civilizacijsku sramotu. Svrstati se danas na stranu najdestruktivnijih zločinačkih politika je političko ludilo i moralno samoubistvo. Nedavno ravnanje Gaze sa zemljom i masovna ubistva civila koji nisu imali gdje pobjeći od ratnog razaranja nije bila dovoljna opomena Dodikove političle savjesti.

Svoj politički zaokret Tramp je nastavio sa rušenjem međunarodnog pravnog poretka kroz razne oblike prijetnji i oružanim intervrencijama, sankcijama i carinama. Nekontrolisana politička i vojna moć otišla je toliko daleko da su se legitimizovali najokrutniji oblici državnog terorizma. Kraj ovakvom nasilju se ne nazire.

Tramp je pokretanjem rata protiv Irana razočarao cio svijet koji mu je vjerovao. Razočarao je i građane svoje zemlje koji su povjerovali u njegova predizborna uvjeravanja da je prošlo vrijeme ratova i svrgavanja režima i da je Amerika na prvom mjestu. Sam je, neočekivano, razotkrio svoju strategiju laži i političkih prevara. U vjerodostojnost američke riječi više se ne vjeruje.

Za Trampovo ime vezivaće se sunovrat civilizacijskih vrijednosti, a ne samo rušenje međunarodnog prava i ignorisanje diplomatije kao političke vještine. Šarmantni hvalisavac neočekivano se pretvorio u drskog lažova sa đavolovim likom.

Da budemo načisto: nije u pitanju koga je Dodik trebao podržati. Problem je da li uopšte treba bilo koga podržavati u kontroverznim sukobima bilo koje vrste.

Zašto bi ozbiljna politika bilo koga podržavala u ratnim sukobima čiji se ishod ne može znati, pa ni naslutiti? Sve što ozbiljan političar može (ili, treba!) jeste da podrži principe i politička i pravna načela kojih se treba pridržavati u rješavanju sukoba.

Rat nije rješenje, ili može biti rješenje samo kada budu iscrpljene sve mogućnosti za drugačije pravedno rješenje. Agresije, zločini i ubistva predsjednika suverenih država ne mogu biti predmet podrške i prihvatljiva politika ni jedne države. To je kraj civilizacije prava i politike i prelazak u civilizaciju sile, terora i smrti.

Sa podrškom, kakva je Dodikova, mi smo jednom nogom zakoračili u civilizaciju zla i političkog terora. To nije samo moralni i politički grijeh, to je civilizacijsko posrnuće koje će pamtiti istorija. Nema nacionalnih interesa koji mogu opravdati prelazak na stranu zla i zločina!

(Buka)