Republika Srpska ubrzano ostaje bez stanovnika. Nezvanične procjene govore da je u posljednjih 20 godina ovaj prostor napustilo oko 400.000 građana, uglavnom mladih, obrazovanih i radno sposobnih. Dok radnici odlaze trbuhom za kruhom, političari ostaju čvrsto vezani za svoje fotelje. Odlaze medicinari, inženjeri, vozači, konobari – najproduktivniji dio stanovništva, vrhunski radnici i skupo odškolovani kadar. Dok oni traže normalan život preko granice, paradoks je jednostavan – političari ostaju. Šta o svemu misle oni koji najviše osjećaju posljedice, pitali smo građane.

„Nema posla, slaba primanja i moraju ići omladina šta očekivati u ovakvom društvu“ – poručuju iz Prijedora.

„Evo nedavno sam bio u Hamburgu kod ženinog brata koji je otišao u inostranstvo u potrazi za nekim boljim životom“, kaže jedan Bijeljinac.

Drugi dodaje: „dok naši političari ne odlaze njima je baš lijepo ruke su im sve dublje u džepovima para imaju“, a treći poručuje: „treba promijeniti vlast i onda će biti dobro“.

Politička kasta je, ocjenjuje Tanja Topić, sistem skrojila po svojoj meri, pretvarajući mlade i obrazovane u tehnološki višak. Imati sve desetke u indeksu ovdje ne vrijedi ništa, ako nemate ono najvažnije.

„Ako nemate člansku kartu partije onda su vam sva vrata zatvorena i otvoreni su vam jedino granični prelazi da možete otići iz zemlje. Na drugoj strani političari neće otići iz BiH jer su van granica BiH zapravo anonimni ljudi, beznačajni, koji se ni na koji način u tom novom okruženju ne bi mogli etablirati po znanju, kompetencijama, stručnosti, već mogu biti gospodari života i smrti jedino u Bosni i Hercegovini“, kaže Topićeva.

Da je politika postala najprofitabilniji posao za najlošije kadrove, dodaje i Ivana Marić.

„Degradirana profesija političara i tu kada uporedimo sa nekih 20, 30, a da ne spominjemo 50 godina kada su to bili vrhunski kadrovi najbolji u školama, najbolji u sposobnosti i u biznisu, sada su to ljudi sa lažnim diplomama, sa diplomamam sa nekih sumnjivih fakulteta, ljudi koji su apsolutno nepsosobni za tržište rada, nekonkurentni i onda zato imamo situaciju da iz politike kada već ispadnu iz kombinacija završe na birou za zapošljavanje, jer niko ne želi da ih zaposli“, upozorava Marićeva.

Takvi ostaju u foteljama, dok oni sposobni pakuju kofere. Sociolog Vladimir Vasić upozorava na posljedicu takve politike – odlazak čitavih generacija.

„Upravo zbog takvih političara i politika mladi odlaze. Niko odavde ne odlazi što je željan putovanja i krstarenja po svijetu, već zato što nema očito uslove za egzistenciju“, kaže Vasić.

„I evo po nekim istraživanjima dosta mladih ljudi zaista čeka priliku da ode iz ove države i zaista šalje se poruka da ćemo dovesti društvo u stanje depopulacije i da će nam nedostajti stanvništvo, ionako smo stara zajednica, ionako imamo visok stepen mortaliteta, ionako se osipamo kao narod“, upozorava on.

Ko zna i radi odlazi tamo gdje vrijedi znanje, politička elita ostaje ovdje gdje vrijedi samo članska karta. Iz BiH odlaze ljudi koji je nose na leđima, a ostaju oni koji joj sjede na vratu. Ako se ovako nastavi, pitanje je – ko će sutra raditi, a ko će političare koji ostanu uopšte birati.

(BN)

Republika Srpska pala je u još veći minus kreditnim zaduženjem od 245 miliona evra u martu ove godine, a javnost još uvijek nije saznala kod koga se to Vlada zadužila. Građani iz čijih se džepova dug vraća, imaju pravo da znaju ko je kreditor, kažu u opoziciji. Republika Srpska se u martu ove godine još jednom zadužila i to za iznos od oko 480 miliona maraka. Sve je u skladu sa zakonom, govorio je tadašnji premijer Radovan Višković, međutim od koga je dobio taj kredit,Višković nije htio da otkrije. Kako prethodnik, tako i sljedbenik, sadašnji premijer Savo Minić, iako je rekao da će otkriti izvor zaduženja, ipak se predomislio.

„Već ste napisali da vam nisam to dostavio, tako da vam neću na to odgovoriti. Hvala“, odgovorio je Minić na naše pitanje. Iz Vlade pozvali su se na Zakon o zaduživanju, dugu i garancijama, koji im dozvoljava netransparentan rad. Ovim Zakonom nije propisano da odluka o zaduženju mora sadržati naziv kreditora. Time su nastavili da skrivaju od građana Srpske, kome smo to još dužni.

„Samo minimum transparentnosti Zakon propisuje, a sve ostalo je na Vladi da u interesu javnosti objavi, a ne da ne objavi zato što nije propisano. Upravo javnost mora i treba da zna gdje se Vlada u ime javnosti zadužuje, pogotovo kada su u pitanju ovako velika sredstva, a znamo da javni dug Republike Srpske raste sve više i više i upravo javnost ima pravo da zna, a Vlada ima obavezu da te informacije objavi“, ističe Damjan Ožegović iz Transparency international-a BiH

Svi koji učestvuju ili dopuštaju ovako netransparentno ponašanje vlasti, kažu u PDP-u, su saučesnici u praksi gdje vlast radi šta hoće, bez ikakvog obavještavanja javnosti. Minić nastavlja tamo gdje je Višković stao.

„Savo Minić nastavlja onim istim putem, kojim je išao Radovan Višković, kada je u pitanju zatvorenost Vlade i kada je u pitanju sprečavanje javnosti da zna ono što je važno. Oni se pozivaju na neki zakon po kome navodno nije obavezno da se kaže odakle je zaduženje, što je apsurdno. Jer ako se za toliko novac zadužuje jedna država pa valjda je normalno i obavezno da javnost zna odakle to dolazi“ ističe šef poslaničkog kluba PDP u NSRS Igor Crnadak.

Zakon ćutanja nastavio je da vlada i sa novim premijerom. Zakone su krojili po svojoj volji, kažu u SDS-u. Dodaju da kupovina socijalnog mira ovaj put košta skoro 500 miliona maraka.

„Mi smo više puta ovde na sjednici Narodne dkupštine pričali na tu temu i tražili, paradoksalan je odgovor da oni imaju pravo na tajnost svega toga, što je smiješna priča. U inostranstvu, bilo gdje u zapadnim zemljama Vlade padaju za mnogo manje stvari, a ne da uzmete kredit od 500 miliona i da se ne zna gdje je taj kredit, odnosno za koje potrebe ide“, kaže narodni poslanik Tomica Stojanović.

Kredit treba da bude vraćen u narednih devet godina po fiksnoj kamatnoj stopi od pet odsto. Plaćanje kamate počinje 22. decembra ove godine a glavnice od decembra sledeće, a Vlada Save Minića je već najavila nova zaduženja.

(BN)

Istoričarka i profesor na Ludwig-Maximilian Univerzitetu u Minhenu, Marie-Janine Calic, u najnovijem tekstu za istorijski magazin Zeit Geschichte osvrnula se na višeslojnu, nekada prepoznatljivo multireligijsku i multietničku tradiciju Sarajeva, prenosi Deutsche Welle. U opširnoj analizi ona prati razvoj vjerskih zajednica na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, ali i njihove odnose, ulogu u društvu i odnos prema državi.

Calic naglašava da je Sarajevo, po kojem je nekada prepoznata posebna kultura zajedničkog života, sve dalje od te tradicije, koja danas ostaje vidljiva gotovo isključivo kroz historijske spomenike i sjećanja.

„U Jugoslaviji se žene nisu smjele pokrivati”

U tekstu pod naslovom „Jugoslovensko slomljeno srce”, Calic se osvrće i na položaj islama u nekadašnjoj Jugoslaviji. Ona podsjeća da je u državi postojala vjerska sloboda, ali je prekrivanje žena – kao i u tadašnjoj Turskoj – bilo zabranjeno.

Navodi da je islamska zajednica imala slobodu djelovanja sve dok je ostajala lojalna državi, što je važilo i za druge vjerske zajednice. Međutim, rat devedesetih godina donio je duboke promjene, a autorica podsjeća da su naglašene proislamske političke tendencije postojale i ranije.

Posebno se ističe Alija Izetbegović, koji je 1970. napisao tajnu Islamsku deklaraciju, u kojoj je zagovarao politički objedinjenu panislamsku zajednicu od Maroka do Indonezije. Jugoslovenski sud ga je 1983. godine osudio na višegodišnju zatvorsku kaznu, ocjenjujući njegove stavove – poput traženja šerijatskog poretka, zabrane „mješovitih brakova” i zahtjeva da se žene pokrivaju – kao direktan napad na ideju „bratstva i jedinstva“. Calic navodi i njegove tadašnje kontakte sa iranskim režimom ajatolaha Homeinija.

Uloga SDA

Početkom devedesetih, Izetbegović osniva Stranku demokratske akcije, koja pobjeđuje na prvim višestranačkim izborima i, prema Calic, snažno doprinosi jačanju uloge islama u društvu. Ona ističe tesnu vezu između SDA i Islamske zajednice, koje su zajednički radile na „reislamizaciji“ bošnjačkog naroda.

Navodi da su vjerski službenici sve češće pozivali na strogo poštovanje vjerskih propisa, zabrane alkohola, pokrivanje žena, kao i izbjegavanje mješovitih brakova. Kao simbol promjene ističe se posvećenje Ajvatovice 1990. godine, gdje su bile prisutne zelene zastave s arapskim natpisima i potpuno pokrivene žene. Danas je Ajvatovica najveće muslimansko svetište u Evropi.

Sarajevo gubi svoju raznolikost

Calic zaključuje da je Sarajevo tokom rata izgubilo značajan dio svoje etničke i vjerske raznolikosti. Većina Srba i Hrvata napustila je grad tokom sukoba, a on se, piše, postepeno „nacionalizuje“ u bošnjačko-muslimanskom pravcu. U takvom okruženju ljudi se sve češće kreću isključivo unutar vlastite etničke zajednice, dok se nekadašnji običaj međusobnog obilaska za vjerske praznike zadržao tek u manjim sredinama.

Autorica naglašava i porast javnog isticanja islamskog identiteta, činjenicu da je Islamska deklaracija ponovo objavljena uz podršku javnih sredstava, ali i nezadovoljstvo sekularno nastrojenih Bošnjaka zbog takvih procesa. U isto vrijeme, jačanje vjerskog identiteta privlači investitore iz muslimanskih zemalja, koji u takvom ambijentu vide prostor za nove poslovne modele, poput sajma Halal Expo Sarajevo.

Završna ocjena

Calic zaključuje da je Sarajevo na putu da postane pretežno bošnjačko-muslimanski grad s izraženim panislamskim uticajem. Nekadašnji multireligijski karakter, po kojem je bio poznat širom svijeta, uskoro će se, prema njenim riječima, moći prepoznati tek na bogatoj kulturnoj baštini i preostalim spomenicima grada.

Buka