NATO je političko-vojni savez, koji predstavlja određenu vrstu sofisticiranog koordinacionog vojno-političkog mehanizma između zemalja članica Alijanse. Politička komponenta ima konačni autoritet nad svim odlukama koje se donose u Alijansi, a vojna komponenta sprovodi ove odluke u specifičnim vojnim misijama.

Svaka zemlja unutar Alijanse obavezna je da pomogne u slučaju napada na NATO članicu, jer se unutar Alijanse takva situacija smatra da je napadnuta kompletna Alijansa, kako je to definisano članom V Povelje o osnivanju. Međutim, čak i u tom slučaju, politički predstavnici svake zemlje imaju pravo da odluče na koji način žele da učestvuju. NATO statut samo predviđa da svaka zemlja mora da da svoj doprinos, ali se ne precizira na koji način. Zemlja članica može poslati trupe, ili samo opremu, ili samo medicinska sredstva, ili pružiti neku tehničku pomoć.

U slučaju misija koje nisu pokrivene članom V, odluke o eventualnom učešću u njima donosi Sjevernoatlantski savjet, najviše političko tijelo Saveza, a u tom slučaju svaka zemlja ima pravo da odluči želi li da se uključi ili uopšte ne želi da učestvuje.

Kada je riječ o zemljama partnerima, poput BiH, u slučaju napada na jednu zemlju članicu, BiH nema nikakvu obavezu da priskoči u pomoć i može se pridružiti odbrani napadnute članice samo ako želi. Međutim, ako se zemlja odluči da pošalje svoje jedinice, bilo da je članica ili samo zemlja partner, poput BiH, podliježe NATO komandnoj strukturi i nema pravo da se miješa u vojne operacije, koje u potpunosti vode NATO strukture. Ali, tu postoje dvije važne činjenice. Prva se odnosi na to da NATO komandna struktura može da se kreće samo u okviru političkog mandata koji joj odredi Sjevernoatlantski savjet, a koji, kako smo rekli, zemlje članice usvajaju jednoglasno. Drugim riječima, politika postavlja misiju i mandat, ali nema upliv u taktičke i operativne odluke koje donose NATO oficiri kada počne implementacija. Druga činjenica se odnosi na to da svaka zemlja ima pravo da u svakom trenutku povuče svoje vojnike iz misije, ako to želi, čak i ako je u pitanju NATO članica i čak i u slučaju da je aktiviran član V.

Ovo je važno istaći zato što se u BiH, Srbiji i u drugim zemljama u kojima se vodi javna debata o eventualnom članstvu često čuju netačne informacije da će zemlja, kada postane članica, biti prisiljena da šalje svoje vojnike na razne misije, uključujući i u ratne sukobe. NATO funkcioniše na principu konsenzusa i sve političke odluke donose se zajedno, a čak i u slučaju kada je odluka donesena, niko ne može prisiliti zemlju članicu da pošalje svoje trupe. NATO ostavlja mogućnost da svaka zemlja pomaže u okviru svojih mogućnosti i političkih okolnosti i ne traži se ništa što zemlja sama nije spremna da sprovede u praksi.

Zauzvrat, kada zemlja postane članica, postaje dio najvećeg ekonomskog bloka na svijetu. Najveća vrijednost Alijanse je koordinacija svih vojno-političkih aspekata odbrane sjevernoatlantske teritorije. Zemlje članice tokom mirnog perioda uvježbavaju sve ključne elemente – od prikupljanja do dijeljenja obavještajnih podataka, planiranja vojne proizvodnje, uspostavljanja interoperabilnosti opreme i jedinica i maksimalnog usklađivanja bezbjednosnih politika.

Sve ovo NATO čini najvećim i najmoćnijim političko-vojnim savezom na svijetu, koji poštuju čak i oni koji ga smatraju svojim rivalom.